Nikad nismo doznali zašto je naša Megi skočila u smrt. A policija nam je u potrazi za istinom samo odmogla

U Hrvatskoj se u godinu dana ubilo 23 djece od 13 do 15 godina. Cijeli jedan razred generacije rođene 1993. i 1994. Sve su priče slične: dobra djeca, omiljena u društvu, iz mirnih obitelji, bez problema...” - piše Jutarnji.hr.

“Tata dođi, one spu, ne mogu ih probudit”, zavrištao je sin Mate, koji je prvi stigao na mjesto zločina. Njih, nažalost, nije bilo moguće probuditi. One su skokom sa zvonika crkve sv. Ivana Evanđelista odlučile zaspati - zauvijek.

Prolazi, evo, deseta godina od suicida koji je paralizirao Rab. Osmašice Magdalena Megi Krstačić (13) i Antonija Tonka Pahljina (15) tog su 27. studenog 2007. prijateljima kazale “sve ćete saznati sutra”, popele se na prokleti zvonik i skočile u smrt. I od tada do danas traje suluda potraga za istinom obitelji Krstačić, koja liježe i budi se samo s jednom jedinom riječju: “Zašto?!” Od tada do danas sudaraju se sa zatvorenim vratima, omertom, i ogromnim upitnicima. Od tada do danas, obitelj Krstačić nije uspjela saznati gotovo ništa. Kao u kakvom kafkijanskom zapletu, Krstačići se ne miču s mrtve točke.

I nakon deset godina odlučili su prvi put javno progovoriti o svojoj patnji, boli i sustavnom zanemarivanju nadležnih tijela, koja su, nema dvojbe, više odmogla nego pomogla da se sazna zašto je jedna vedra 13-godišnjakinja, uzorna kći, odlična učenica i prosperitetna sportašica bez ikakvog povoda i motiva izbrojala stotinjak stuba te se s najboljom prijateljicom, držeći se za ruke, zaputila u smrt, iza sebe ostavljajući poruku Johnnyja Štulića: “Dolazim ti kao fantom slobode, uradi što znaš, dolazim ti kao fantom slobode, ravno do dna”.

Na Rab smo stigli u utorak, a premda smo temu pripremali tri tjedna, sudarali smo se s rečenicom koja je zapravo bila znakovitija od bilo kakve izjave: “Ma zašto kopati i uznemiravati duhove, bilo bi najbolje da prijeđu preko svega i pokušaju zaboraviti sve.” Znakovita jer, pobogu, kako je moguće da roditelji zaborave i prijeđu preko smrti svoga djeteta, koji, kvragu, ničime nije odavao suicidalne misli!? Uglavnom, otvorili smo temu o kojoj nitko upleten nije želio govoriti. Čak ni MUP, ni rapska policija, pa ni riječki DORH tri dana nije našao shodnim odgovoriti na upite koje, zapravo, roditelji postavljaju od prvoga dana. Pitanja koja su odlučili podijeliti s nama. Radi se o potresnom svjedočanstvu koje, zaista, otvara pregršt dubioza na račun nadležnih službi, ali i godine u kojoj se na razini Hrvatske ubilo 23 tinejdžera, što je do danas ostao nezapamćen slučaj  koji nitko nije sustavno ispitao. A trebao je. Itekako je trebao.

Neobični nemir

Obitelj Krstačić definitivno nije uobičajena. Danas 50-godišnja Rajka je inokorespondent koji govori četiri jezika, žena koja je lani među tisuću apliciranih pobijedila na natječaju i s vlasnikom austrijskih napolitanki Manner preplovila Atlantik. Toni je, pak, strojobravar koji je svojedobno, radeći u Hitnoj pomoći, sam porodio osam žena. Zajedno su pronašli i dvije i pol godine othranjivali djevojčicu koju su pronašli u Slavonskom Brodu u kutiji za cipele, a kada su šetajući Zagrebom zatekli polumrtvog narkomana s iglom u ruci, odveli su ga na Rab i skinuli s heroina. U takvom okruženju rasli su i najstariji sin Mate, danas 29-godišnjak, pokojna Megi te najmlađa Antonia, koja je proslavila 11. rođendan. Rajka i Toni danas su rastavljeni, ali Megi je ljepilo koje ih drži, Megi je njihova zajednička pasija, borba u kojoj ne odustaju, ni neće, sve dok ne pronađu konačnu istinu.

