Novac sve diktira, očekujemo od Hajduka ozbiljnu europsku borbu, a njegov godišnji proračun otprilike vrijedi koliko ‘jedna Gvardiolova kopačka‘

Dvije mi se brojke jutros vrte u glavi. I obje su, bez podilaženja, fantastične, nevjerojatne. 

Prva je ova od sinoć, sa Skupštine Hajduka, na kojoj se čelnici "bijelih" hvale odličnim prihodima i na temelju toga projiciraju budžet za 2023. godinu od 22 milijuna eura. Velika je to cifra za hrvatske prilike i svaka čast vodstvu kluba na čelu s predsjednikom Lukšom Jakobušićem na ostvarenim prihodima.

Činjenica je da se u okvirima hrvatskog, napose dalmatinskog gospodarstva, teško može uprihoditi neka značajnija svota od sponzora da taj budžet bude osjetno veći, Hajduka, pak, nosi vojska navijača kroz različite oblike "davanja". Tu su, naravno, uvijek i transferi.

Koji nas dovode do druge brojke, one za mladog hrvatskog reprezentativca Joško Gvardiola. Koji je svojim igrama na Svjetskom prvenstvu u Kataru bacio u trans svjetske nogometne moćnike i oni se sada otimaju za njega, Chelsea, Manchester City, Real Madrid... Birajte. A brojka je otprilike 100 miijuna eura i povrh toga još Hajdukov godišnji proračun!?

Za jednog igrača. Odšteta ukupno cca šest Hajdukovih proračuna!? Plus onda i njegova plaća. Ispada, eto, da je Hajdukov proračun, koji je u datim okvirima doista impozantan, dovoljan za "jednu Gvardiolovu kopačku". 

I onda očekujete i nadate se da će Hajduk opet jednom, nekad, igrati ozbiljniju ulogu u Europi. Nadam se i ja, pamtim uživo dane iz Lige prvaka, četvrtfinale... Ali realno, teško. Ove dvije brojke, jedna proračuna najpraćenijeg hrvatskog kluba, a druga samo na ime odštete jednog igrača, doista "paraju oči". 

Kako onda da Hajduk složi roster koji bi nešto značio u Europi? Na najvišoj pozornici, teško. OK, mi pričamo i nadamo se nekoj skupini Konferencijske lige, u kojoj ima ponešto klubova proračunom sličnih Hajduku, pa i "tanjih". To se nameće kao praktički jedina opcija. Kao i ulaganje u omladinski pogon i zadržavanje tih momaka, makar godinu-dvije duže.

Jer endemski su rijetki tipovi poput Marka Livaje, koji su spremni žrtvovati "zapadnjačku kesu" i dati se voljenome klubu. I dok Livaju doista vrijedi baštiniti kao "kulturno dobro", ne može se očekivati epidemija takvih likova, niti na tome graditi priču. Dogodit će se poneka, rijetko.