Krvavi zločinački pir u Jasenovcu završio je hrabrim probojem. Na današnji dan su logoraši, na znak hrabrog Sinjanina, pobjegli iz srca zla

Točno prije 75 godina, te sumorne nedjelje, 22. travnja 1945. godine padala je kiša. U deset sati ujutro na povik mladog Sinjanina Ante Bakotića (24) jasenovački logoraši krenuli su u bijeg iz ustaškog logora. Nekoliko mjeseci ranije najveći logor nacističke Njemačke Auschwitz je oslobođen, a u Jasenovcu su se i dalje odvijale stravične likvidacije.

Kad je Bakotić uzviknuo: „Naprijed drugovi!“ šestotinjak logoraša oboružanih noževima, čekićima i letvama prvo su razvalili vrata na zgradi i jurnuli prema jugoistočnim vratima logora. Bježeći pred kišom metaka i bombi, na brisanom prostoru dugome oko 150 metara, proboj je preživjelo njih samo 106. Ni Ante Bakotić nije preživio proboj logoraša iz Jasenovca. Poginuo je u blizini istočne kapije. 

I Sabor se danas prisjetio obljetnice proboja zatočenih logoraša, a zastupnik SDSS-a Boris Milošević pročitao je dirljivo svjedočanstvo, kojeg se, kaže, uvijek sjeti kad se spominje Jasenovac.

- U toj priči nema noža, bodljikave žice, krvi, ali svejedno to mi je najstrašnija priča o Jasenovcu koju znam. Novelu 'Kroz rešetke' napisao je Antun Barac, hrvatski književnik i povjesničar, koji je bio zatvoren u logoru Stara Gradiška krajem 1941. godine - kazao je Milošević i pročitao kratku priču:

„Snijeg je veoma dubok. Zameo je sve ceste i putove. Prekinute su poštanske i autobusne veze. Pa ipak, unatoč tome, ustaše su iz Okučana dotjerale pješke, opet jednu povorku žena, s djecom. Gledamo kroz rešetke nove supatnice. Sve su to seljakinje, različito odjevene i različitih godina. Sudeći po odjeći, sve je to sirotinja. Puštaju ih u dvorište, gdje vrše različite poslove. Nastojimo, makar smo od njih daleko, razabrati njihove fiziognomije, pročitati nešto iz izraza njihovih lica. Poneke od njih upamtimo. Naročito mi se upila u pamćenje neka majka s djetetom, curicom.

Curica je malena, ni za kakav još posao nije. No majka mora raditi. Kćerkica je uvijek uz nju, držeći se grčevito njezine suknje. Gacaju obadvije po snijegu: curica posrče, no drži se čvrsto majke. Mislim i po noći na njih, kao da su mi bliske i drage znanice. Čim ujutro pogledam u dvorište, tražim ih okom, da se uvjerim, jesu li još uvijek tu. I kad ih ugledam, kao da opažam nekoga od svojih, najdražih. Snijeg neprestano pada. Promet je potpuno obustavljen. U logoru je sasvim ponestalo drva. No, ustaše su odlučne. Dali su posjeći stabla u vrtu kraj kaznionice. I sad, po duboku snijegu, jadne zatočene žene prenose to u kaznioničke prostorije. Nose teško, padaju u snijeg, ali se brzo dižu, uplašene od pogleda stražara.

I moje su znanice među njima. Majka nosi na leđima drva, a curica gaca kraj nje. Uzima i ona po jedan komad i nosi, samo da je ne rastave od majke. Tako je to trajalo desetak dana, a onda, jednog jutra, tih žena više nije bilo u dvorištu. Ustaše su rekle: poslane su na rad u selo. Već znamo, što to znači. A ja mislim na malu curicu, koja se tako čvrsto držala majčine suknje.

I nikako da shvatim: tko je imao toliko snage, da je otrgne od majke i ubije obje.

Kako je strahovit morao biti taj čas! A snijeg pada dalje, djevičanski čist“.

- Ne ponovilo se! - zaključio je svoj govor Milošević.

Nekadašnja predsjednica HNS-a i ministrica vanjskih poslova u Milanovićevoj Vladi, a sada zastupnica GLAS-a Vesna Pusić  komentirala je na twitteru kako je „ovo bilo najpotresnije obilježavanje godišnjice proboja logoraša iz Jasenovca koje je Sabor ikad vidio"