Bruno Konjević / HANZA MEDIA

- Uvijek smo sve radili zajedno, o svemu pričali otvoreno, bez tajni. Kada se Megi prvi put poljubila, kazala sam joj da čeka, da ću pozvati i tatu i brata pa da i njima kaže. Kada je prvi put dobila menstruaciju, Toni joj je kupio buket cvijeća kao čestitku što je postala žena. Takvo smo okruženje stvarali - počinje priču Rajka, žena nevjerojatne, opijajuće energije, nagrižene, nažalost, patinom boli.

- Bila je sretno, nasmijano dijete. Bila je lider oko kojeg se sve vrtjelo. Naša je kuća uvijek bila puna djece, njenih prijatelja koje je svojim duhom vezala uz sebe. Bila je sretno dijete koje baš ni s čim nije moglo odati da u sebi skriva takve, suicidalne misli. Kao darovita rukometna vratarka očekivala je poziv u reprezentaciju, što ju je silno veselilo, a životna želja bila joj je da postane laborantica, zbog čega je dva mjeseca unazad počela dizati ocjene iz fizike i kemije. Konačno, u međuvremenu se dogodio i taj prvi poljubac...

Tučem glavom već deset godina, pokušali smo odgovore naći kod stručnih ljudi, misleći da smo možda podsvjesno radili nešto krivo, no dosad nismo uspjeli pronaći bilo kakav, majušni odgovor.

Tog kobnog dana, kaže Rajka, u njoj je tutnjao neki neobični nemir. Megi je, doduše, baš kao i svakog drugog dana najnormalnije krenula u školu, no kada se nije pojavila kući u 19 sati, Rajku je preplavila jeza.

- Svake večeri zajedno smo gledali “Zabranjenu ljubav”, to je bio naš mali intim­ni ritual, koji se jedva čekao. Baš niti jednu seriju ne bismo propustili. Znala je trčati iz škole da ne bi slučajno zakasnila.

No tog utorka Megi bilo nije. Prvi poziv na mobitel - ništa. Drugi, treći, četvrti, panični peti - nula bodova. Megi se nije moglo dobiti. Mate tada sjeda na moped i jurca rapskim uličicama. Zvuk motora parao je zrak. Mjesta gdje se okupljaju klinci, i nije bilo nikoga. I onda - jedan zvonik, drugi, treći, četvrti i - šok. Tada 19-godišnjak gleda u svoju beživotnu sestru podno zvonika. Zove Hitnu, policiju pa svoga oca. Prvo muk, pa vrisak koji i danas luta otokom. Megi i Tonka su mrtve...

- Ja sam stigao malo potom, opipao bilo i shvatio sam da Antoniji nema spasa, ali moja je kći još bila živa. Počeo sam s reanimacijom i gledao u oko iz kojeg je kanula suza. Stigla je i Hitna, a ja sam masirao i masirao, vjerujući da je mogu spasiti - govori Toni.

