Vladimira Šeksa upoznali smo sa sadržajem dokumentacije iz koje nedvojbeno proizlazi da je bio na operativnoj vezi s jugoslavenskom Službom državne sigurnosti. Nakon što je proučio materijal koji smo mu dali, pristao je iznijeti svoj osvrt na zabilježene događaje iz sredine 70-ih godina prošlog stoljeća - piše Jutarnji.hr.
Potvrdio je da ga je SDS, ali bez njegova znanja, zaveo pod kodnim imenom “Kolega”, da je uistinu kontaktirao sa Zlatkom Bagarićem i njegovom majkom, kao i da je o njihovim razgovorima izvijestio tadašnju Službu državne sigurnosti. Međutim, Šeks tvrdi da nikoga nije išao prijaviti, nego je, štiteći sebe, pokušao spriječiti klopku koju su mu namještali pripadnici jugoslavenske tajne službe. Šeks ističe da je on za SDS cijelo vrijeme bio “državni neprijatelj broj 1”, da su ga stalno imali pod nadzorom i pokušavali ga uloviti u “neprijateljskom” djelovanju ili drugim nezakonitim radnjama, koje su mu nerijetko pokušavali i podmetnuti.
- Bio je to neprekidni rat sa Službom državne sigurnosti. Istodobno sam vodio razgovore s njima, jer su me pozivali na stotine informativnih razgovora, te radio na njihovoj kompromitaciji. Bile su to taktičke igre, nadmudrivanje, i u konačnici sam ja njih vukao za nos dok me 1981. nisu konačno ščepali kada mi je popustio oprez - rekao je Šeks.Potom je detaljnije opisao kako je došlo do situacije da samoinicijativno ode u SDS nakon razgovora sa Zlatkom Bagarićem i njegovom majkom.
Uvertira u uhićenje
Najprije je ispričao kako je sve počelo, kako je postao meta SDS-a nakon što je 30. lipnja 1971. godine kao tadašnji javni tužitelj u Osijeku podnio zahtjev za provođenje istrage protiv SDS-a zbog nezakonitog otvaranja na desetke tisuća pisama u osječkoj pošti. Naglasio je kako je načelnik SDS-a Marko Bezer pred istražnim sucem priznao da su to činili bez potrebnih naloga načelnika Centra ili republičkog sekretara za unutarnje poslove. Nedugo nakon toga Šeks je dao ostavku i istupio iz partije, ali su nadležni, dodao je, odbili ponuđeno jer su ga željeli smijeniti i izbaciti iz partije. SDS je krenuo i u pretres njegova stana, što je bila uvertira u njegovo uhićenje. No, od toga ga je, kaže Šeks, spasio upravo spomenuti iskaz Marka Bezera.
- Rekao sam im da sam taj iskaz sklonio na razna mjesta i da će izići u javnost ako budem uhićen. Odustali su od uhićenja - istaknuo je Šeks, opisujući kako je nakon toga počeo raditi kao odvjetnik i zastupati osobe u raznim političkim procesima. Stoga ga je SDS posebno držao na oku kontrolirajući i njegove kontakte s klijentima, ali i s članovima njihovih obitelji, među kojima su bili i pojedinci iz emigrantskih krugova. Tako je branio i Ivicu Krnjaka, člana Hrvatskog revolucionarnog bratstva, koji je uhićen pri ulasku u Jugoslaviju s eksplozivom.
- U okružnom zatvoru u Osijeku Krnjak me tražio mogu li mu pomoći da pobjegne. Znao sam da je prostorija pod nadzorom i prekinuo ga. Znao sam da se snima. Nakon toga je SDS otpočeo operativnu akciju Bulevar, koja je dobila naziv po ulici Bulevar u kojoj sam imao svoj odvjetnički ured. Ozvučili su mi ured, stan, telefone, imao sam 24-satnu pratnju. SDS je neprekidno nadzirao moje kontakte i zbog pojedinaca iz emigracije koji su im bili zanimljivi, ali i kako bi mene izvrgnuli kazneno pravnoj represiji - ispričao je Šeks.
Krajem 1973. ili početkom 1974. zastupao je poduzeće Izgradnja iz Valpova, a onda je bio i branitelj u kaznenom postupku protiv šefice računovodstva toga poduzeća i prijašnjeg djelatnika SDK iz Valpova Pere Bagarića, koji je emigrirao u Njemačku.
- Njegova supruga Smilja Bagarić angažirala me za odvjetnika u stambenom sporu s Izgradnjom jer su joj htjeli otkazati stanarsko pravo. Jednom sam bio kod nje u stanu kada mi je prenijela zahtjeve svoga muža Pere, vezane za izradu krivotvorene presude prema kojoj je on osuđen na tri godine strogog zatvora za politički delikt protiv Jugoslavije. To je mene, znajući da me SDS nadzire, upućivalo na poseban oprez. Nisam sumnjao u nju, nego da netko iza Pere možda vodi neku igru jer mi je bilo poznato da se služba itekako infiltrirala među emigrante u Njemačkoj. Činilo mi se kao da sve to vodi neka ruka Udbe, da me na kraju ulove zbog krivotvorenja presude što je tražio Pero Bagarić. Stoga sam joj davao oprezne odgovore - vidjet ću, pokušat ću i slično. Njezin sin, mislio sam tada da ima 16, 17 godina, pričao mi je o svojim planovima o borbi protiv Jugoslavije kada ode u emigraciju, a ja sam ga upozoravao da bude oprezan, da je to jako opasno i da se toga treba kloniti. U jednom je trenutku Smilja otišla kupiti sokove i kekse, a ja sam sa Zlatkom nastavio razgovor. Kada se vratila, rekla mi je da su joj na ulici pred ulazom prišla dva pripadnika SDS-a i da su ušli s njom u stan na donju etažu, dok smo mi bili na gornjoj. Opet sam upozorio Zlatka na oprez, da se ne petlja, da je to opasno i slično, čemu se pridružila i njegova majka. S obzirom na sve izgovoreno, a posebno zbog dolaska dvojice iz službe, pretpostavio sam da se sve odvija pod nadzorom i da služba sve snima. Da me pokušavaju uloviti u klopku. Zato sam se odmah nakon odlaska iz njihova stana zaputio u Osijek, u Centar SDS-a, da ih preduhitrim. Pretpostavio sam da znaju sve o čemu smo pričali i da im prenosim informacije koje ionako već znaju. Ulazio sam u lavlji brlog, a oni, kad su me vidjeli, kao da su vidjeli duha - objasnio je Šeks.
