NA TUŽNU OBLJETNICU RIBAFISH SINU POSVETIO DIRLJIVU PORUKU: "Svaki put kad hodam gradom vidim te u nekom klincu..."

Zagrebački novinar i kolumnist prošle je godine prošao prvu etapu projekta RokOtok u koji se 'bacio' u sjećanje na tragično preminulog sina Roka. Plivajući je posjetio 17 hrvatskih nastanjenih otoka, a ovog ljeta ponovno ga čeka izazov.

Dvije godine je prošlo od tragičnog gubitka sina Roka s kojim se još uvijek nosi zagrebački novinar i kolumnist Domagoj Jakopović Ribafish. Na sjećanje na sina, Ribafish se prošle godine bacio u pothvat života - RokOtok - u kojem je plivajući posjetio 17 nastanjenih otoka u Hrvatskoj i tako završio prvu etapu projekta. Rok bi danas imao 15 godina, a njegov tata je smogao snage i posvetio mu emotivan tekst na svom blogu.

"Oprao sam clija, dobro, proprao sam ga, provjerio gume, izvadio štošta ispod sjedala i uvjerio se da je sve spremno za izlet. Neke hrane će se uvijek naći u fridžu, sokove ćemo usput, a tebi je ionako uglavnom bilo svejedno gdje idemo, samo da se ide, muva, bleji okolo. Ušli bi u auto i krenuli…

I tako bi počeo još jedan naš vikend, putovanje, istraživanje, neki naš RibaRok iliti Rok&Fish party, s prijateljima ili bez njih, s kupanjem, hodanjem, divljanjem… Naše vrijeme… Bezbrižno i veselo.

Vjerojatno bismo se danas klali oko ocjena, zadaća, učenja, ja bih i dalje drobio kako treba učiti i da ti je to jedini posao, pokušavao dublje prodrijeti do tvojih misli, stideći se toga što si svjetlosnim godinama bistriji i inteligentniji od mene i nekih mojih reliktnih, rolingstounskih razmišljanja i pojmljenja svijeta. Ali, u svakom sam trenutku dao najbolje od sebe i ono što i kako sam mislio da najbolje činim, pravio se važan, ponosan što te imam i što si tu kao neki novi, bolji i pametniji ja. Trebalo je to biti jedno sasvim korektno odrastanje, čak mislim da sam ti imao žnoru za PMF, iako sam vjerovao u tebe i štedio barem za Oxford.

A onda se dogodilo to što se dogodilo i za što nikad neću imati objašnjenja. Ništa nema smisla, sve odlazi u nekakav mrak, bol, besmisao… Prošla je godina dana depresije i dna, nisam se milimetra pomaknuo, samo sam htio nestati i naći te negdje, leći kraj tebe, zagrliti te. Stotine razgovora, jadanja, utjeha, pokušavanja nalaženja objašnjenja. I na kraju ljudi koji su me uvjerili da trebam vjerovati u ono što mi oni kažu da bi mi bilo lakše i da bih pokušao živjeti dalje. Tuga. Bol. besmisao. mrak, ali najlakše se bilo predati…

I onda u jednom trenutku padne ideja za RokOtok. I odmah odgovaranja, ponižavanja, ismijavanja, otrovne igle od onih u koje si najviše vjerovao, izdaja, sumnja i konačna odluka – bacanje svega na kocku. Idem probati napraviti nešto za druge i time pokušati spasiti sebe, odnosno sve ono što je ostalo nakon tog prokletog scenarija kojeg nitko nije pročitao… Krenuo sam grlom u jagode, okupio jake ljude oko sebe i napravili smo prekrasnu stvar, pričali na otocima i poslije na kontinentu s djecom i roditeljima i “natjerali” ih da se druže, smiju, pričaju, vesele i čitaju zajedno. Zbog tebe. Bio si i ostao najveća inspiracija.

Izbaci me iz takta, misli, života. Kad legnem, legnem s tobom, zagrlim te, nešto meljem dok ne zaspimo ili ti ili ja. Fališ, beskrajno fališ mališa, ništa više nije isto, a onaj tko je rekao da vrijeme liječi sve rane stvarno nema pojma o tome što priča.

I sada, novog 28. veljače, palim Clija, i krećem na izlet. Ide i moje cura, svidjela bi ti se, voli kuhati i putovati, a tu je i naš psić, beba, u njega bi se odmah zaljubio – blesav, naivan i zaigran kao i tvoj debeli ćelavi stari. Upalit će tutač od druge ili treće, izaći ćemo iz dvorišta na ulicu i krenuti na put. Iako je petak, bit će to tebi u čast još jedan naš vikend, sad da li bazen, šuma, piknik ili što god, nebitno, bit će to naš vikend pun smijeha, “ tata ja sam gladnova”, novih geocacheva, krpelja, modrica, blatnih tenisica. Bit će to još jedan od onih dana kad bi me navečer onako topao i umoran zagrlio i rekao “Tata, ovo mi je najljepši dan u životu”.

Idemo Kasandra, ja i Dživo na put, nešto ćemo pojesti, popiti, ismijati se, upoznati nove ljude, pofarbati novu županiju/otok/državu na karti i malo dopuniti puzzle naših života. Idemo na put s tobom, misleći na tebe, i znam da ćeš pjevušiti nešto sa stražnjeg sjedala, nakon pet minuta me pitati kad ćemo stići i smišljati neku novu spačku. Neko novo veselje, ono zbog čega se u biti i treba živjeti.

Sutra će biti novi dan, radit ću svoj posao, biti klaun Riba, pripremati se za nešto posvećeno tebi, za RokOtok. I zato, neću se predati, nego idem dalje, Roksa, jer imam još puno posla za napraviti, kad se danas vratim, bacam se na posao i planiram novo ljeto i plivanje na nove destinacije i širenje priče o ljubavi prema Planetu i ljudima.

Dao sam ti obećanje da ćemo obići svih pedeset otoka, i to će se i dogoditi, jer nikad nisam lagao i uvijek bih ispunio obećanje. Odmaraj u toj nekoj dimenziji i znaj da te volim najviše na svijetu. Tvoj tata."

Ribafish će se i ove godine posvetiti RokOtoku i plivajući posjetiti otoke koje nije stigao prošle godine, a u intervjuu za Gloriju otkrio je kako se osjećao tijekom tog fizički i psihički teškog pothvata.

"Fizički sam strgan, ali psihički sam jako sretan jer je ovaj projekt mnogo više od onog što sam zamišljao. Totalno je sve drugačije nego u snu. U snu je Rok bio fizički tu kraj mene, a sad je tu kad sam umoran i više ne mogu, kad mi se više ne da. Stvarno sam u transu. Čude mi se i ljudi koji plivaju bolje i više od mene jer im nije jasno otkud mi snaga, ali sve to dolazi iz glave. Pridružilo mi se mnogo ljudi i sve je preraslo u prekrasnu zajednicu koja daje potporu tom projektu. Oni rade i više od deset sati dnevno na tome jer su prepoznali da donosi nešto dobro. Ja sam tu lijep i glup. Dođem, popričam s dječicom i nakon toga legnem prebijen do sutra i do novog plivanja", rekao je Ribafish.