- Ono što je frapantno jest da pored dva tijela, slomljena višestrukim lomovima, nije bilo ni jedne kapi krvi, ali ni jednog otvorenog prijeloma, što je nevjerojatno. Ni danas sam sebi ne mogu to objasniti. Kasnije sam i ja, vjerujući da mogu pomoći, Megi slomio rebra reanimacijom, pa joj je na usta krenula sukrvica. Ležale su pod određenim kutom, jedna do druge, kao da su se držale za ruke. A Megi je od Antonije bila teža 20 kilograma. Bio sam stotinu puta kasnije na tom zvoniku, pokušao sam shvatiti, proučavao sam zakone fizike, i nikad nisam uspio dokučiti kako je to moguće. Da gore, s tog zvonika, obje skoče istovremeno, da padnu u isti čas i da se u zraku praktički drže za ruke... Bio sam izbezumljen. Pogledao samo prema jednom zidu, kroz glavu mi je prošlo da se i sam bacim, taman kada sam glavu očistio od ratnih užasa koje sam prošao, ali onda sam stao. I shvatio da moram biti jak. Zbog Mate, zbog Antonije, zbog Rajke. Zbog nas.

Slutnja zla

Vrteći film unazad, repriza koja na njihovim zjenicama igra svakodnevno, baš ništa se nije moglo pronaći. Osim djece, njihovih razrednih kolega, kojima su cure najavile tragediju, ali ih nitko nije ozbiljno doživljavao. Jedini tko je slutio zlo bila je jedna učiteljica u školi, tvrdeći tjednima prije da je vrijeme za oprez, jer ima osjećaj da se sprema nešto strašno. Nitko, baš nitko je nije shvatio ozbiljno, štoviše, ubrzo je zamijenjena. Kao zlokobna najava svega što se kasnije događalo. I u čemu nema nevinih.

- Niti jednom kod kuće nije bila loše volje, mjesec dana prije gledali smo baš na TV-u jednu emisiju u kojoj je jedno dijete učinilo suicid i Megi je rekla: “Pa zašto?! Mogla je to sigurno riješiti na drugi način...” Kao drugo, živjela je za rukomet, za nju je znao i Lino Červar, trebala je dobiti taj poziv koji je toliko čekala. Konačno, Megi se panično bojala visine, a ispada da je nonšalantno otišla na zvonik i jednostavno se bacila. To ne mogu razumjeti, i nikada neću. Iza svega nešto ili netko stoji - otvara Rajka knjigu punu nedoumica.

- Ne znamo, zapravo, gdje početi. Nama se dogodio cijeli niz nepravilnosti poslije kojih se morate zapitati koga se ili što štiti. Radi se o vrhunskom nemaru, na više instanci, nemaru nakon kojeg nismo uspjeli doznati baš ništa. Štoviše, umjesto da nam pomognu, oni kao da su se trudili odmoći.

Priča ovdje doista postaje bizarna. Jer, ovakav niz nepravilnosti i proceduralnih grešaka nije viđen. Potraga za istinom pretvorila se u bacanje prašine u oči i totalno zanemarivanje. Života mladih djevojaka koje su si odlučile uzeti život.

- Kao prvo, na mjesto zločina te noći nije stigao istražni sudac, koji je i danima potom s kopna navodio rapsku policiju. Koja, pak, nije našla za shodno pečatirati mjesto zločina, zvonik, pa možda pretražiti neke otiske i isključiti mogućnost da je netko s djevojkama bio gore. Ne, već sljedećeg dana na zvoniku su bili klinci, ostavljali poruke, svijeće i cvijeće. Isključujući mogućnost istraživanja i otklanjanja sumnji.

Dok pričaju, oči se pune suzama. Iako rastavljeni, traže se pogledom, nadopunjuju se. Naočigled venu. Ali, kao da im je lakše. Jer napokon imaju nekoga s kime će podijeliti svoju bol. Sumnju. Izdaju. Cijeli kolaž osjećaja koji se kotrljaju s njima posljednjih 30 tisuća beskrajno dugih noći. I jednih te istih pitanja.

