Na nedavnom tradicionalnom savjetovanju hrvatskih ekonomista u Opatiji dr. Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta upozorio je kako je nepovjerenje hrvatskih građana u domaće institucije naraslo do te mjere da bi moglo urušiti i trenutni gospodarski rast i vrlo povoljne makroekonomske pokazatelje nakon dugogodišnje recesije.
Jesu li negativna kretanja u našem društvu od iseljavanja, preko spomenutog nepovjerenja u pravosuđe i politiku, pa do straha od reformi, postala veći problem za domaću ekonomiju od njezinih vlastitih promašaja, bilo je jedno od pitanja dr. Lovrinčeviću.
• Na što ste htjeli ukazati tezom o mogućem urušavanju gospodarskog rasta gibanjima u hrvatskom društvu?
– Svjedoci smo da se u Hrvatskoj događaju dva usporedna, raznolika procesa. Jedan su izuzetno povoljni makroekonomski učinci koji oko nas postoje kroz niske kamatne stope, rast potražnje u okružju, zaposlenosti i razine dohotka europskih zemalja koja je najviša u njihovoj povijesti. Tu je i visoka sigurnosna renta koju imamo kroz turizam, kao posljedicu da se jedan dio nama konkurentnih tržišta nije vratio ranijem prisustvu na svjetskom tržištu, a ni neće još neko vrijeme. Sve navedeno održava hrvatski gospodarski ritam pozitivnim, što se najviše reflektira kroz turizam i gospodarske pokazatelje u trećem kvartalu godine te kroz smanjene troškove servisiranja javnoga duga. Međutim, nijedan od tih procesa nije iniciran u Hrvatskoj, a poklopili su se tako da su svi pozitivni u isto vrijeme.
Oni procesi koji bi se trebali inicirati, potaknuti iznutra iz Hrvatske, kako bi se mogla mjeriti njezina uspješnost, poput reforme javne uprave, kvalitete upravljanja, rasta industrija poput graditeljstva kao posljedice povećane kupovne moći stanovništva ili reformi, vidno nazaduju u odnosu na naše okružje. Prema tome, ono što zabrinjava je da se povoljno makroekonomsko okruženje i sigurnosna renta koje imamo kao pozitivnu stranu naše situacije, mogu izmijeniti. A onda vam ostaje kao temelj kvaliteta onoga što ste odradili, ili niste odradili, na unutarnjem planu. A objektivni parametri pokazuju da se po pitanju reformi i jačanju institucija ništa ozbiljno u zemlji ne radi. I to je izvor ozbiljne zabrinutosti i nečega što smo već imali 2006. i 2007. godine.
• Hoćete reći da se i prije 11 godina malo razmišljalo o mogućnosti da otplovimo u recesiju?
– I 2006. i 2007. imali smo vrlo povoljne makroekonomske pokazatelje u okružju, niske kamate i priljev kapitala da bi se u roku godine i pol do dvije godine našli u velikim poteškoćama jer su se te okolnosti značajnije promijenile. Štoviše, prije deset ili jedanaest godine imali smo vidnije reformske zahvate i pomake nego danas.
• Je li jedno od rješenja za koje se zauzimate drukčiji, sezonski pristup oporezivanju, ali i ukupnim politikama u javnim uslugama koje se sada određuju na razini države?
– Hrvatska je ekonomija sezonska, ovisna je o turizmu, prometu i transportu te, ukupno gledajući, o spomenutom trećem kvartalu više od ijedne druge europske zemlje. I punjenje našega državnog proračuna je sezonsko. Ako je tome tako, ako nismo razvili industriju i sve ostalo što doprinosi rezultatima u prvom i drugom kvartalu i ako smo ovisni o turizmu i pratećim uslugama, onda parametre ekonomske politike treba prilagoditi takvom stanju stvari i izražene sezonalnosti naše ekonomije.Vlada je baš ovih dana napravila jedan, doduše mali, korak u tom smjeru razmatrajući ideju sezonskog neoporezivanja troškova smještaja i prehrane kod poslodavaca. Jedan veći korak u tom smjeru napravljen je još ranije, kroz sezonsko određivanje cijena cestarina. Trebalo nam je desetljeće i pol da shvatimo, ili da nas netko upozori, na sezonsko korištenja autocesta.
