Ostali bez prava na zamjenika župana, zamjenika gradonačelnika Benkovca te zamjenika načelnika u općinama Polača, Lišane Ostrovičke i Zemunik Donji!

Nakon ulaska u Europsku uniju, Hrvatska je na temelju Zakona o prebivalištu iz 2012., a čija je primjena odlagana sve do kraja 2014., pod izgovorom ‘čišćenja popisa birača’ započela s poništavanjem osobnih iskaznica i brisanjem Srba s biračkih popisa. Prvi rezultat takve policijske akcije bit će vidljiv već na ovogodišnjim lokalnim izborima, jer su izbrisani izgubili i pravo glasa i pravo da budu birani.

O kolikom je broju građana srpske nacionalnosti riječ najbolje govore podaci koje smo dobili od Ministarstva uprave - piše portal Novosti. Usporede li se podaci iz biračkog popisa zaključenog u prosincu 2016. s onima iz popisa 2011., uočava se enormna razlika na štetu ionako oslabljene povratničke zajednice, pa je tako u Sisačko-moslavačkoj županiji, u koju je povratak bio najmasovniji, i jedan od najvećih brojeva izbrisanih, njih čak 10.010.

U istom je razdoblju u Karlovačkoj županiji s biračkih popisa nestalo 8.677 osoba, u Šibensko-kninskoj njih 6.436, a u Zadarskoj županiji 6.207. U Požeško-slavonskoj manjka ih 5.222, a u Ličko-senjskoj 5.099. Izbrisanih je manje u županijama u kojima je i povratak građana srpske nacionalnosti u poraću bio slabijeg intenziteta, pa tako u Virovitičko-podravskoj županiji na popisu manjka 2.991, u Bjelovarsko-bilogorskoj 2.745, a u Brodsko-posavskoj 1.437 Srba.

Mnogo se otpisanih dade naći i u krajevima koji su bili obuhvaćeni mirnom reintegracijom. Tako je najveći broj izbrisanih zabilježen u Osječko-baranjskoj županiji, gdje je tijekom petogodišnjeg razdoblja s biračkog popisa nestalo 10.338 građana srpske nacionalnosti, dakle cijeli jedan grad veličine Belog Manastira. U Vukovarsko-srijemskoj županiji na biračkom popisu manjka 8.334 Srba. U tih je 11 županija izbrisano ukupno 67.496 birača srpske nacionalnosti, a brojka bi bila značajno veća kada bi se uključile i županije s manjim udjelom srpskog stanovništva, za koje nemamo prikupljene podatke.

Srbi su već izgubili prava na brojne zamjenike načelnika, a za četiri godine mogli bi izgubiti zamjenike župana u Osječko-baranjskoj, Bjelovarsko-bilogorskoj, Virovitičko-podravskoj i Požeško-slavonskoj županiji

Što se tiče brisanja s biračkih popisa u nekim za srpsku zajednicu važnim jedinicama lokalne samouprave, podaci su u odnosu na popis iz 2003., kada su prvi put birana vijeća nacionalnih manjina, sljedeći: u Kninu je izbrisano njih 4.424 (više nego što ih je ondje ostalo, a to je samo 3.329), u Gračacu 2.582 (na popisu je sada samo 2.191 građanin srpske nacionalnosti s pravom glasa), u Pakracu je izbrisanih 1.872 (ostala su 1.552), u Lipiku 1.199 (ostalo ih je 1.019), u općini Plitvička Jezera 1.446 (ostala su 1.042), na Udbini 1.040 (naspram 762 ostalih), u Plaškom 1.011 (ostalo 970), a u Voćinu čak 1.161 građanin srpske nacionalnosti (na popisu je preostalo svega njih 300). Mjesta koja su ipak zadržala bolji omjer izbrisanih i preostalih birača srpske nacionalnosti su Dvor (2.397 izbrisanih, ostalo upisano 2.755), Vojnić (1.984 izbrisanih, ostalo 2.314) i Donji Lapac (1.153 izbrisana i 1.386 preostalih).

