Ne vraćamo se kući, ovdje je i servir bolje plaćen nego u nas liječnik!

Tu je moj dooom/ tu je ostalo sve/ u kući kamenoooj/moje matere – ori pjesma nostalgičara iz kafea "Pfefferkorn's" i suzu na oko vabi - piše Slobodna Dalmacija. 
- Ul, ul, ul, ul! – ustaju Austrijanci i gromko nazdravljaju kriglama piva dragim frendovima iz Hrvatske. To "ul" bila bi skraćena verzija njihovog "živjeli" u lokalnom govoru – i stvarno zvuči moćno, jako.
- Ul, ul, ul! – odvraća zato i novinarski duo koji je potegao tisuću i kusur kilometara iz Splita ne bi li vidio kako je našoj mladosti što se skrila visoko gore, u Alpama. Jesu li se snašli? Je li im što, osim kuće i njihovih - nedostaje? Može li novac nadomjestiti toplinu doma u ovo predbožićno vrijeme?
U mondenom Lechu, u oblasti Vorarlberg, nekih sat vremena vožnje od Innsbrucka, dok je vani na minus jedanaest sve okovao snijeg, "alpski Hrvati" opuštaju se nakon teškog radnog dana. No, netko je još "u pogonu", smjena mu još nije završila. Poslužuje nas Dario Radočaj iz Slatine. Tu je ovaj Slavonac drugu sezonu. I ne bi se vraćao da mu nije dobro.
- A, Bože moj, kako ovdje drugačije može biti? – pokazuje idilu oko nas. Blještavilo glamura, luksuza, kiča, advent koji se zrcali u raskoši sredine u kojoj se, očito je to na svakom koraku, lijepo živi. Sve to mami čovjeka da ostane jednom za svagda, makar su im na prvu, dok se nisu svikli na ovako niske temperature - svima, kažu, cvokotali zubi.
U mjestu od kakvih tisuću i pol stanovnika, odavno nije tako rano zabijelilo. U jednom od deset najelitnijih skijališta na svijetu, gnijezdu milijunaša, sve je, shvatili ste već to - kao u bajci. Ne zovu tek tako Austrijanci ovaj lijepi dio svoje zemlje "nobel Ostereich" ilitiga - plemićkom Austrijom.