Postoji još cijeli spektar mogućih rješenja u određivanju cijena usluga koje se jednostavno više koriste u sezoni, od cijena komunalija u turističkim sredinama do usluga službe gorskog spašavanja. Diferenciranim oporezivanjem osiguravate veće javne prihode, ali i porezno rasterećenje građana i poduzetnika u ostala tri kvartala. Slično je i kod zapošljavanja. Hrvatska bi trebala sa zemljama u okružju sklopiti ugovore o uvozu radne snage uz posebne porezne uvjete i režime, koja je ovdje potrebna tijekom sezone. U zemljama koje su naglašeno turističke, poput naše, već imate posebne porezne uvjete za otvaranje tvrtki koje rade samo tijekom sezone ili pola godine.
Ovih dana slušamo rasprave o sniženjima u trgovinama i radnom vremenu. To je isto jedan od instrumenata za sezoniranje javnih prihoda koji treba prepustiti lokalnim zajednicama. One najbolje znaju kad je vrijeme za sezonska sniženja i koje radno vrijeme je najprikladnije. Kod nas to određuje država, jedinstveno za sva područja, što nema smisla.
• Je li turistička potražnja za našim hotelima, apartmanima i kampovima takva da bi istrpila dodatno oporezivanje?
– Ne bi došlo do pada potražnje. U ovom trenutku turistička potražnja iz inozemstva je neelastična na promjene cijena u nas. Tako je već četiri godine zbog sigurnosne rente. Ona kompenzira sve nedostatke koje objektivno imamo u odnosu na konkurenciju. Samo ove godine će na prihodovnoj strani proračuna ostati oko pet milijardi kuna više nego prošle godine, zbog turizma i sigurnosne rente. Naravno, ako dođe do promjena u pogledu sigurnosne rente, onda se i sezonske politike mogu mijenjati i prilagođavati situaciji.
• Kada spominjete uvoz radnika u Hrvatsku, šokirali ste, ako nije prejaka riječ, nedavno dio javnosti procjenom da će u skoroj budućnosti iseljavanje našeg radnosposobnog stanovništva ići ne samo prema Njemačkoj i Austriji, nego i u Češku i Slovačku?
– To se već događa. Srednjoeuropske zemlje koje spominjete sustigle su i prestigle Hrvatsku po pitanju visine realnih dohodaka stanovništva. Hrvatska je imala najdulju recesiju među članicama Unije s jednim od najsporijih rastova dohodaka. Oporavak i prilagodba naše ekonomije bili su vrlo dugi i mukotrpni, pritom se privatni sektor prilagodio relativno brzo, ali kroz otpuštanja. Oporavak plaća i u javnom i u privatnom sektoru ide jako sporo, na neki način to nam je "pokrilo" konkurentnost, ali i uništilo domaću cijenu rada. Budući da su se drugi brže oporavili i bolje napredovali u sedam naših recesijskih godina, imamo situaciju da su neke zemlje koje su bile daleko iza po pitanju troška rada i zarade, sada "rame uz rame", ili su ispred nas.
• Što bi u pogledu cijene rada donijelo uvođenje eura i treba li nam uopće ulazak u eurozonu?
– Euro treba uvesti. Trenutno postoji politička volja i unutar Unije, i kod naše politike, za uvođenje eura.
• Kada bi mogli ući u eurozonu?
– Unutar Unije postoji raspoloženje da se širenjem eurozone demonstrira odlučnost u daljnjem provođenju tog procesa. Postoje, međutim, članice koje su opreznije oko širenja eurozone i čekaju rezultate nekih procesa koji su u tijeku kako bi donijele svoje odluke. Očekuje se raščišćavanje svih tih nedoumica negdje do 2023. ili 2024. godine. To razdoblje moramo iskoristiti kako bi sagledali vlastite ciljeve koje želimo postići uvođenjem eura. Ono što pri uvođenju eura treba imati na umu u fiskalnom sektoru, a sagledavajući i moguće posljedice na cijenu rada, je da ne potpišemo fiscal compact i krenemo u uvođenje eura, a da se u isto vrijeme pojedinim skupinama na rashodnoj strani proračuna osiguraju prava koja dugoročno nisu održiva.
Trenutno se nalazimo na vrhuncu europskoga gospodarskog ciklusa, ali čim se taj ciklus okrene "prema dolje", prava na rashodovnoj strani proračuna postaju teška za servisiranje. I onda će vam se dogoditi da u cilju ispunjenja uvjeta za ulazak u eurozonu, utvrdite spor ili nikakav rast plaća u javnom sektoru, odnosno da ih praktički "zamrznete". Ako se to dogodi, imate novih šest ili sedam godina sporog rasta plaća u javnom sektoru, bez diferencijacije, bez reformi, bez identificiranja onih mjesta i zanimanja na kojima nam fali zaposlenih. To onda znači novo zaostajanje u plaćama, a onda i novo iseljavanje naših ljudi.