Što se tiče banijskih urbanih sredina, u Glini, u kojoj su prije devedesetih Srbi činili većinu stanovništva, njih 1.596 maknuto je s biračkog popisa (ostalo ih je 2.503), a u Petrinji, gdje su prije rata činili polovicu stanovnika, sada je onih s pravom glasa svega 2.279, jer njih 1.087 više nema na biračkom popisu. Najviše izbrisanih u gradovima koji su bili pogođeni ratom je u Vukovaru, gdje i danas živi najveći broj građana srpske nacionalnosti: s popisa su nestala imena 3.573 osobe, a ostalo ih je 9.280.

Koliko god brojke s ‘uređenih i pročišćenih’ popisa možda pokazuju realno stanje na ratom devastiranim i u poraću dodatno opustjelim područjima Hrvatske, one su zabrinjavajuće – ili bi to trebale biti – i za lokalne sredine i za cjelokupnu srpsku zajednicu. Pogotovo bi to mogle biti nakon popisa stanovništva koji će uslijediti 2021. godine: s biračkih popisa izbrisani Srbi, koji nemaju pravo na osobnu iskaznicu, neće biti evidentirani ni na popisu stanovništva, pa ne treba posebno tumačiti kako će se to odraziti i na manjinsku zajednicu i na brojnost opće populacije, pogotovu uzme li se u obzir i onaj prirodni, biološki faktor koji utječe na broj stanovnika.

Pogleda li se, naime, na posljednjem popisu stanovništva starosna struktura onih u povratničkim sredinama, vidi se da je ondje čak 21 posto stanovnika starije od 70 godina. Najdramatičnije je u tom smislu u Biskupiji kraj Knina, gdje stariji od sedam desetljeća čine 34 posto stanovništva; u Vrginmostu i Udbini je takvih 27 posto, u Erveniku 25 posto, u Donjem Lapcu i Dvoru 24 posto. Neumoljivim brojkama pridružuju se i besperspektivnost opustjelih krajeva i sveopći negativni ekonomski trendovi i prognoze, pa se dade naslutiti da će i broj građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj nezaustavljivo padati.

Sociolog sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Dragan Bagić, koji je u suradnji s Milanom Mesićem 2007. i 2011. za potrebe UNHCR-a proveo zasad jedino istraživanje o srpskoj povratničkoj populaciji, ističe da u njoj dominira staračko stanovništvo i da ona biološki ubrzano nestaje.

- To će imati izravne posljedice na ukupan udio srpske populacije, a pogotovo na lokalnim, poratnim područjima, gdje je prije sukoba bila izrazito većinska. Kada i taj mali broj započne odlaziti iz bioloških ili ekonomskih razloga, ostaje prazan prostor. Smanjenje broja stanovnika kroz odumiranje smanjuje vjerojatnost budućih povrataka i povećava vjerojatnost sekundarnih migracija onih koji su se vratili ili potomaka povratnika; jednostavno, ako na nekom prostoru populacija odumire, ni preostali stanovnici ne vide razloge za ostanak. To je jedan začarani krug, vrlo opasan za perspektivu opstanka na tim prostorima, što će pokazati i popis stanovništva 2021. godine - kaže Bagić, koji je istraživanjem utvrdio da od 130.220 registriranih povratnika samo 33 posto živi u Hrvatskoj, 39 posto trajno prebiva izvan zemlje, 15 posto je preminulih, a 13 posto onih za koje nije bilo pouzdanih informacija gdje žive.

O perspektivi opstanka na ratom poharanim područjima govore i podaci o povratku srpskog stanovništva, čiji je vrhunac bio 2000., kada su to učinile 17.483 osobe. Već sljedeće godine bilo je svega 11.867 povratnika, 2003. samo 9.280, 2005. godine 5.261, a dvije godine potom 2.137. Godine 2009. u Hrvatsku se vraća 710 povratnika, 2011. njih 305, a 2012. samo 55; u 2013., godini ulaska Hrvatske u EU, broj stanovnika se povećao za 500 povratnika, da bi se lani u domovinu vratilo svega 48 osoba srpske nacionalnosti. U isto vrijeme, u Srbiju je ponovno otišlo oko 35 tisuća povratnika, sudeći barem prema ne sasvim jasnom podatku Državnog zavoda za statistiku, koji do 2015. i velikih ekonomskih migracija prema zapadnim zemljama pokazuje da su Srbija i BiH najčešća odredišta onih koji napuštaju Hrvatsku.