Meštar od kužine

Sjeli smo uz topli napitak na ćakulu sa Sandrom Frančulom koji pripada novoj sorti gastarbajtera. Drži restoran “Stare užance” u Puli. Pofalilo mu para pa došao raditi ono što najbolje zna. A njegova je struka deficitarna, meštre od kužine se traži.
- Tek sam stigao, ali prvi dojmovi su sjajni. Smještaj je odmah preko puta hotela. Jedva čekam početi raditi – drago mu je što gradić u kojem će provesti zimu obećavajući, baš kao i posao kojim se bavi.
- Da, kuhare svi trebaju. Oni su stvarno na cijeni – potvrđuje Aleksandra Bertelt, vlasnica tvrtke "Euro career", kojoj kolonija Hrvata u Lechu može zahvaliti što su našli odlično plaćene poslove po nevjerojatno dobrim uvjetima.
"Euro career" Petera i Aleksandre Bertelt postao je most Hrvatima za Austriju 2013., a od tada njime kroči sve više našijenaca.
Aleksandrinog supruga, Austrijanca Petera koji je došao u Hrvatsku radi obnove jednog hotela, Puležani su stalno molili da im "gore" nađe kakav posao. Čim bi ljeto minulo, a sezona je u Puli kratka - ostajali bi poput riba na suhom; bez angažmana, love, bez prave poslovne prilike...
- Jednu večer dok smo Peter i ja gledali televiziju, palo mi je napamet koliko ga je ljudi pitalo za posao u Austriji i dala sam mu ideju da krenemo u smjeru posredovanja pri zapošljavanju – priča Aleksandra.
Peter je potom sastančio s odgovornima iz Austrijske gospodarske komore i lavina se zakotrljala. Vrlo brzo su se složili da je interes obostran: našima nedostaje posla, a Austrijancima radne snage koja bi iznijela sezonu od prosinca do travnja kad kod njih sve vrije od gostiju.
- E, sad, problem je bio da se nekoga, recimo, iz Dalmacije, dovodi ovdje samo zbog razgovora za posao za koji u krajnjoj liniji nije siguran hoće li ga uopće dobiti jer je bitno poznaje li jezik barem u onoj mjeri da uspostavi koliko toliko normalnu komunikaciju. To sve i košta, a ja znam za koje novce mi u Hrvatskoj radimo. I zato smo krenuli s testovima njemačkog jezika za sve koji su zainteresirani za posao u Austriji. Za konobara je dovoljna razina poznavanja jezika B1, B2, a za kuhara A2. Onda smo uveli i prezentacijski video. Ako pošaljem poslodavcima rezultate testa njemačkog jezika i onda još i video kandidata zainteresiranog za posao od dvije minute, oni znaju već što mogu od njega očekivati. Prije toga postoje testiranja: moja kolegica psihologinja obavlja s kandidatima razgovore putem Skypea pa nitko ne treba dolaziti u Pulu. Ta jezična testiranja koja radimo pokazala su se točnima, jer razina znanja koju kandidati pokažu odgovara onome koliko oni njemačkog stvarno i znaju. Nikad nismo imali situaciju da nam je netko od poslodavaca rekao da je mislio kako taj i taj kandidat govori bolje njemački. Ja govorim njemački, suprugu je on materinji jezik, i mi unaprijed znamo tko što od prijavljenih kandidata može s obzirom na poslove koji se nude - objašnjava Aleksandra.
Vrgorčanin Stipe Erceg (43) rođen je u Njemačkoj, no srce ga je vuklo doma. Živi na Hvaru gdje je ovo ljeto vodio restoran "Lucullus". Istekla mu je koncesija, a na otok stigla dosadna, hladna bura. Treba raditi da bi se prehranilo ženu i četvero djece. S obzirom na impresivnu Stipinu karijeru, jer bio je direktor u nekoliko naših luksuznih hotela, uključujući "Sunčani Hvar" i "Falkensteiner", i vodio vlastiti restoran četiri godine, ovdje je dobio vrlo odgovoran zadatak. On je oberkelner u hotelu "Post" u kojem odsjedaju i multimiljarderi, zadužen da orkestar od dvadeset i dvoje konobara i servira svira točno u notu. Iz onoga što smo vidjeli, nema "dištonavanja"; od ozbiljnog, strogog Stipe i njegovog tima iz hotela "Post", može se učiti kako izgleda usluga na kraljevskoj razini. Moj naklon, gospodo!
- Ovo je za mene još jedno golemo profesionalno iskustvo. Kad odradiš svoje u Lechu, možeš poslije raditi gdje god hoćeš. Iduće ljeto se vraćam na Hvar jer su mi produžili koncesiju na šest godina – prezadovoljan je angažmanom i mladim ljudima kojima šefuje.
Jedan od najperspektivnijih u njegovom timu je Zagrepčanin Antonio Halužan. Po struci je magistar ekonomije, a u Lechu šef konobara u superluksuznom “Postu”. Konobar je danas cijenjeno zanimanje, no zadovoljava li to Antonija s obzirom da ima fakultetsku diplomu?
"Zadovoljava, jer da sam pokušao pronaći posao u struci u Hrvatskoj, završio bi po svoj prilici na stručnom usavršavanju za koje bi dobijao mizeriju s kojom u skupom Zagrebu ne bih mogao preživjeti. Nakon toga ili vas zadrže ili odbace. Visokoobrazovana osoba u nas u prosjeku dobije plaću od nekih sedamsto eura. To vam sve govori".
Antoniju je ovo zapravo idealna situacija jer je diplomirao ekonomiju na Fakultetu za turizam u Opatiji.
- I završio srednju hotelijersku školu u Zagrebu, tako da mi ovo i jest dio struke - napominje.
No, Aleksandra veli da je najznačajnije ono što radnici pokažu na djelu.
- Dobro je da stoji struka iza njega, ali Austrijancima je najbitnije ono što odradiš, a Toni je vrlo vrijedan dečko i on se dokazao. I onda već druge sezone njihovo povjerenje prema radniku raste. Ono što si ti dao nama – mi ćemo ti vratiti; to je njihovo geslo – objašnjava mlada poduzetnica iz Pule koja našim ljudima dođe kao Katica za sve.
- Svjesna sam da su svi ovi oni nečija djeca, i nerijetko njihovi roditelji zovu i raspituju se kako im je. Srećom, svi su odreda zadovoljni uvjetima rada kao i poslodavci njima.