- Sljedećeg dana policija je stigla u našu kuću, bila je u Meginoj sobi, zadržala se 15 minuta i otišla. Nas nitko nikad nije pozvao na obavijesni razgovor, kako bi otklonio sumnju da smo Megi možda maltretirali, zlostavljali i gurnuli je preko litice. A kada smo mi krenuli tražiti razgovor s njima, prvi je put načelnik policije zbrisao na zadnja vrata. Potom sam dogovorio sastanak u petak, oni su kazali da može, ali kada sam stigao, tamo nikoga nije bilo. Vratio sam se u ponedjeljak, rano ujutro i onda inspektoru nije bilo druge nego sjesti sa mnom. Međutim, on mi je pokazao fotografije s mjesta nesreće, ali kada sam ga tražio ispis poziva i SMS-a, on mi je to odbio dati. Dakle, ja kao roditelj malodobne djevojke koja je počinila samoubojstvo nisam mogao dobiti njezine stvari, nisu mi dali ništa kako bi sam, zajedno sa suprugom, pokušao doći do istine i tog spokoja koji tražimo. Mi, zapravo, otkad se to dogodilo, od nadležnih institucija nismo dobili nikakav dokument, nije nas se nigdje zvalo, pa ni sada zapravo ne znamo je li istraga uopće završena. I ako jest, što piše u zaključku istrage, što su tražili, a što našli. Mi ne znamo ništa. Znate li vi kakav je to osjećaj...

Epidemija smrti

Ne znamo. Nemoguće je pojmiti takav osjećaj. Jeziv osjećaj nemoći.

- Želio bih da pravda bude zadovoljena. Ali sve mi se više čini da pravde nema. Ako se ja ne varam, onda bi država mene o nečemu trebala obavijestiti. Država bi o meni trebala skrbiti. Međutim, država je meni u ovome slučaju postala neprijatelj, netko tko od mene nešto skriva, brani mi da saznam istinu.

Premda postoji niz detalja koji su prilično znakoviti.

- Toga dana je, zapravo, za nas sve počelo i završilo. U prolazu su nas pitali jesmo li nešto primijetili, ušli su u sobu, bili ni deset minuta i otišli. I to je bilo to, nakon toga nama se nitko nikad ni po kojem pitanju nije obratio. Mi nismo dobili nikakav papir, izvješće, nismo dobili bilo kakvih saznanja. Sve smo morali raditi sami. Toni je otišao kod patologa tražeći obdukcijski nalaz, koji je bio pun nekih rupa. Potom se drugi put radila obdukcija. Konačno, na otok je stigao i psiholog kako bi s djecom pokušao proniknuti motive. On je, zamislite, sjeo s djecom usred razreda, malo s njima pričao i otišao. I sve što se radilo imalo je taj površni pristup, koji nije samo pun proceduralnih rupa. To su rupe koje ne radiš slučajno, barem smo mi takvog dojma. Ali zašto, zbog čega, nikad nismo saznali. Znamo samo da je načelnik tjedan dana nakon tog slučaja smijenjen.

Pitanja se multipliciraju, jer slučaj je vođen, reći će roditelji, amaterski.

- Koga se štiti i zbog čega? Jer nas se ne štiti, to je jasno. Mi smo zvali pravobraniteljicu za djecu, saznali smo da se od 3. ožujka 2007. do 3. ožujka 2008. ubilo 23 djece u dobi između 13 i 15 godina, jedne generacija, rođenih 1993. i 1994. godine. Ona mi je tada kazala: “Gospođo, mi se bojimo da je nastala epidemija”. Pitala sam zašto, a ona mi je kazala da je to nezapamćeno.

I tu je zapravo počela roditeljska istraga. Koja ih je vodila do nevjerojatnih saznanja.

- Dječaci iz njihovih razreda kasnije su kazali da su čekajući bus one bile vesele, ali da se ponavljalo isto: onoga časa kada bi nazvao određeni telefonski broj, one bi se izdvojile iz društva, i kao hipnotizirane 30-ak sekundi ponavljale “Da, da, da...” Kada bi razgovor završio, vratile bi se u društvo i nastavile se smijati i zafrkavati. Do tog broja, nažalost, nikad nismo uspjeli doći, a što je policija učinila s ispisima, nama ostaje velika tajna.

