To što je ujedinjena opozicija pobijedila na parlamentarnim izborima 2000. godine, nije bila zasluga ni Račana, ni Budiše, ni nekog trećeg ili četvrtog političara iz koalicijskog ansambla, nego jedne skromne, u javnosti nepoznate bankovne činovnice koja je dvije godine ranije učinila nešto nezamislivo: urbi et orbi objavila da je Franjo Tuđman, napola živi čovjek, a napola nacionalistički totem, lagao ispunjavajući imovinsku karticu, jer je zatajio „sitnicu“ da mu supruga na deviznom računu ima 210.000 njemačkih maraka i petnaestak tisuća američkih dolara.
Sukladno očekivanjima, ovaj besprimjerni čin građanske hrabrosti vladajući je poredak honorirao otkazom i kaznenim progonom. Najblistaviji pravnički umovi zemlje tih su se dana trsili dokazati kako je gospođa Ankica Lepej digla buku ni oko čega. Nisu žalili ni obraza ni profesionalne reputacije da bi obranili prvu damu. Najgorljiviji je bio, sigurno se sjećate, Smiljko Sokol koji je mrtav-hladan kazao kako ne može biti riječi ni o kakvoj nepravilnosti prilikom ispunjavanja imovinske kartice, jer novac ionako nije imovina.
S ove distance, teško je reći što je u javnosti izazvalo veće gnušanje: sadržaj samog otkrića Ankice Lepej ili groteskni pokušaji režimlija da opravdaju predsjednikovu utaju. Tih dana pozlata s vrhovnikove blještave, kitnjaste kvazimaršalske uniforme počela se nezaustavljivo otopiti. Taj proces formalno je dovršen na izborima 2000., kad Račan i njegovi partneri nisi izborili pobjedu, nego im je ona pala u krilo zaslugom cijeloga niza faktora izvan zone njihova utjecaja. Najvažnijem od tih faktora ime je bilo Ankica Lepej.
Nakon što je obavila ono što je ona držala svojom građanskom dužnošću, a drugi samoubilačkim činom, povukla se u mir obiteljskoga života. Ne samo da nije tražila nagradu za svoje neupitne zasluge, nego čak ni primjereno obeštećenje za sve što je zviždanjem izgubila. Naprosto je kao ženska inačica slavnoga kauboja Shanea uzjahala konja i odjahala iz filmskoga kadra.
Danas, gotovo četvrt stoljeća nakon njezina herojskog čina, možemo sa žaljenjem zaključiti kako se zaludu trudila. Istaknuti Hrvati u međuvremenu nisu naučili skrupulozno ispunjavati imovinske kartice, samo su izbrusili i usavršili vještine laganja i varanja, a histerični nacionalizam i dalje služi zamagljivanju bjelodane činjenice da se u ovoj zemlji vlast (na svim razinama) zloupotrebljava kako bi se napunili džepovi pojedinaca. Što je najtragičnije, nekoj novoj Ankici Lepej teško se možemo nadati. Jer, pošteni svijet, koji je spreman podnijeti vlastitu žrtvu za opće dobro, ili se iselio iz Hrvatske ili je potonuo u bezdan rezignacije.