Noćenje naplaćuju i po par tisuća eura, a nekad su bili siromašni doseljenici

U početku su bili bez ičega svoga. Stjecajem političkih okolnosti, u dijelu Tirola koji je nakon Prvog svjetskog rata pripao Italiji, ostavili su kuće, zemlju, blago, uspomene... Londonskim ugovorom iz 1915. i ugovorom iz Saint-Germaina, Južni Tirol je dodijeljen Italiji, a tadašnji sjeverni - Austriji. Tako su brojni Austrijanci, nakon propasti moćnog carstva, odlučili odseliti na područje Voralberga i zauvijek napustiti stari kraj. Krenuli su na neizvjestan put u nepoznato.

Hrvatski radnici na mondenom skijalištu u Austriji: Ne vraćamo se kući, ovdje je i servir bolje plaćen nego u nas liječnik

U Bregenzu, danas središtu jedne od devet saveznih austrijskih država, odlučili su im dati šansu: ponuditi zemlju u planinskim dijelovima okruga koji su bili rijetko ili nisu uopće bili naseljeni. Razlog? Nevjerojatno niske temperature; strašna, okrutna zima.
- Toliko je bilo polarno ledeno da ljudi nisu izlazili vani po pet mjeseci. Živjeli su jako skromno od zemlje koju su dobili na korištenje, a ostalo stanovništvo je od njih zaziralo. Na njih se gledalo kao na čudake, jer, kao, tko bi normalan pristao živjeti u tako hladnom i nepristupačnom području pa sve i da je sto puta politički migrant?! Zbog izolacije u kojoj su se našli, doseljenici su razvili i jedan poseban dijalekt njemačkog jezika, koji je mnogima sa strane nerazumljiv i stran - objašnjava Peter Bertelt, vlasnik tvrtke za posredovanje u zapošljavanju "Euro career", i sam podrijetlom iz ove regije, kako je nekada bilo teško živjeti u Lechu i okolici, danas omiljenom zimovalištu milijunaša, trećem najelitnijem na svijetu.

Zimovalište kraljevskih obitelji

No, što te ne ubije, to te ojača, a doseljenici s područja Tirola koji je pripao Italiji jer je u Velikom ratu prešla na pobjedničku stranu - pokazali su se žilavima, upornima, radinima, i stekli poštovanje onih koji su na njih gledali svisoka. S vremenom su, naime, otkrili turizam i sami počeli ulagati u uređenje žičara, skijaških staza, u komunalnu infrastrukturu, dok surovu prirodu nisu ukrotili do mjere da djeluje poput izloga u kojem je sve namješteno ili filmskog seta pripremljenog za božićni blockbuster.

Paralela nije bezveze, jer ovdje se snimao jedan od nastavaka popularne sage o Bridget Jones, no prije Hollywooda Lech su otkrile kraljevske obitelji. Princeza Diana ga je, recimo, obožavala.
- Za vrijeme Obamine administracije tu je bio potpredsjednik SAD-a, a kod nas u "Postu" stalno odsjeda nizozemska kraljica, odnosno princeza. Ona pomno bira osoblje koje će je služiti i tako već desetljećima - kaže Stipe Erceg, oberkelner u "Postu", koji se zahvaljujući Peteru i Aleksandri Bertelt, koji su mu tu pronašli odličan posao - skrasio u Alpama.
- Ovo je mjesto glamura, ali atmosfera je u njemu topla, prijateljska - i zato ljudi tu vole dolaziti, stalno mu se vraćati. A "Post" je na glasu kao iznimno ekskluzivan - objašnjava Stipe. Najluksuzniji apartmani imaju oko sto pedeset kvadrata, svaki je uređen na svoj način, a najnovija tehnologija i oprema sljubila se s toplinom drva, tradicijom i umjetninama. Florian i Sandra Moosbruger jako su ugodni domaćini. Pokazuju nam svu raskoš hotela koji gaji obiteljsku tradiciju dugih osamdeset godina.