Pad udjela u ukupnom broju stanovnika povlači za sobom i pad prava Srba kao nacionalne zajednice, propisanih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Kako je kada se izgube teško stečena prava na svojoj su koži najviše iskusili Srbi u Zadarskoj županiji, koji su nakon popisa stanovništva 2011. ostali bez prava na zamjenika župana, zamjenika gradonačelnika Benkovca te zamjenika načelnika u općinama Polača, Lišane Ostrovičke i Zemunik Donji. Pravo na participaciju u izvršnoj vlasti izgubljeno je i u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, gdje su ostali bez zamjenika gradonačelnika Daruvara i zamjenika načelnika Đulovca. Srpska zajednica više nema pravo ni na zamjenika gradonačelnika Lipika, zamjenika načelnika Voćina i zamjenika načelnika Lasinje. Posljednji popis stanovništva donio je veća prava srpskoj manjini samo u Primorsko-goranskoj županiji, gdje joj je pripalo mjesto zamjenika župana.

Iako se rezultati dvaju popisa ne mogu jednostavno uspoređivati, pročišćeni popis birača već sada daje naslutiti da bi popis stanovništva 2021. mogao Srbima donijeti gubitak prava na zamjenika župana ondje gdje ih je blizu graničnih pet posto, primjerice u Osječko-baranjskoj županiji (gdje ih je sada 7,76 posto), Bjelovarsko-bilogorskoj (6,31 posto), Virovitičko-podravskoj (6,06 posto) i Požeško-slavonskoj (šest posto). Koliko iz tih razloga manjinska prava padaju govori i to što Ministarstvo uprave na izborima za vijeća srpske nacionalne manjine 2015. u trima općinama Virovitičko-podravske županije uopće nije raspisalo izbore, a na prethodnima je to pravo bilo ostvareno.

- U općinama Mikleuš, Čađavica i Sopje izgubili smo i to minimalno pravo nacionalne manjine, jer se naša zajednica našla ispod crte od 1,5 posto stanovništva. Nije teško predvidjeti u kojim ćemo još općinama to pravo izgubiti: drastičnije nego biologija, država je broj Srba smanjila biračkim popisima. Rezultat je više nego jasan, naša populacija je pokošena. Kažu da se zbog migracija smanjuje i broj Hrvata, no slaba je to utjeha našoj desetkovanoj zajednici, ionako iznadprosječne starosti i stope mortaliteta - govori MladenKulić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Virovitičko-podravske županije.

Da će se sa smanjenjem udjela u ukupnom broju stanovnika smanjivati i prava manjinskih zajednica smatra i Dragan Bagić.

- To će se zasigurno nastaviti događati. Vjerujem da će prava ispregovarana u posljednjih 15 godina uskoro postati više ili manje mrtvo slovo na papiru i da se neće moći konzumirati, pa će biti potrebno pokrenuti novu raspravu o njima ili kriterijima po kojima se mogu ostvariti. Teško je predvidjeti kako bi ta rasprava mogla završiti, to ovisi o političkom trenutku. Manjak autohtonog stanovništva problem je hrvatske države, ali i lokalne sredine i naroda koji tu ostaje živjeti. U doba sve manje socijalne osjetljivosti, kada se sve više mjeri ekonomska isplativost, na tim će prostorima doći i do smanjenja životnih prava, što će ugroziti kvalitetu života - prognozira Bagić.

