Kriza u Europi se produbljuje, građani su užasnuti manjkom humanosti: Božo Kovačević i Marko Vučetić imaju zanimljivo tumačenje aktualne situacije

Nakon besplodnog sastanka čelnika država članica EU i njegovog prekida od strane austrijskog kancelara Sebastiana Kurza frustriranog što svojim zemljacima ne može osigurati više cjepiva, politička kriza na Starom kontinentu se produbljuje, a u isto vrijeme građane koji je prate užasava manjkom humanosti jer njena cijena će se plaćati ljudskim životima.

Za komentar aktualne situacije stoga smo upitali predavača na Libertas međunarodnom sveučilištu i bivšeg diplomatu prof. Božu Kovačevića, kao i prof. Marka Vučetića, s Filozofskog fakulteta u Zadru:

- Po ne znam koji put pokazuje se da Europska unija na velike izazove ne odgovara pojačanom homogenizacijom, što je slučaj kod drugih država, nego pojačanom dezintegracijom – kaže Božo Kovačević.

Božo Kovačević

Berislava Picek/Cropix

- Sve temeljne vrijednosti zapisane u Lisabonskom ugovoru kao da se zaboravljaju pri suočenju sa svakom ozbiljnijom krizom. Očito je da izvršna tijela EU, ponajprije mislim na Europsku komisiju, nisu u stanju nositi se s interesima farmaceutske industrije. Europska unija nije u stanju nametnuti obvezu izvršavanja ugovora farmaceutskoj industriji i ne može ni na vanjskopolitičkom, ni na poslovnom planu govoriti jednim glasom.

Države članice pri suočenju s krizom svaka pribjegava svojim rješenjima. Očito je da bi EU morala provesti ozbiljne reforme svojih institucija ako želi ostvariti svoj deklarirani cilj, a to je da postane relevantan igrač na globalnoj sceni. Zasad to EU nije unatoč činjenici da je najveći donator zemljama u razvoju i da predstavlja najveće jedinstveno tržište na svijetu.

Ovako koncipirana EU zapravo funkcionira samo kroz Europsko vijeće u kojem sjede premijeri europskih država članica, a Europska komisija i Europski parlament su privjesci koji nisu nužni.

Ako bi se htjelo da EU na globalnoj sceni nastupi kao relevantan igrač morao bi se promijeniti sadržaj Lisabonskog ugovora, EP i EK ne bi trebali ovisiti o volji država članica, nego većine građana EU. To sad nije tako i zbog toga se događa da se u susretu s krizom EU približava raspadu, dok nacionalne države u susretu s vanjskom prijetnjom povećavaju unutarnju homogenost.

Sva tragičnost trenutnog položaja njemačke kancelarke Angele Merkel očituje se u tome da je ona inzistirala na zajedničkom europskom rješenju u nabavki cjepiva, a kako je Europska komisija podbacila jasno je da su kritike upućene i Merkel. Budući da je bila glavna zagovornica jedinstvenog europskog pristupa, ona ne može dopustiti da sad predvodi u odstupanju od europske politike.

Inače, Njemačka je za EU problem i zbog projekta Sjeverni tok 2. Konkretnost njemačke izvozne industrije ovisi o cijenama energenata, a ruski prirodni plin jeftiniji je od američkog ukapljenog. S druge strane, SAD radi pritisak na EU a neke države unutar Unije su joj se pridružile, i želi da Njemačka odustane od projekta koji je za njemačko gospodarstvo vrlo važno. Tako da Njemačka koliko god da je predvodnik u zagovaranju europskih integracija, istodobno se pojavljuje kao problem u odnosima s ključnim partnerom EU, a to je Amerika - veli Kovačević.

Profesor Marko Vučetić kaže da nam je pandemija razotkrila uznemirujuće činjenicu da je svijet u kojem se sada nalazimo daleko manje ljudski svijet nego što je bio onaj prije pandemije, ali i na početku pandemije:

- Prije smo živjeli stvarnost društva koje se neprestano razvija i čovjeka koji je sve slobodniji. Uostalom, razvoj društva se i mjeri mjerom ljudske slobode. Što je društvo razvijenije, čovjek je slobodniji. Tamo gdje čovjek nije slobodan, društvo može biti uređeno, ali nije uređeno da bi služilo čovjeku i njegovim potrebama, nego da bi ga nadziralo i iskorištavalo.