Stoga, poput zemalja u našem okružju, moramo izraditi mapu deficitarnih zanimanja i pokušati procijeniti koja će zanimanja, njih deset ili petnaest, biti najugroženija zbog odljeva radnika. Ambijent se bitno promijenio u posljednjih sedam godina, jake ekonomije poput Njemačke trebaju izuzetno puno radnika iz inozemstva, tržište je liberalizirano unutar Unije, demografska kretanja u nas su negativna i sve to treba uzeti u obzir kako bi se odgovorilo na radikalan nedostatak radnika u nekim sektorima, što nije samo naš nego i problem još nekih zemalja na jugoistoku Europe. Mi sada trpimo posljedice nečinjenja reformi u javnom sektoru po pitanju plaća, neuvođenja ili poboljšanja sustava nagrađivanja, odnosno provođenja linearne politike plaća i uravnilovke. Utoliko će nam i kod uvođenja eura i svođenja strukturnog deficita godišnje na najviše 0,5 posto BDP-a, taj izostanak reformi u javnom sektoru biti još više ograničavajući faktor.
• Kako će se zdravstveni i mirovinski sustav kod nas prilagoditi budućim fiskalnim zahtjevima eurozone?
– U zdravstvu na reformama nije napravljeno gotovo ništa. Drugi stup u mirovinskom sustavu ne samo da nije riješio probleme u sustavu, nego mu treba pomoć, uvjetno rečeno, da se izjednače primanja osiguranika u prvom i drugom stupu. Uz to, vidimo da se šire prava u državnom proračunu, da se povećavaju izdvajanja za obranu. U takvoj situaciji opet se moram vratiti na politiku plaća u javnom sektoru koja će biti jedini faktor prilagodbe koji će se moći iskoristiti.
• Hoće li Vlada Andreja Plenkovića odraditi svoj mandat do kraja, procjenjujući i makroekonomske utjecaje u okruženju? Jednom ste izrazili uvjerenje kako se država u povoljnim makroekonomskim okolnostima može voditi i na "autopilotu".
– Tako je, no očekujem da Vlada odradi svoj mandat do kraja. Dva glavna pravca njezina djelovanja do kraja mandata bit će uvođenje eura i ulazak u schengenski prostor. Kada govorimo uvođenju eura, valja imati na umu da je samo podnošenje zahtjeva i otvaranja ulaska u proces uvođenja eura politička odluka pa je kao takva i ovisna i o političkim gibanjima. Onda, moramo voditi računa o odnosima sa Slovenijom po pitanju arbitraže o granici, pa i o raspetljavanju cijele priče s MOL-om. Dakle, za nas bi, odnosno za Vladu, u procesu uvođenja eura teži zadatak mogao biti ovaj politički, nego onaj što slijedi nakon zahtjeva tehnički koji se tiče prilagodbe uvjetima eurozone. I "euro" i "schengen" pitanja su koja ovise o globalnim, međunarodnim kretanjima. Uspjeh ove Vlade, barem kada govorimo o vanjskoj politici, ovisit će o tim vanjskim faktorima u međunarodnoj politici.
Kada govorimo o makroekonomskom okruženju, niska kamatna stopa, prema svim očekivanjima, potrajat će do kraja iduće godine, nakon čega neće biti velikih skokova već podizanja umjerenom dinamikom. Hrvatska godišnje servisira otprilike 20 posto svoga javnog duga. Prema tome, da sljedeće četiri godine ne radite ništa na reformama i prilagodbama, vi ćete uspjeti servisirati svoj javni dug. No, nakon toga dolazite u značajne, velike probleme.
• Taj scenarij mogao bi dočekati iduću Vladu.
– Onaj koji dođe nakon sadašnje Vlade, u silaznom ciklusu sada vrlo povoljnih makroekonomskih pokazatelja, u uvjetima nerestrukturirane ekonomije i nereformiranoga javnog sektora, naći će se u velikim problemima. Opet se vraćam na ono što smo prošli 2009. kada smo recesiju dočekali potpuno nepripremljeni. Uostalom, za vrijeme povoljnih makroekonomskih pokazatelja vi imate rast sve manjom dinamikom, ako ništa ne poduzimate na planu mikroekonomskih reformi. Prema tome, sadašnja Vlada ima veliku sreću s utjecajima ekonomija u okruženju i globalnih kretanja kamatnih stopa, ali tu joj leži i velika odgovornost. Ako do kraja mandata ne iskoristi pozitivne vanjske utjecaje, sljedećoj vladi će ostaviti veliko, neprimjereno breme nošenja s problemima u uvjetima silaznog ciklusa vanjskih makroekonomskih utjecaja.