Ovdje nema štakora

Antonio je mjesec dana, u pauzi između dvije sezone u Lechu, bio u čuvenom Schladmingu. Aleksandri se poslodavac pohvalio da je zadovoljan njegovim pristupom poslu.
"Moj suprug je završio hotelijersku akademiju a radio je sve poslove odreda: pospremao sobe, bio servir, konobar, radnik u kuhinji, jer se sve mora proći kako bi sutra kad preuzmete neku odgovorniju dužnost znali koliko vremena zaista treba sobarici da očisti sobu ili serviru da postavi stol. Toga kod nas, nažalost, nema. Zato sam poslodavcu sugerirala da ubuduće Antonija uputi prema njegovoj struci, negdje bliže recepciji, menadžmentu, kako bi se kad sve to prođe profesionalno u potpunosti ostvario".
Antonio je sezonski radio i na Jadranu. Koje su razlike osim, naravno, u plaći koja je ovdje u prosjeku četiri, pa i pet puta veća za isto zanimanje.
- Kad sam diplomirao, radio sam par sezona u Baškoj na Krku. Tamo kad dođete imate jednu banku, poštu i gotovo ništa više. Ovdje imate tri banke u krugu od tristo metara, poštu, brzu DHL dostavu iz Njemačke, priključak na autocestu, tri šoping centra, lift koji vas vodi gore u brda. Nemamo potrebu odlaziti iz mjesta jer tu imamo sve. Kad usporedite jednu sezonu kod nas koja je također naporna i teška i treba je muški odraditi baš kao i ovu ovdje, bitna je razlika u tome što sam na Jadranu imao slučajeva da sam spavao u prostorima u kojima samo što štakori nisu hodali, koji prokišnjavaju i u kojima je hladno. Ovdje to nije moguće doživjeti. Dođite, i vidjet ćete – poziva Antonio sve koji su spremni raditi i zaraditi, a znaju barem osnove njemačkog koje se svladaju za godinu dana učenja.
Simpatična Bernarda Karoglan dolazi iz Zmijavaca.
- Ja sam radila u Dubrovniku u hotelu od pet zvjezdica i po šesnaest sati dnevno. U hotelu u kojem je noćenje tisuću eura, imala sam plaću od pet tisuća kuna. Meni je Hrvatska domovina, ali ja sam svojima doma rekla, ja vam se u Imotski ne planiram vratit jer dole ne vidim nikakvu perspektivu. Imotski je stvarno prekrasan, Modro i Crveno jezero; ma, sve je što se prirode tiče prekrasno, ali vi tamo nemate više mladih ljudi, posla, ničega. Iskreno, puno hrvatske omladine nema ambicije za ništa, i to je problem. Ajde, da ne bude kako ništa ne valja, po Imotskom se sad puno kuća za najam počelo graditi, to je super. U turizmu je perspektiva - svjesna je mlada Bernarda teške situacije u njenom kraju koji je opustio.
I nisu pare u pitanju nego nered. Ljudi vam iz Hrvatske bježe od nereda – kaže Aleksandra, koja je samo ove godine autrijskim poslodavcima u Lechu za glavnu sezonu dovela pedeset i pet Hrvata, a koliko ih je još tu došlo u svom aranžmanu – nitko ne zna.
- Čemu vam teže naši ljudi? Redu, dogovoru, nisu naši ljudi pohlepni. Problem je što nema dogovora, što se on ne poštuje. I zato će u Hrvatskoj ostati samo oni koji rade za državu. Ovi ovdje ljudi su toliko dobri i plemeniti, za svakoga od njih bi ruku dala, i zato tvrdim odgovorno da su Hrvati dobri radnici. I svi smo mi iz manje - više neke zajedničke priče. Pa meni je i sestra sada došla tu. I moji su roditelji radnici koji su cijeli život radili za crkavicu i idu u mirovinu s nekim malim penzijama. Ljudi su u nas potplaćeni i to je veliki problem – Aleksandra će.
- U određenom trenutku te počne frustrirati to što je netko tko ima manje škole od tebe iznad tebe, a taj ti onda šefuje, naređuje, a ne zna posao. I ta nepravda onda boli – veli Antonio.
- Pazite, oni vam tu ne znaju za izigravanje dogovora. Moj se muž čudio kad sam mu govorila da u Hrvatskoj ima poslodavaca koji ne isplaćuju plaće ili isplaćuju manje nego što je dogovoreno. Takvo što u Austriji ne postoji niti kao misaona imenica – kaže Aleksandra i dodaje da su sva prava radnika zajamčena kolektivnim ugovorom, striktno se poštuju jer su kazne za prekršitelje drastične.
Radno vrijeme? Koliko se dugo radi?
- Devet sati, nekad i deset, a radi se i dvokratno. Stvarno se dosta radi. Imamo pola sata pauze za ručak. Naravno, svih devet sati na poslu provedete u punom pogonu, što je i u redu za novac koji nam isplaćuju. A plaća se svaki prekovremeni sat. I to jako dobro – Antonio će.

A što će doma?

