Kada je zemaljska balota doživjela (moćan i snažan) napad oku nevidljive "beštijice", prvi su na frontu izišli medicinski djelatnici. Oboružani maskama, u skafanderima, sa stetoskopom umjesto puške. Od početka pandemije svi su liječnici redom zaboravili kako je divno družiti se s prijateljima, medicinske su sestre sa strahom gledale hoće li zagrliti vlastito dijete, a mediji su o njima stali pjevati himne. Zasluženo, recimo.
U cijelom tom ludilu, i borbi, i krvi, i smrti – zaboravili smo, a nadamo se svim srcem kako će nam to oprostiti – na odred za čistoću. Zaboravili smo na bolničke spremačice, zaboravili smo na nosače, zaboravili smo na one koji s jednakim marom i žarom svakodnevno skrbe o nama. Da, o nama! Kako, pitate se. Evo ovako...
Na stranu pandemija, bolničke sobe, hodnici, ordinacije, dvorane, ambulante – moraju uvijek biti besprijekorno čiste. Sterilne čak. Tako da posla za spremačice u okrilju bilo koje zdravstvene ustanove uvijek ima i preko glave. U ovom sad slučaju, kada sumanuta korona hara, posla ima još i više.
Ekipa koja radi u zdravstvu čini lanac, spremačice i pomoćno nezdravstveno osoblje su karika bez koje sustav ne bi mogao funkcionirati – odmah će u glavu Michaela Pfeifer, glavna sestra Respiracijsko-intenzivističkog odjela KBC-a Split, odjela koji skrbi o pacijentima oboljelim od COVID-a.
Bilo bi zgodnije, pokušavamo se našaliti, da se rodila kao Michelle Pfeiffer, pa bi glumačkim talentom osvajala svijet, ovako empatijom, trudom i vrhunskim medicinskim znanjem – osvaja srca splitskih pacijenata. A, koliko smo mogli primijetiti, i djelatnika KBC-a.
– Veliki smo tim koji radi na tri lokaliteta, prednost nam je što smo kao jedno. Radimo zajedno, družimo se kad se može, dišemo kao jedno, sve za dobrobit onih kojima trebamo – kaže.
A kaže to jednostavno i lagano, kao da se upravo nije susrela s opasnošću, s tugom i bolešću, svjesna, vjerujemo, kako i lijepa riječ liječi.
– Pred vama je danas tek pet naših djelatnika – veli.
– Prije njih i zajedno s njima radi ih još mnogo, stoga treba zahvaliti, od srca, svima onima koji su sudjelovali u radu, pogotovo sada u doba pandemije. Radili su teško i pošteno i odradili vrhunski posao. Mnogi su nakon rada u RIC-u vraćeni na svoje matične klinike ili odjele, ali su nam pomogli silno – kaže glavna sestra.
Nije im bilo niti im je lako, dopustite da primijetimo. Posao se, ruku na srce, nije promijenio, sve se čisti i sređuje, od kreveta, preko polica, umivaonika, toaleta, hodnika, ali ovaj put – na odjelu za oboljele od COVID-a radi se pod punom opremom. Zaštitna je oprema ono što ih dodatno opterećuje. Treba u "skafanderu" odraditi težak fizički posao, treba se saginjati i ustajati, treba ići i gore i dolje, i lijevo i desno, a sve to dok se znoj slijeva niz leđa, maska krati dah, a plastični vizir muti pogled...
Mislav Perić
Među nezdravstvenim osobljem Kliničkog bolničkog centra Split većina je žena, no mi smo pronašli muškarca. Mladog, sposobnog i, kažu nam njegovi nadređeni, jako vrijednog – Mislava Perića. Nije dugo član tima, jer se na natječaj za zapošljavanje prijavio tek početkom ljeta, primljen je odmah i:
– Prvi sam se put susreo s bolnicom – smije se.
– No, nema toga što se ne da naučiti! Za znanje prepreka nema, prošao sam obuku, naučio osnove, pripremili su me jako dobro i dalje sam krenuo sam. Nema prepreka – hrabro će mladić.
Može, kaže, zamisliti sebe u ovom kolektivu i na ovom poslu još dugo, dugo vremena. Do mirovine, šalimo se.
– I do tada, ako treba – veli.
Na posao je došao bez straha, za strah vremena nema. Radi ujutro, radi poslijepodne, radi kada god za njegovim radom ima potrebe.
– Ekipa je super, možda mi baš zbog njih i nije teško. Oni su dokaz kako se zajedno sve može – priznaje Mislav.
Muškarac poput njega ne može dopustiti da žena podiže težak teret, zato je tu što god treba prenijeti, ponijeti, donijeti. Ovaj mladi čovjek jednostavno ne preže od teška rada. Malo ih je takvih, reći ćete, možda i je, ali su ovdje takvi.
Anđelka Laco
Ona je Anđelka Laco, oči joj se smiju poviše maske, a kako i ne bi kad je majka šestero djece. Najmlađa djevojčica u vrtiću čeka dan kada će krenuti u školu, nema još sedam godina. Kako se stigne i raditi i skrbiti o obitelji?
– Sve ja to pripremim – smiju se i dalje Anđelkine oči.
– A i starije mi kćeri pomognu – hvali svoje djevojke.
