Neki prodaju vino svojih roditelja, drugi dilaju travu, a ima i bizarnih poslova: 'Pozirala sam za akt, bilo je to malo čudno, ali dobila sam 100 kuna'

Čast iznimkama, ali studentska populacija uglavnom je - praznih džepova. Ako i žive u jeftinijoj varijanti smještaja, studentskom domu, te se hrane po menzama za nekoliko kuna po obroku, džeparac kojeg im roditelji mogu priuštiti često je preskroman da bi zadovoljio sve studentske potrebe. 

Neslužbeni izvori zarade

A tih je potreba mnogo. Treba ići na koncere, izlaziti u kafiće, piti kave i pive s prijateljima nakon predavanja, tu i tamo zamotati "joint"... Za te je stvari, naravno, pomalo čudno tražiti novac od roditelja, pa se mnogi studenti, kako bi pokrpali budžete, odlučuju na različite studentske poslove. Ima onih koji rade preko Student servisa, dok se drugi odlučuju na razne 'neslužbene' izvore zarade. 

U studentskim grupama tako se već dulje vrijeme mogu kupovati domaća vina, rakije i likeri. Cijena se po litri domaćeg vina kreće od samo deset pa do za studentske prilike vrlo neskromnih trideset kuna, no tu su u pitanju kvalitetnije sorte. Čini se kako neki tu vrte pravu ekonomiju, jer se prodaju deseci litara vina u plastičnim bocama, a zadovoljna studentska klijentela često se ponovno vraća. 

iStock

Naša sugovornica Mihaela više nije studentica, no dok je bila, radila je različite 'poslove'. 

"U vrijeme kada sam završavala prvu godinu faksa, svijet je zadesila ekonomska kriza. Posla nije bilo, a teško se nalazio i onaj studentski.  Kao i svakom studentu, trebao mi je budžet za izlaske i studentski život pa sam se bacila na preprodavanje malih količina marihuane kolegama i poznanicima. Uzela bih marihuane u količini 150, 200 grama od provjerenih dilera iz istočnog dijela Zagreba koji su imali vrhunsku albansku outdoor žižu. Najbolje 'vrhove' odvojila sam za svoje potrebe, a ostatak prodala. Tako sam uvijek imala i za pušiti i nešto love za džeparac, kao i svotu za uzeti novu količinu žiže", kroz smijeh govori Mihaela kako se snalazila. 

'Nikada mi nije platio'

Neki se ipak radije okreću poslovima koje je moguće pronaći preko Student servisa. Tu se radi o zajamčenoj isplati, iako satnice često nisu jako visoke. Poslovi se, ovisno o složenosti, uglavnom plaćaju od dvadesetak kuna po satu pa naviše. Za rad u call centru može se dobiti od 25 do 60 kuna, rad na promocijama (hostesiranje i slično) plaća se od 25-50 kuna, a noćni i blagdanski rad dodatno su plaćeni. Oni manje sramežljivi mogu dobiti posao hodajućih reklama, a još uvijek se kao nedokazani mit prepričava kako su neki zaradili dobar novac na honorarnom pranju mrtvaca prije ukopa. Snažniji, često mladići, rade u skladištima i na utovaru i istovaru kamiona, a djevojke se često odlučuju za rad u kafiću. Ipak, i tu ima svakakvih iskustava. 

Cropix

'Radila sam kao konobarica preko studentskog ugovora i nakon samo dva mjeseca gazda mi je rekao da bi mi mogao malo više platiti ako bih radila skroz 'na crno', bez ugovora, jer onda ne bi trebao plaćati nikakva davanja. Predstavio mi je to kao da  što bi on davao državi, kad može direktno meni. Pristala sam. Radila sam mjesec i pol dana i shvatila da me zapravo uopće ne namjerava platiti i da sam ispala budala. Ali, zato je sad na svim listama na Facebooku gdje se negativno ocjenjuju poslodavci i sigurno mu nitko normalan više neće pristati raditi bez ugovora", kaže druga naša sugovornica. 

Mladi student govori nam pak kako je svoju nišu našao u sitnim popravcima elektronike. 

