Točno prije 75 godina, te sumorne nedjelje, 22. travnja 1945. godine padala je kiša. U deset sati ujutro na povik mladog Sinjanina Ante Bakotića (24) jasenovački logoraši krenuli su u bijeg iz ustaškog logora. Nekoliko mjeseci ranije najveći logor nacističke Njemačke Auschwitz je oslobođen, a u Jasenovcu su se i dalje odvijale stravične likvidacije.
Kad je Bakotić uzviknuo: „Naprijed drugovi!“ šestotinjak logoraša oboružanih noževima, čekićima i letvama prvo su razvalili vrata na zgradi i jurnuli prema jugoistočnim vratima logora. Bježeći pred kišom metaka i bombi, na brisanom prostoru dugome oko 150 metara, proboj je preživjelo njih samo 106. Ni Ante Bakotić nije preživio proboj logoraša iz Jasenovca. Poginuo je u blizini istočne kapije.
I Sabor se danas prisjetio obljetnice proboja zatočenih logoraša, a zastupnik SDSS-a Boris Milošević pročitao je dirljivo svjedočanstvo, kojeg se, kaže, uvijek sjeti kad se spominje Jasenovac.
- U toj priči nema noža, bodljikave žice, krvi, ali svejedno to mi je najstrašnija priča o Jasenovcu koju znam. Novelu 'Kroz rešetke' napisao je Antun Barac, hrvatski književnik i povjesničar, koji je bio zatvoren u logoru Stara Gradiška krajem 1941. godine - kazao je Milošević i pročitao kratku priču:
„Snijeg je veoma dubok. Zameo je sve ceste i putove. Prekinute su poštanske i autobusne veze. Pa ipak, unatoč tome, ustaše su iz Okučana dotjerale pješke, opet jednu povorku žena, s djecom. Gledamo kroz rešetke nove supatnice. Sve su to seljakinje, različito odjevene i različitih godina. Sudeći po odjeći, sve je to sirotinja. Puštaju ih u dvorište, gdje vrše različite poslove. Nastojimo, makar smo od njih daleko, razabrati njihove fiziognomije, pročitati nešto iz izraza njihovih lica. Poneke od njih upamtimo. Naročito mi se upila u pamćenje neka majka s djetetom, curicom.
Curica je malena, ni za kakav još posao nije. No majka mora raditi. Kćerkica je uvijek uz nju, držeći se grčevito njezine suknje. Gacaju obadvije po snijegu: curica posrče, no drži se čvrsto majke. Mislim i po noći na njih, kao da su mi bliske i drage znanice. Čim ujutro pogledam u dvorište, tražim ih okom, da se uvjerim, jesu li još uvijek tu. I kad ih ugledam, kao da opažam nekoga od svojih, najdražih. Snijeg neprestano pada. Promet je potpuno obustavljen. U logoru je sasvim ponestalo drva. No, ustaše su odlučne. Dali su posjeći stabla u vrtu kraj kaznionice. I sad, po duboku snijegu, jadne zatočene žene prenose to u kaznioničke prostorije. Nose teško, padaju u snijeg, ali se brzo dižu, uplašene od pogleda stražara.
I moje su znanice među njima. Majka nosi na leđima drva, a curica gaca kraj nje. Uzima i ona po jedan komad i nosi, samo da je ne rastave od majke. Tako je to trajalo desetak dana, a onda, jednog jutra, tih žena više nije bilo u dvorištu. Ustaše su rekle: poslane su na rad u selo. Već znamo, što to znači. A ja mislim na malu curicu, koja se tako čvrsto držala majčine suknje.
I nikako da shvatim: tko je imao toliko snage, da je otrgne od majke i ubije obje.
Kako je strahovit morao biti taj čas! A snijeg pada dalje, djevičanski čist“.
- Ne ponovilo se! - zaključio je svoj govor Milošević.
Nekadašnja predsjednica HNS-a i ministrica vanjskih poslova u Milanovićevoj Vladi, a sada zastupnica GLAS-a Vesna Pusić komentirala je na twitteru kako je „ovo bilo najpotresnije obilježavanje godišnjice proboja logoraša iz Jasenovca koje je Sabor ikad vidio"