Duboki snijeg

- Hotel je u našem vlasništvu već treću generaciju, a dobar dio osoblja čine Hrvati - kaže Florian Moosbruger kojemu su naši ljudi, kao dobrom poslodavcu, vjerni godinama.
Hrvati su kao radnici česti u Lechu, kao i Bosanci, Srbi, Mađari, međutim, rijetko tko od nabrojenih tu i zimuje, odnosno ljetuje, iako su tada cijene znatno niže nego od prosinca do travnja kad je u Lechu udarna turistička sezona. Najviše je zato Engleza, Francuza, Amerikanaca, Australaca. Na skijanje često dolaze avionom u Innsbruck pa uživaju na tristo kilometara skijaških staza ispod kojih vode tuneli do skupih hotela. Da ne bi "klipsali na noge" - na raspolaganju su vozila s golf-terena kojima se prevoze gosti i prtljaga do hotela s četiri i pet zvjezdica. Danas se u najskupljim hotelima u "Lechu" noć plaća i po par tisuća eura u špici sezone, pa nije čudno da domaći pričaju kako su ovdje uživali i pripadnici hrvatskog jet seta. - Ljudi koji su dobivali zemlju koju nitko nije htio, danas imaju apartmane od pedesetak kvadrata koji vrijede i do 700 tisuća eura. Cijene zemlje su također astronomske, no to ne znači da se živi lako. Trebalo je sve to izgraditi, nositi se s velikim kreditima i kamatama i napraviti ekonomsku računicu koja bi sve to izdržala. Ni klima im zadnjih pet, šest godina nije išla na ruku. Bilo je muke s padalinama, prava zima je sve kasnije i kasnije pokazivala zube, no ove im se godine posrećilo - milimo Peterovim autom uz planinu čije je puteve zaledio, a vrhove prekrio dubok snijeg.

Interesantno je da su se turizmom ovdje prvo počeli baviti ljeti. Ljudi su im zbog ugodnih temperatura dolazili u srpnju i kolovozu; penjali se na planine radi čistog zraka, uživanja na zelenim pašnjacima i prekrasnim vidikovcima. Tek poslije počeli su ih posjećivati i zbog skijanja, a onda su kraljevske obitelji otkrile Lech i stigao je jet-set. Tu, i u susjednom Lihtenštajnu i Švicarskoj, skijaju samo oni najdubljeg džepa, što se da iščitati iz cijena pića, ski-karata i svega ostalog, a koje, u usporedbi s prosječnim zimskim odredištima, možete množiti s brojkom dva ili tri.

Tajna četkice za zube

Stipe Erceg tvrdi da je tajna uspješnosti turizma u Lechu njihova dosljednost, upornost, disciplina. Drže se onoga što je dogovoreno, što opravdava cijenu koju traže za gostoprimstvo na najvišoj mogućoj razini.
- Ovdje dolazi probrana kiljentela. Jasno je da ne može svatko sebi priuštiti odmor u Lechu. Zato se pazi na najsitnije detalje kako bi gost došao i otišao zadovoljan. Svaka čaša na stolu, primjerice, mora biti okrenuta tako da njen numerički broj bude paralelno s priborom za jelom i tanjurima - pokazuje Stipe, a mi se zagledamo u nevjerici kako uspiju ostaviti svaku čašu na istome mjestu. - Nama spremačicama četkica za zube je najbolja prijateljica - kaže Lili Mitrojević iz hotela "Gasthof Post", omiljenog mjesta bogate klijentele.
- Ni jedna jedina mrlja se ne smije vidjeti - napominje Lili. - Znate koja je ura kad se i postolje stolova čisti. Sve treba biti besprijekorno - potvrđuje Stipe da je u "Gasthof Postu", boutique hotelu od pet zvjezdica sve tip-top. Osoblje toliko živi s hotelom i za hotel da ono što preporučuju klijentima moraju prije i sami isprobati - ocijeniti kvalitetu da bi stajali iza svake svoje izgovorene riječi.

Prisustvovali smo tako degustaciji vina jednog od ponajboljih austrijskih vinara Andija Kollwentza. Vlasnik hotela Florian Moosbruger, šefovi radnih sekcija i potpisani novinarski duet iz Dalmacije iskušavali su, gutljaj po gutljaj, šesnaest bijelih i crnih vina - davali konačan sud o njihovoj kvaliteti, kako bi gosti znali što im dolazi na stol.
- Mi u ponudi uvijek imamo i do 600 različitih vina, tako da teško tko može reći da nije bilo baš ničega po njegovu guštu - smije se Stipe, koji je svjestan, kaže, ogromnog truda koji je uložen u reputaciju objekta kakav je "Gasthof Post" kroz generacije, kao i toga da se baš zato gosti u njega stalno vraćaju. Zaslužan je za to i ceh poslodavaca Lecha koji dogovara zajedničko otvaranje i zatvaranje sezone, kao i standarde poslovanja kojih se strogo drže. - Ovdje vam poslodavci nisu jedan drugome neprijatelji. Konkurencija da, ali neprijatelji - ne. Svjesni su da samo zajedničkim radom mogu održati ponudu u Lechu na ovako visokoj razini - kaže Aleksandra Bertelt iz "Euro careera", preko kojeg naši radnici kao na tekućoj traci stižu na mondena skijališta Lecha i okolice i ovdje postaju glavna radna snaga na svim vrstama poslova - od uslužnih do menadžerskih, svatko prema sposobnostima, kvalifikacijama, iskustvu... Zato, ako vas put nanese u Lech, čut ćete i domaću riječ koja se poput jeke odbija sa svih strana.