Rapska omerta

Tada već postaje jasno da Antonija i Magdalena nisu bile same. Naime, suicid je trebalo počiniti čak pet djevojčica. Jednu od njih otac je slučajno zatekao u mjestu i doslovce ugurao u automobil, premda se ona nije dala, željela je poći s Megi i Tonkom. Taj trag, nažalost, postaje rapska omerta. Naime, postoji priča da je na zvonik zajedno s djevojkama krenuo još jedan misteriozni mladić, što je navodno netko i vidio. Međutim, potencijalnom svjedoku sljedeći je dan stigla poruka da je možda najbolje da sve zaboravi. Prestravljena, ta se osoba, koja je možda ključna u cijelom slučaju, nekoliko dana poslije odselila s Raba i nikad se više nije vratila.

Bruno Konjević / HANZA MEDIA

- Prijetnje su postojale, i bile su stvarne. Više je osoba na ovaj ili onaj način rečeno da je najbolje preko svega prijeći i ništa ne govoriti. I naša se obitelj susrela s time. Oni koji nešto i znaju, šute. A mi ne znamo s čime bismo se uopće suočili. Jedna je djevojka još prije deset godina obećala poslati pismo. A mi to pismo i dalje čekamo. Neki su se odselili, iz straha. Znate, mi smo Magdaleninu sobu rasturili; krevet, zidove, podove, svaku knjigu smo stranicu po stranicu otvarali da probamo pronaći barem neki motiv. No nismo našli ništa. A onda smo krenuli u daljnju potragu. Susreli smo se s još pet-šest obitelji diljem Hrvatske koje su prošle istu kalvariju i zaključak je bio jedinstven: sva djeca su dolazila iz situiranih obitelji, bez rastavljenih roditelja, sva djeca su bila vesela, odlikaši, sportaši. I sva djeca su se bacila u bezdan bez ijednog motiva, umrli su bez traga za koji bi se moglo zakačiti. Pričamo s tim roditeljima, oni nam pričaju o svojoj djeci, a mi odgovaramo: Megi? Sve što ste vi rekli, mi bismo identično mogli kazati o njoj. Te su stvari baš jezive. Konačno, sav novac koji smo imali, jasno, usmjerili smo na potragu za istinom. Ali čak pet odvjetnika koje smo angažirali na početku bi bili silno zainteresirani za slučaj, no vrlo brzo bi od istoga i odustajali. A nisu radili pro bono. Kako, molim vas, sve to objasniti - otkrivaju dok trnci prolaze tijelom.

Oskvrnuti grob

U međuvremenu se Mate povukao u sebe, a mala, tada jednoipolgodišnja Antonia, prestala je hodati i pričati. Šok koji je zavladao obitelji bio je stravičan i uzimao je bespoštedno svoje žrtve. Krstačići su bili na izmaku snaga. Uz zajedništvo i rad, Mate se “povratio”, a Antoniju je izvukla mala bijela mačka, svojevrsni terapeut koji ju je izvukao iz zastoja. Roditelji su, međutim, nastavili kopati, kopati, kopati... A mi s dolaskom na otok nismo našli razgovorljivog sugovornika na tu temu. “Bolje ne kopaj, šuti”, uglavnom je bio eho rapskih ulica, trgova, tajni. Premda su znali da dolazimo, roditelji druge tragično stradale djevojke, Antonije, nisu željeli javno govoriti. Oni se s tragedijom bore na drugačiji, svoj način. I to je u redu. Krstačići, pak, ne odustaju.

- Primaš se za svašta, istražuješ baš sve. Recimo, saznali smo da su tamo, na mjestu crkve, Rimljani žrtvovali svoju djecu. Tamo pored zvonika je rimsko groblje. Tamo se krije i relikvija križa koji je u 16. stoljeću proplakao, jer je Rab bio poznat po opačinama i razvratu. No tek kada bismo ušli u te duhovne vode, onda bi tu bilo svašta.

