Odvjetnica i bivša sutkinja: "Navodno priznanje nije dokaz"

Odvjetnica Sandra Hančić kao sutkinja oslobodila je suprugu i sina Đure Šuveljaka iz Jabučete kod Bjelovara, koji je nestao 8. veljače 1995. godine. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno, ali presuda kojom ih je oslobodila ukinuta je i oni su u ponovljenom postupku osuđeni te sada služe zatvorske kazne - piše Jutarnji.hr.

Iako je tijelo Jasmine Dominić pronađeno, odvjetnica Hančić iznijela nam je svoje viđenje ovog slučaja s nekoliko razina. Prije svega, mogućnosti da policajci budu svjedoci o tome da su od Smiljane Srnec u početnoj fazi, dok još nije bila osumnjičena, u kući čuli njezinu verziju o tijelu u zamrzivaču.

- Da sam ja branitelj i da mi Državno odvjetništvo iziđe s prijedlogom da se ispitaju djelatnici policije o intervenciji kada su otkrili tijelo, a kada im je ona navodno priznala, ja bih se ovako očitovala: pod pretpostavkom da određena osoba pred djelatnicima policije, tijekom intervencije koja je uslijedila nakon primanja obavijesti o pronalasku tijela osobe za koju se smatra da je žrtva ubojstva, prizna počinjenje djela, to prema mojem mišljenju ne može predstavljati dokaz u sudskom postupku.

“Ubacivanje” dokaznog materijala

Naime, prema čl. 208. ZKP/08, policija može prikupljati obavijesti od građana, ali se pritom građani ne mogu ispitivati u svojstvu okrivljenika, svjedoka ili vještaka. Kako je način zakonitog pribavljanja personalnih dokaza posebno propisan u ZKP/08, nesumnjivo je da sadržaj izjave koja je rezultat policijskog prikupljanja obavijesti od građana tijekom izvida kaznenih djela ima karakter obavijesnog razgovora.

Međutim, kako se ne radi o ispitivanju građana u zakonom propisanoj formi, a ovdje posebice ističem prava osoba koje se nakon toga pojave u procesnoj ulozi osumnjičenika i za koja su jasno definirana i zajamčena prava obrane, takvo priznanje počinjenja djela ne može se tretirati kao dokaz u kaznenom postupku, niti se djelatnici policije o istome mogu saslušavati kao svjedoci. Neovisno u kojoj formi djelatnici policije ili Državno odvjetništvo to pokušali “ubaciti” u dokazni materijal, to suštinski predstavlja službenu bilješku o obavljenom informativnom razgovoru i mora biti izdvojeno iz spisa. Bilo bi apsurdno predlagati ili ispitivati svjedoke na okolnosti onoga što je sud izdvojio iz spisa jer se ne može koristiti kao dokaz.Kod kaznenog djela ubojstva nije sve crno-bijelo.

To suci jako dobro znaju, ali je zato javnost često frustrirana dugotrajnošću postupaka, oslobađajućim presudama, neadekvatnim (prema mišljenju javnosti) kaznama. U sumnji na ubojstvo ili kod pronalaska žrtve ubojstva, pogotovo kod ovakvih okolnosti, uvijek su na meti najbliži članovi obitelji. Kao i kod obitelji Šuveljak, tako i u slučaju Jasmine Dominić, javnost i mediji postavljaju pitanje: Tko bi ubio ako ne oni ili ona? Međutim, to može biti pitanje kojim se, u predistražnoj i istražnoj fazi postupka, bave djelatnici policije i Državno odvjetništvo, ali ne i sud. Sud mora zaključke temeljiti samo na onim činjenicama i dokazima koji su provedeni u sudskom postupku i pragmatičnost u donošenju odluke o ubojici radi zadovoljenja potreba javnosti je nedopustiva.

Ono što ubojstvo Jasmine Dominić razlikuje od niza ubojstava koja su se dogodila i čiji je način počinjenja možda bio i znatno okrutniji i podmukliji jest činjenica da je tijelo navodno 19 godina bilo u zamrzivaču obiteljske kuće. No, ta činjenica, koliko god to sada laicima bilo nezamislivo, ne znači a priori da je Smiljana Srnec počinila kazneno djelo ubojstva. Kako je ona i zašto živjela pokraj tijela svoje ubijene sestre nije pitanje za odvjetnike, nego isključivo za vještake psihijatrijske struke.

Nerazumljiva šutnja

Odvjetnica Hančić osvrnula se i na medijski interes koji prati cijeli slučaj i njegovu refleksiju na kasniji sudski postupak te o poziciji optužbe i obrane.

- Iako je potreba javnosti da odmah sazna sve pojedinosti vezane za pronađeno tijelo Jasmine Dominić, kao i nerazumijevanje šutnje Državnog odvjetništva, razumljiva, mislim da ljudi moraju akceptirati činjenicu da se radi o djevojci koja je nestala davne 2000. godine i da je pred Državnim odvjetništvom vrlo težak posao utvrđivanja činjenica i prikupljanja dokaza koji bi trebali odgovoriti na niz pitanja o ovom slučaju.

Smatram da je zakonodavac s pravom istragu predvidio nejavnom jer bi u protivnom mogli očekivati niz svjedoka koji bi, zbog ovih ili onih razloga, koristili stvarne podatke i konstruirali neka svoja saznanja, a to bi potencijalno moglo itekako otežati posao Državnom odvjetništvu.

Smatram da ni obrani nije lako jer je sud javnosti neumoljiv. Je li realno očekivati da Smiljana Srnec bude osuđena za ubojstvo svoje sestre, teško je odgovoriti, no ako se sjetimo predmeta Đure Šuveljaka, koji je nestao 8. veljače 1995. godine u mjestu Jabučeta pokraj Bjelovara, vidimo da je osuđujuća presuda i nakon toliko godina moguća.

Ono što je u predmetu Đure Šuveljaka bio izazov za dokazivanje ubojstva jest činjenica da njegovo tijelo nikad nije pronađeno, ali je sud prihvatio dinamiku usmrćenja koju je iskonstruirao državni odvjetnik na temelju materijalnih tragova pronađenih u kući obitelji Šuveljak. To je sada pravomoćna presuda, no moje je osobno mišljenje da je i danas previše neodgovorenih pitanja i sumnji što se zapravo dogodilo u noći nestanka Đure Šuveljaka.