Marko Vučetić

Luka Gerlanc/Cropix

Pandemija je zaustavila naš nekadašnji svijet u kojem smo bili sve slobodniji. No, treba priznati da je ono što nas je zaustavilo prije godinu dana ipak bilo vođeno brigom za čovjeka i za njegovo zdravlje. U tim prvim zaustavljanjima javnog i gospodarskog života bilo je nečeg romantičnog. Naime, sve je stalo zbog toga da bi se zaštitio ljudski život. Taj svijet je, dakle, bio ljudski svijet. U tom svijetu je vrijedilo živjeti jer je ljudski život bio iznad svega ili se makar činilo da je ljudski život iznad svega. U takvoj stvarnosti, pa čak i u prividu stvarnosti, u kojoj je ljudski život iznad svega, vrijedi živjeti, takvoj stvarnosti se vrijedi s nostalgijom vraćati, ali, i u projekciji budućnosti, takvu stvarnost trebamo postavljati kao ideal koji namjeravamo i želimo ostvariti.

Današnji svijet je i dalje svijet pandemije, ali nije više svijet ljudske veličine.

Ljudski život je reinficiran, on je opredmećen, različito kategoriziran i različito cijenjen - i to u ekonomskom smislu, da imamo različitu cijenu i da različito vrijedimo. Oni koji više vrijede, dobit će veće količine cjepiva, dok oni koji manje vrijede, neće dobiti potrebnu količinu cjepiva. One države koje preziru svoje građane, izvozit će i zarađivati na cjepivu koje su navodno nabavile da bi zaštitile svoje građane. Ovo je gadljiva spoznaja, ona uzrujava i dovodi nas u stanje pobunjenosti, jer onaj tko se ne buni, opredmećen je i pristaje na to da ne pripadamo istoj ljudskoj vrsti.

Najgore što nam se može dogoditi, a to nam se upravo događa, je to da više nismo svi isti jer ne pripadamo istoj vrsti. To je učinila farmaceutska industrija koja na cjepivu želi zaraditi, a tek posredno želi zaštiti i spasiti ugroženi život. Farmaceutska industrija je zainteresirana za zaštitu ljudskog života samo ako na njemu može zaraditi.

Umjesto da cjepivo bude besplatno i svima dostupno, ono je postalo sredstvom ostvarivanja i demonstriranja političke i ekonomske moći, koja je potpuna ponizila čovjeka, neovisno je li tom čovjeku država omogućila da bude cijepljen ili mu je cjepivo uskratila.

Ova pandemija nam je pokazala i lice države, ono je surovo, bešćutno, pohlepno i neljudsko. Takve države misle i provode neprijateljstvo prema građanima jer nisu u stanju misliti i provoditi politike u kojima je čovjek najveća veličina. Takve države su, neovisno koliko bile snažne, kao primjerice Velika Britanija ili Njemačka, ili slabe kao što je to Hrvatska, zapravo švercerske države. One švercaju s onim što im farmaceutska industrija daje kao mamac, umjesto da pokažu snagu države koja ne odustaje od ljudske veličine i da omoguće da cjepivo svima bude dostupno. Pogledajmo samo naslove u medijima.

Vidimo da se države danas svađaju, zabranjuju i izvoze, a upravo je svađa, zabrana, skriveni dogovor ili, drugačije rečeno, izvoz ono što obilježava švercere. U švercerskim državama raste ekonomska moć farmaceutske industrije, a čovjek se reificira, on nestaje, opredmećuje se i ima različitu cijenu.

No, u takvim, švercerskim državama ipak najmanju cijenu imaju oni koji misle da im je cijena najviša, a to su političari. Oni su tek potpuno reinficirani, zato su i nesposobni zaštiti građane.

Cjepivo koje nije dostupno i besplatno, nije cjepivo koje zaustavlja pandemiju, nego je samo transformira u pandemiju oduzimanja sloboda i uvođenja različitih kategorija u nekad jedinstvenoj ljudskosti – smatra prof. Vučetić.