Jedna od njih je medicinska sestra, majci je pojasnila sve što se o COVID-u treba znati.
– Upoznala me s "koronom", tako da nisam imala straha, znala sam gdje dolazim, dapače dobrovoljno sam se i javila za rad na odjelu s oboljelima – veli nam hrabra majka.
Baš poput svojih kolegica, i kolega, naravno, vrlo dobro zna što joj je posao. Sve što veze s medicinom ima ne smije "dodirivati". No, dodati bolesnom čašu vode, pomoći mu da namjesti jastuk pod glavom, saslušati ga – sve to smije i sve to Anđelka radi, i sve to joj ispunjava dušu.
– Riječ utjehe nikada nije naodmet – veli nam tiho.
Pa se onaj osmijeh lagano pretopi u tugu dok nam govori kako je neopisivo ispratiti na kraju smjene neku bakicu na odjelu s "Vidimo se!", a onda u drugoj smjeni shvatiti kako je postelja prazna...
– Teška je i nepredvidljiva ova bolest – kaže.
Antonija Kragić
Prije 24 godine Antonija Kragić je prpošno i veselo završila srednju školu, maturirala i stigla na Kliniku za plućne bolesti. Prvi posao joj je postao, nada se, i zadnji.
– Pomalo se, s godinama, uljuljkaš u svoj rad. Znaš svakog dana što te očekuje, znaš što ćeš morati obaviti, a onda se dogodi – pandemija – veli nam.
– I tako je COVID postao novi izazov! Znaju se sva pravila, teško jest, ali je tako kako je! Imamo jasne upute, i kako se odijevati, i gdje je "čisti" dio, gdje "kontaminirani", što se smije, što ne smije – nabraja nam.
Priznaje kako je u "skafanderu" svijet potpuno drukčiji. Kao da si u oklopu, usporen, zarobljen...
– Teže je, ali se može. I mora – zaključuje Antonija.
Navikli su ljudi na njihove jasno žute uniforme. Žute kao sunce. Jer, znate jako dobro vi koji ste iti jedan dan proveli u okrilju bolnice – spremačice donose svjetlo, donose toplinu, pa im ta žuta boja i pripada. Baš. No, sada izgledaju drukčije...
– Sve imamo! Sve nam je dostupno, i oprema, i odjeća, i maske, i zaštitna oprema, stvarno imamo sve – kaže nam dok promatramo ritual odijevanja zaštitnoga kombinezona.
Puno im vremena to oduzima, ali su se i tu izvještile. Nema toga što ove žene ne mogu.
Sanja Jelavić Francinović
Sanja Jelavić Francinović na posao dolazi bez straha. Nije ga osjetila. Kako je to moguće u vremenu svjetskog stanja depresije, panike, melankonije, pitamo?
– Vjernica sam. Uz vjeru sam hrabra - jednostavno će, a zadužena je za transport materijala i pomoć oko obroka.
Obećala je sebi odavno kako će "posao ostaviti na poslu". Uspjeva, kaže. A svakom od naših sugovornika je ionako cilj doći svojoj kući, svojoj obitelji oslobođen viđenih trauma, sretno, veselo i neopterećeno. Za ostvariti takvo što treba neviđen trud! Nije lako zaboraviti, nije lako ne osjetiti bol dok drugog boli, krvariti dok drugi krvari, ljudi smo, povezani smo. Stoga je bitno uvijek i u svemu ostati čovjek. A na čovjeku je da pomaže drugome svim silama. Koliko zna i koliko može i koliko želi – a Sanja i zna, i može, i želi.
Sanja Boban
Točno u šest stižeš na odjel, do sedam imaš vremena za odijevanje i pripremu, tad kreće odvajanje infektivnog otpada, dekontaminacija, čišćenje, ritam kojeg se nitko ne bi posramio. Žestok rad, žestok ritam.
– Raspored je strog, a rad u Centru za intenzivno liječenje je posebna priča – uvodi nas u svoj dio svemira druga Sanja, Sanja Boban.
– Strah je prirodan, samo mu ovdje mjesta nema – kaže nam, pa se smijemo, jer se, veli, "otkako je korone doma ni deset kuna vode nije napila".
Vesela Sanja smijehom tjera loše misli, nema im ovdje mjesta, samo pozitiva.
– Pozitivna je atmosfera spas za sve! Kolege su sjajni, voljni su pomoći, baš su, ono, ljudi – kaže.
A mi joj vjerujemo jer smo se u druženju s njima tako i sami osjećali, a čovjek vrlo dobro zna gdje je toplo, gdje je dobro, gdje ima mjesta, trudu i znoju usprkos – za smijeh. Smijeh liječi, zar ne?
Baš kao i Sanjin.
– Znaš. Radim u bolnici, a bojim se igle – priznaje nam i dodaje:
– Joj, nemojte to napisati.
Ma nećemo, kako da ne, sve je naše simpatije osvojila, pogotovo kada smo doznali da se nakon završetka radnog vremena na poslu otušira u bolnici, kako joj upute i nalažu, a onda odmah još jednom, kad stigne kući, jer taj šugavi mali virus ne želi ni mislima dotaknuti.
Ni mislima. Ni riječju. Ni djelom.
I samo da znate, nitko se od pripadnika našeg "splitskog odreda za čistoću" nije koronom zarazio. Neka tako i ostane.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....