Taktičke igre
- Dakle, ja sam ih namjeravao spriječiti da me povežu za pomaganje neprijateljskoj emigraciji - naglasio je.
Na pitanje je li svjestan mogućnosti da sadržaj razgovora, barem kako proizlazi iz dosjea, nije bio snimljen i da SDS za njega nije znao dok im ga on nije prezentirao, Šeks je naveo kako dopušta takvu mogućnost.
- Moguće je da je to bio okidač da povedu operativnu obradu nad Bagarićem. Međutim, ja sam bio uvjeren da imaju snimljene sve razgovore. Ali, moguće je i da su već imali druge izvore, a da toga nema u dosjeu - rekao je Šeks te ponovio da je ta njegova aktivnost bila usmjerena presijecanju klopke koju mu je, kako je vjerovao, postavio SDS.
Šeks je potvrdio da se nekoliko dana kasnije sastao sa službenikom SDS-a Željkom Bartolovićem i razgovarao s njim o izradi presude, odnosno drugog pogodnog dokumenta koji bi Pero Bagarić u Njemačkoj mogao koristiti kao dokaz da je u Jugoslaviji politički progonjen.
- I sa Smiljom Bagarić sam razmatrao razne kombinacije oko izrade “prijave”, “presude”. Ja sam Bartolovića “navlačio” da izradi lažnu prijavu ili presudu, a on je sugerirao da ja to učinim. Štoviše, ja sam, testirajući njega, predlagao da bi to izradio. To je bilo nadmudrivanje. Nije to bila suradnja, to su bile taktičke igre - naglasio je Šeks, napominjući da nije napisao niti sudjelovao u predaji bilo kakvog lažiranog dokumenta, presude ili kaznene prijave, za Peru Bagarića.
Tajni sastanci
Što se tiče dogovora s Bartolovićem o sastancima na tajnim lokacijama, Šeks je samo rekao kako je razumljivo da se nisu mogli sastati na javnim mjestima. Na pitanje što je onda na kraju rekao Smilji Bagarić, Šeks je odgovorio kako joj je vjerojatno rekao da pokušaji izrade dokumenata nisu uspjeli. Ponovio je da se ne sjeća osobe koja se u dokumentima spominje kao kurir koji je trebao doći preuzeti lažnu kaznenu prijavu protiv Pere Bagarića.
Prisjetio se Vladimir Šeks i da je razgovarao s majorom Lazom Boričićem iz Kontraobavještajne grupe 5. armijske oblasti. Nije sporio sadržaj njegove bilješke, ali je naveo da nikad nije bio u vojarni ili nekom drugom vojnom objektu pa pretpostavlja da se razgovor vodio u prostorijama osječkoga SDS-a, posebno zato što se spominje prisutnost jednog službenika iz tamošnjeg Centra SDS-a.
Za rukom pisane bilješke s podacima o Zlatku Bagariću i drugim osobama naslovljene “Od Kolege”, Šeks tvrdi da nisu njegove. Međutim, potvrdio je da mu je SDS, kako je naknadno doznao, dao ime “Kolega”.
- Učinili su to bez mojeg znanja. Tek 20 godina poslije saznao sam da su me zaveli pod imenom “Kolega” - ustvrdio je Šeks. Pritom je želio ukazati na to da mu je ista služba pripisala i kodno ime “Dejan” koje nije imalo nikakve veze s njim, nego se radilo o posve drugoj osobi koja je stvarno bila suradnik Udbe. Također je dodao da ga se povezivalo i s kodnim imenom “Sova”, koje je uistinu i dobio, ali, tvrdi, Šeks, ne od jugoslavenskog SDS-a, nego od hrvatskog SZUP-a krajem 1990. godine i “zaslugu” za to pridaje tadašnjem ministru Josipu Boljkovcu.
- U nizu primjera u raznim hrvatskim tiskovinama 90-ih i poslije, posebno u tjednicima Globus i Nacional, izvlače se pojedine informacije iz mog dosjea ili drugih dosjea u kojima se nalaze podaci o meni i prikazuju me na netočan, tendenciozan i manipulativan način pa se tako, primjerice, svaki moj kontakt s nekim službenikom Službe državne sigurnosti tumači kao “nesumnjiv” dokaz moje navodne suradnje s tom službom. Na tome se svejedno ustraje, iako je posve evidentno i jasno da ja u svojim dodirima sa službenicima SDS-a nisam nikoga kompromitirao, nisam ni o kome iznosio sigurnosno vrijedne informacije, niti mu nanosio štetu. Naprotiv, često sam ukazivao u tim razgovorima da su progoni protiv bivših proljećara, matičara i drugih političkih disidenata nepošteni i nekorektni i da će od njih, kao što se dogodilo i sa mnom, samo stvoriti istinske neprijatelje jugoslavenskog režima - zaključio je Vladimir Šeks.