Prostori s kojih nestaje autohtono srpsko stanovništvo bit će za pet do deset godina izrazito prazni, što znači da će tamošnji resursi stajati potpuno neiskorišteni i da će ekstremno rasti troškovi održavanja usluga za preostalu populaciju – upozorava Dragan Bagić

- Mi smo u Srbu, 30-ak kilometara od Gračaca, tražili bankomat: kazali su da nema šanse da ga dobijemo, jer nema dovoljno ljudi koji će ga koristiti. Sretni smo ako nam jednom-dvaput tjedno dođe liječnik, kažu da ni to nije rentabilno - govori nam Rajka Rađenović, u čijem je mjestu prije rata živjelo pet stotina, a danas svega stotinjak stanovnika.

Nestanak manjinske zajednice neće donijeti sreću ni većinskom narodu, smatra Bagić.

- Prostori s kojih nestaje autohtono srpsko stanovništvo bit će za sljedećih pet do deset godina izrazito prazni, što automatski znači da će tamošnji resursi stajati potpuno neiskorišteni, da ne govorimo o ekstremnom porastu troškova održavanja minimalnih usluga za preostalu populaciju, odnosno za ono malo Hrvata koji će ostati na tim područjima. Njihova kvaliteta života će padati, a troškovi održavanja i financiranja javnih usluga će rasti. Zbog nedostatka stanovništva padat će i prihodi lokalnih proračuna, a s njima i osnova za razvoj infrastrukture i bilo kakvu proizvodnju. S obzirom na to da je uglavnom riječ o velikim i plodnim područjima, to je golem nacionalni problem. Rekao bih da ga država nije svjesna, odnosno da postoji potpuno neracionalan odnos prema njemu: on se ili ignorira ili se prešućuje iz nekih političkih razloga, a to je pogrešno - poručuje Bagić.

Od popisa iz 1991. prema kojem su u Hrvatskoj živjele 581.663 osobe srpske nacionalnosti, odnosno 12,15 posto od ukupnog broja stanovnika, preko prvog poratnog na kojem ih je zabilježeno 201.304, odnosno 4,54 posto, do onoga posljednjeg, rađenog nakon procesa povratka, a prema kojem je Srba svega 186.633 ili 4,36 posto, vidljivo je da je za 20 godina broj Srba u Hrvatskoj smanjen za 67,91 posto. U tom su razdoblju nestala i mnoga mjesta u kojima su kao konstitutivni narod SR Hrvatske činili većinu, a danas su eventualno spali na broj koji im ne jamči ni ostvarivanje prava predviđenih Ustavnim zakonom. Prisjetimo se da je primjerice u Benkovcu prije rata živjelo 18.986 Srba, u Vojniću 7.366, u Glini 13.975, u Kninu 37.888, u Obrovcu 7.572, u Korenici 8.585…

- Nažalost, nakon progona Srba u akcijama hrvatske vojske i policije u Bljesku i Oluji ništa nije učinjeno da se oni vrate u Hrvatsku. Sama činjenica da je to urađeno na prostoru koji je bio pod zaštitom snaga UN-a nije uvažena, a taj progon nije proglašen humanitarnom katastrofom, što se desilo kasnije s Albancima na Kosovu i Metohiji. Usto, Hrvatska nije ispoštovala obaveze preuzete bilateralnim i međunarodnim ugovorima, a posebno je ignorirala Bečki sporazum o sukcesiji iz 2001., čijim se Aneksom G predviđa vraćanje na stanje od 31. prosinca 1990. Gotovo sve odluke koje je Sabor donio nakon progona bile su diskriminatorne. Budući da gotovo ništa nije riješeno i da su im uskraćena osnovna ljudska i građanska prava, sada se ne treba čuditi i pitati gdje nestadoše Srbi iz Hrvatske. Kada je Hrvatska bila na putu u EU, bilo je nekih obećanja da će se stanje promijeniti, ali kada je primljena, postalo je još gore. Hrvatskoj više nije bio potreban popis srpskih povratnike te im je u policijskim akcijama počela oduzimati lične karte - govori Milojko Budimir, predsjednik Asocijacije izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske.