A to “svašta” nije samo okultna priča iz američkih serija. Jer, recimo, jedan od komentara na portalima nakon njihove smrti glasio je: “Recimo istinu, neka njihova smrt ne bude uzaludna”, dok je na kraju školske godine Rajka dobila dnevnik jedne od kolegica u razredu, koja je par dana nakon tragedije napisala: “Odlučila sam da duša moja gore ide, tamo gdje zlo me neće naći. Gdje me oni ne vide. I spasit ću sebe i najdraže, najbolje svoje, jer za njih još uvijek kuca ovo tužno srce moje”.

- Ja sam to shvatila kao vapaj u pomoć. Tko su to “oni”, što ona mora učiniti i zašto da bi spasila svoje najmilije... Pazite, to je dijete od 13, 14 godina. Kazala sam njenoj majci da imam tu teku i što tamo piše, ali ona na to nije kazala ništa, nije ju to zanimalo. A ikonografija pisma u tom dnevniku, stručnjaci kažu da sugerira okultnost, sektu. Ispast će možda da smo skrenuli s uma, ali jedini trag koji postoji vodio nas je prema sotonistima, iluminatima, nečemu tko je naše dijete omađijao i naveo je da to učini. Znali smo doći na groblje, a recimo anđeli bi na njenom grobu bili porazbijani ili njena fotografija ošarana u crno. Pa bi cvijeće bilo iščupano i pobacano uokolo. I to samo njezin grob. Mene zanima kome smeta? Onda te prijetnje, mistifikacije... Ne znamo više što misliti, ali dojam je da se deset godina sudaramo s nečim silno jakim, nečim što ne dopušta da pronađemo istinu. Naš se slučaj povezivao s gotovo svima u Hrvatskoj, a poveznica se tražila i s djevojkama koje su se utopile u Dravi, pa zatim i s 19 djece koja su se ubila negdje u Walesu. A ako je to istina, onda ne pričamo o dječici koja se igraju, govorimo o malo većim facama. U tome se dnevniku krije dosta toga, no to nikoga ne zanima.

A moja jedina želja je da napokon saznam što se dogodilo, da barem meni kaže “Ti si, Rajka, kriva”, sa spokojem u duši otišla bih u zatvor i zaklopila knjigu, tu bolnu ranu koja peče, za koju, da preživiš, moraš imati nadljudsku snagu i pomoć s neba. Naša je zapravo želja da Magdalenina smrt dođe do odgovora koji bi zaštitili drugu djecu, da uspijemo pomoći ljudima. Tom ljudskom faktoru, za koji smo uvjereni da postoji, da je taj netko, nešto učinio i naveo djevojke da se usmrte. Jer tražimo mir, spokoj. Znao sam govoriti: da znam tko je to učinio, završio bi na istome mjestu gdje i moja kći. Ali sada je drugačije. Prešao sam preko bijesa, ljutnje. Tražim samo mir, da ova bol mine, da se sazna što se dogodilo, tko je manipulirao mojom kćeri i zašto nam država više nije pomogla da otkrijemo pravu istinu, da ta tragedija napokon dobije svoj kraj. Bez istine nikad nećemo stati, do kraja života, sve dok postoji i posljednje zrnce snage, borit ćemo se da saznamo što se zaista dogodilo toga dana, na tom prokletom zvoniku i što je tome prethodilo. Mi kao roditelji nemamo pravo odustati...

S trajekta prema kopnu samo smo šutjeli. Zatečeni i potreseni pričom koja traje deset godina i koja nema kraja. Ispred nas lice nasmijane djevojčice pune života, želja i ambicija. Koje je odjednom, bez ikakva razloga, odlučila zaustaviti. I uz pregršt pitanja koje su Krstačići otvorili, a koja traže svoje odgovore. Jer negdje u tih 15 metara i dalje zlokobno lebdi tajna. I zove na potragu, potragu za konačnom istinom.

Što se zaista dogodilo te proklete studene noći dok je bura udarala u rapske škure...