Sezonu nije lako izgurati, "worka" se non - stop, no cijela se ova pečalbarska priča, veli Aleksandra, svodi na jedno.
"Da idu dolje u Hrvatsku, ne raditi ništa ili za tri, tri i pol tisuće kuna, a ovdje jedan servir, koji nosi tanjure, zarađuje 1500 eura neto. To je minimalno po kolektivnom ugovoru. U "Postu" je to i 1750 eura jer je gospodin Florian Moosbruger izuzetan poslodavac. U Hrvatskoj plaću od 1750 eura ima doktor znanosti, a ovdje se bez problema dogura i do plaće od dvije tisuće. Moj prijatelj je liječnik u Puli. I veli on mome mužu Austrijancu da želi otići iz Hrvatske. I, naravno, da se moj muž čudi: kako to, pa doktor si, a želiš ići vani? Ali kad mu je rekao da u Hrvatskoj ima 1100 eura plaću, Peter se šokirao jer u Austriji i servir ima više".
A, servir je Ivan Raos iz Vrgorca. Žestoki torcidaš, i pravi borac koji sam traži mjesto pod suncem. Za sada mu je, umjesto u Zabiokovlju, zasjalo pod Alpama. I dobro ga grije.
- Radio sam i u nas na moru, ali ovdje je puno, puno bolje – reći će mladić koji se uz zemljaka Stipu uči poslu, teše zanat, napreduje profesionalno step by step.
Hoće li se ovi mladi ljudi vratiti doma? To je najteže pitanje.
- Uvjeti su super. Ne samo po pitanju financija, nego i smještaja, okruženja i odnosa okoline prema nama. S obzirom na situaciju dolje, s obzirom na perspektive koje nam se u Austriji pružaju za budućnost, napredak i unaprijeđenje vlastitih sposobnosti, sve govori u prilog ostanka ovdje – jasan je Zagrepčanin Antonio.

Kraljevski smještaj

Elvis Vačko još je jedan gastarbajter poduzetnik. Zagrepčaninu zaljubljenom u more - četrdeset su dvije. Poput Istrijanina Sandra i Dalmatinca Stipe, Elvis je došao ovih šest mjeseci zimske sezone zavrnuti rukave i zaraditi za novi brod. Zaposlen je kao šef servisa u hotelu "Salome" od četiri zvjezdice.
Monika Sičaja iz Rame i Marko Antunović iz Bjelovara, uigrani su hotelski par iz "Creste". Marko osjeća nostalgiju za kućom, jer u Bjelovaru mu je supruga matičarka, a na putu je i beba.
- Tu sam da radim i zaradim, a supruga kod kuće ima siguran posao. U perspektivi, tko zna. Možda svi zajedno dođemo tu. Sve su opcije otvorene – govori Marko.
Monika misli da se i u Hrvatskoj može kad se hoće.
- Ja sam u Dubrovniku radila u jednom visokokategorniku i tamo sam se također snalazila. I tamo mi je bilo dobro. Pitanje je samo želi li čovjek raditi, želi li se prilagoditi radnom okruženju ili ne, nije važno jesi li u Hrvatskoj ili Austriji. A, to da su ovdje uvjeti što se plaća i svega ostaloga tiče neusporedivo bolji – to svakako, jer jasno, općenito je standard ovdje bolji, sezona duža, prihodi veći.
Marko kaže da za razliku od kraljevskog smještaja u hotelu i plaće koju on ima, njegovi prijatelji u Irskoj muku muče da spoje kraj s krajem.
- Po deset ih zna spavati u jednom stanu da bi podijelili troškove života, a da bi pokrpali mjesec od prvog do trideset i prvog, rade i po dva posla. Žive ko psi. Ovdje je to sasvim nešto drugo. Mi imamo i super smještaj i jako dobru hranu – drago je Marku što ga je znanje njemačkog dovuklo u Alpe.

Darovi za radnike

Predbožićno je vrijeme. Vlasnike hotela "Salome" iznad Lecha - Mihaela i Barbaru Beiser, zatekli smo gdje pakiraju darove za njihove zaposlenike i djecu koja su odsjela u hotelu. Treba li napominjati da su božićnice, trinaeste plaće i odlično honorirani prekovremeni sati nešto što je ovdje sasvim normalno.
Elvis Vačko još je jedan gastarbajter poduzetnik. I njemu su Beiseri pripremili dar. Ovom Zagrepčaninu zaljubljenom u more četrdeset su dvije. Poput Istrijanina Sandra i Dalmatinca Stipe, Elvis je došao šest mjeseci zimske sezone zavrnuti rukave i zaraditi za novi brod. Zaposlen je kao šef servisa u hotelu.
- Ma, pogledajte samo sobe u kojima noćimo. Imamo društveme prostorije, stolni tenis, teretanu i saunu na raspolaganju. Sve što čovjek poželjeti može – kaže strastveni jedriličar koji je prošlo ljeto predstavljen kao prvi vozač Uber boata za Hrvatsku. Vodio je i dva prestižna restorana u Trogiru.
Dogodine od zarađenog novca kupujem novi brod, i eto me opet u Trogiru – razmjenujemo brojeve, pozdravljamo se s kolonijom Hrvata u Alpama, koja će toplijim danima, vjerujemo, ponovno doletjeti na jug, što je najbolji dio ove štorije. A, do tada – uz kuhano vino i rakiju – ul, ul, ul, uuuuuul...