- Smatramo da je problem prebivališta u Hrvatskoj ozbiljno pitanje i da je srpska zajednica preko njega olako prešla. To je velika pogreška svih, i Hrvatske i Srbije i EU-a, jer mi nismo svojom voljom napustili svoje domove. Kako može netko tko je prognan biti izbrisan iz prebivališta i to na temelju zakona? Prvo su nas u Oluji istjerali, zatim nam oduzeli sva prava, potom godinama sprečavali i sabotirali povratak, a sada nas brišu. I gdje smo mi sada, kada imamo izgubljeno prebivalište i neostvareno boravište? Narod ni na nebu ni na zemlji… Hrvatska nas se riješila na fin način, putem statistike - zaključuje Budimir.

Hoće li gubitak osobne iskaznice za osobe srpske nacionalnosti u Hrvatskoj značiti samo gubitak pasivnog i aktivnog biračkog prava, pogotovo u mjestima u kojima još imaju svoje interese i svoju imovinu, tek će se vidjeti. Kako Vlada planira da se od sljedeće godine u potpunosti počne primjenjivati Zakon o porezu na nekretnine, to bi moglo dovesti do novih problema. Naime, bez hrvatske osobne iskaznice Srbi će biti tretirani kao turisti, a njihove kuće, devastirane ili obnovljene, kao vikendice na koje će se plaćati veći porez nego na kuće u kojima je vlasnik prijavio prebivalište. Osim toga, i potraživanja dugovanja knjižit će se na takve objekte, čime se otvara prostor da vrijednost duga bude veća od vrijednosti imovine.

- U narodu postoji izreka ‘Koga su zmije klale, i guštera se boji’. Pođemo li od toga da Hrvatska do sada nije puno toga učinila za svoje građane srpske nacionalnosti, ništa nas ne smije iznenaditi, pa ni to da naše kuće u koje povremeno dolazimo budu tretirane kao kuće za odmor, a mi proglašeni turistima koji će morati plaćati boravišnu taksu - kaže Budimir.

Da je počesto još samo devastirana imovina podsjetnik na nekadašnju brojnost i prisutnost Srba u mnogim krajevima Hrvatske, smatra i Mladen Kulić.

- Kada bismo imali registar srpske imovine, vidjeli bismo da je vlasnička struktura zajednice obrnuto proporcionalna našem sadašnjem udjelu u ukupnom broju stanovnika. No sve je intenzivniji trend prodaje te imovine u bescjenje: masovno se prodaju kuće, poljoprivredna zemljišta, šume, pa i cijela sela. Onima koji se odlučuju na takav korak ne možemo ništa reći, to je ipak njihovo vlasničko pravo; godine borbe za imovinu čine svoje, a još kada država udari s plaćanjem poreza… Ipak, rasprodaja imovine je velik gubitak za cijelu srpsku zajednicu u Hrvatskoj. S druge strane, ondje gdje su zemljišno-knjižni odnosi nesređeni, država se sama upisuje kao vlasnik, bez obzira na posjednička, pa i vlasnička prava. I to zasigurno pridonosi nestanku Srba s ovih prostora, i možda će samo naši grobovi u budućnosti govoriti koliko nas je ovdje živjelo - predviđa Mladen Kulić moguću sudbinu Srba, pogotovo u krajevima koji su nekoć bili okosnica njihove prisutnosti u Hrvatskoj.

Unatoč asimilaciji i negativnoj društvenoj klimi, danas su najbrojniji uglavnom u gradskim sredinama, pa tako po posljednjem popisu stanovništva u pojedinim županijskim središtima još živi znatan broj onih koji se izjašnjavaju kao pripadnici srpske nacionalne manjine. U Zagrebu ih ima 17.526, u Rijeci 8.446, u Osijeku 6.751, u Karlovcu 4.460, u Puli 3.454, u Sisku 3.071, u Splitu 2.533, u Zadru 2.168. Iako su to u odnosu na doba prije devedesetih tek ostaci ostataka, a i oni uglavnom utopljeni u masi, za manjinsku zajednicu koja se trsi opstati u zemlji u kojoj stoljećima živi predstavljaju prave, zlata vrijedne otoke - zaključuju Novosti.