Od kataklizme u Turskoj gora je samo kataklizma u Siriji. Tamo je potres najgore pogodio već stoput pogođene, područja koja su prethodnih godina predano bombardirale snage sirijske vlade ili ruske snage. Prema britanskim izvorima, Bašar al-Asad je čak i par sati nakon razornog potresa granatama zasuo Mareu, jedan od pogođenih gradova u sjeverozapadnoj Siriji, što dovoljno govori o empatiji i sućuti vladajućeg režima prema postradalim političkim neistomišljenicima.
Al-Dana je također jedan od gradova koje drži opozicija u pokrajini Idlib, blizu granice s Turskom. Šteta od potresa u njemu je neopisiva, ljudski gubici još neprebrojivi. U nedostatku vladinih službi ovdje na raščišćavanju ruševina rade jedino postrojbe civilne zaštite, a razmjeri su katastrofe takvi da bi pogođenima teško pomogle i švicarske državne strukture. Jednako je i u Afrinu, još jednom sjeverozapadnom sirijskom gradu pod kontrolom opozicije. I liječnici su tamo rijetke pustinjske biljke, pa su tako dr. Ahmed al-Masri i samo još jedan kolega sami zbrinuli nekoliko stotina ranjenih u potresu. Nije spavao dulje od 30 sati, ispričao je dr. Masri za BBC.
Dr. Masri je stalni kirurg u bolnici Al-Shifa, koju podupire dobrotvorna organizacija, Sirijsko-američko medicinsko društvo. Obradio je sam više od 200 pacijenata neposredno nakon katastrofe, a jedan od preživjelih kojega su doveli spasilački timovi bio je i 18-mjesečni dječak. Doktor Masri ga je pregledao i ustanovio da je dobro. Taman kad se upitao kako nitko od obitelji nije s njime ugledao je dječakova oca koji je dotrčao i ridajući zagrlio dijete.
"Njegov otac mi je potom rekao da je ovo dijete jedino preživjelo u njegovoj obitelji. Ostatak brojne familije ležao je u bolničkom hodniku, svi su bili mrtvi", ispričao je samo jednu scenu toga kataklizmičkog dana dr. Masri.
S kolegama je spasio i sedmogodišnjeg Mohammeda kojega su prethodno izvukli ispod ruševina njegove srušene kuće. Spasioci su ga pronašli kako leži pored tijela svoga oca, koji je bio nasmrt smrskan, zajedno s njegovom majkom i svom njegovom braćom i sestrama.
"Način na koji nas je dječak gledao govorio mi je da nam vjeruje i da zna kako je sad u sigurnim rukama. Ali, također sam osjetio i da ima jako puno snage, usprkos snažnoj boli od svojih ozljeda. Što sedmogodišnje dijete može učiniti tako jakim i otpornim?" – pita se još uvijek ovaj sirijski kirurg.
Svo bolničko osoblje u ustanovi dr. Masrija lomi se već dulje od tri dana od stalnih napora da spase život više. Svi su zapanjeni razmjerima katastrofe, s pravim "valovima" pacijenata koji su počeli odjednom pristizati. Premda su sviknuti na dugogodišnji rad u ratnim uvjetima, nikad nisu mogli pretpostaviti da bi potres mogao izazvati toliku štetu, dovesti odjednom do ovolikog broja urgentnih pacijenata.
Dr. Masri je 2013. radio u improviziranoj poljskoj bolnici kad su rakete s nervnim agensom, sarinom, ispaljene na nekoliko predgrađa glavnog sirijskog grada Damaska koja je tad držala opozicija. Stotine ljudi odmah su ubijene, a tisuće drugih su ranjene.
"Premda je to bio šok, u to smo vrijeme bili obučeni i pripremljeni kao liječnici za takav događaj", kaže dr. Masri. "Uspjeli smo se brzo organizirati i djelovati. Ali, u ovom potresu i toliko masovnom i naglom stradanju ni izbliza nismo bili spremni, jer ova situacija je daleko gora" – priznaje ratni kirurg koji se nagledao trauma.
Nakon potresa u ponedjeljak, on i njegovi kolege u Afrinu radili su s pacijentima koji su na prvi pogled izgledali lakše ozlijeđeni. Tek naknadno shvatite, kazuje, da nekome trebate amputirati ud, a kapaciteti u bolnicama ni izbliza nisu dovoljni da se odgovori na ovu vrstu katastrofe. Najgore je biti liječnik u ovakvim okolnostima. Kad ne možete spasiti pacijenta ili mu olakšati bol, to postaje najgora stvar koju kao medicinar možete zamisliti.
Dok je liječio preživjele, dr. Masri se, baš kao i njegove kolege, morao nositi i s nepoznanicom gdje su, i jesu li uopće ostali živi, članovi njegove obitelji? Telefonske veze bile su u prekidu, a grad je bio posve bez struje i bez interneta. Njegovi roditelji, braća i sestre žive samo nekoliko stotina metara od bolnice, a njegova supruga i djeca bili su preko granice u teško pogođenom južnom turskom gradu Gaziantepu, u neposrednoj blizini epicentra. Gori osjećaj od liječničke nemoći samo je onaj ako još i ne znaš jesu li vaši voljeni zdravo i dobro.
"Promatrali smo pacijente koje nam dovode na obradu s dva oka: jednim smo procjenjivali težinu njihovih ozljeda, a drugim gledali je li pacijent možda član naše obitelji. Tek kad se moj brat probio u bolnicu s viješću da su naši dobro i na sigurnom uspio sam se nakratko odmoriti, čak i zaspati“ – pripovijeda dr. Masri. Sad se samo nada da će uskoro moći otputovati i obići svoju ženu i djecu u turskome Gaziantepu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....