'Radim za cugu i cigare'

"Nekad se nekome zamrzne laptop, počistim za 100-150 kuna sve viruse, popravim lakše kvarove na mobitelima, a popravljao sam jednom i toster. Nekad ima više posla, nekad manje, ali meni je dosta da zaradim toliko da se mogu 'razbiti' u petak i subotu, radim za cugu i cigare - kroz smijeh govori. 

Mia studira odnose s javnošću. Živi u stanu s cimerima kojeg plaća, kao i troškove fakulteta, režije... Kaže da radi tri studentska posla, no novca nikad dosta. 

"Radim kao osobni asistent, na drugom poslu konobarim, a na trećem animiram klince u igraonicama. I nikad nemam love do kraja mjeseca. Ako se ubijem od posla i radim maksimalno moguće, mogu dobiti oko tri i pol tisuće kuna. Ali to je ubijanje uz sve druge obveze na faksu. Tako da često iznos kojeg dobijem bude i puno manji, jedva da pokrijem osnovno", iskreno nam kaže Mia. 

Pa, kao što smo već spomenuli, studenti često posegnu i za malo "čudnijim" poslovnim aranžmanima kada im ponestane novca. Takva je i priča naše slijedeće sugovornice, nazvat ćemo je Manuela radi zaštite identiteta.

Screenshot/Youtube

Umjetnička sam, boemska duša pa mi je takav bio i studentski posao. Naime, bila sam model za akt na likovnoj akademiji. Time sam se počela baviti jer je satnica jedna od bolje plaćenih u sc-u. Sat vremena poziranja je 30 kuna što je sasvim ok. S druge strane, zanimalo me kakav će biti osjećaj stajati naga nasred prostorije okružena studentima slikarstva. Mučili su me tada i problemi sa sampopozdanjem pa je to predstavljalo i svojevrsni izazov koji sam si zadala. 

Dan kada mi je bio 'prvi radni dan' bio je kao za vraga najhladniji dan u toj godini. Ipak, nisam odustala već sam se hrabro uputila ka Akademiji. Ponjela sam čak i knjigu da čitam dok me studenti slikaju. Kad sam ušla u prostoriju i skinula se, naravno, nisam mogla čitati jer me oprala trema iz očitog razloga, jer nikad prije, a ni kasnije, nisam bila gola pred tolikim brojem ljudi.  Pravila sam se da čitam, a ruke su mi se tresle. Kako je bilo hladno, ispalo je da mi se tresu od hladnoće", prisjeća se Manuela. Kaže kako sjediti u istoj pozi, nepomično, punih sat vremena i nije bila tako laka zadaća kao što je mislila. 

'Na kraju su se i studenti razgolitili'

"Kada su završili, bio je nevjerojatan osjećaj vidjeti četrdesetak najrazličitijih prikaza mog tijela u najrazličitijim tehnikama, akrilu, gvašu, kredi, temperi, pasteli... I najrazličitiji stilovima od figurative, pop arta do apstrakcije. Stvarno fenomenalan osjećaj, a i ta klasa kojoj sam pozirala je divna i neki od tih ljudi su i danas moji dobri prijatelji i prijateljice.

Nitko od njih me nije tretirao kao tijelo ili komad mesa, već kao inspiraciju, sredstvo na kojem su učili slikati linije na ljudskom tijelu koje je samo po sebi čudesno. Naučiš ga cijeniti na sasvim drugačiji način nakon ovakvog iskustva.  Na jednoj od sljedećih seansi se i nekoliko studenata i studentica malo razgolitilo da me ohrabre pa su pozirala samnom za grupni akt što je bilo posebno zabavno", prepričava. Iako joj je to bilo simpatično iskustvo, ubrzo je "napredovala" do satnice od 100 kuna za gotovo identičan zadatak. 

"Bilo je to divno iskustvo, no nisam dugo ostala tamo jer sam se prebacila na bolji honorar kod jednog akademskog slikara. On je meni i frendici plaćao 100 kn na sat. Dočekao bi nas svaki put s mezom dalmatinskog pršuta, sira, a mi bi pozirale s cigaretama i čašama crnog vina u ruci. Pričali smo o umjetnosti, naučio nas je dosta toga, i slušali Brela i Aznavoura. Pritom nikad nije bio perverzan ili nemoralan niti od nas tražio išta osim da nas slika, a zabavljale smo se razgovarajući o umjetnosti i pijuckajući vino, kao da smo u Parizu", prisjeća se.