Papa Franjo doputovao je u Edmonton u Kanadi kako bi svojemu 37. apostolskom putovanju u inozemstvo utisnuo osobni pečat 'pokorničkog hodočašća'. Pokajnički pohod Kanadi, gdje Papa traži oprost u ime Boga i čitave Katoličke crkve, upriličio je zbog nezamislive okrutnosti i nekršćanskih postupaka koje je njegova vjerska ustanova dulje od stotinu godina činila kanadskim urođeničkim narodima i njihovoj djeci: otimajući ih od obitelji i izvrgavajući ih zastrašujućim asimilacijskim i zlostavljačkim postupcima koji su rezultirali desecima tisuća smrti nevinih bića.
Od 1881. pa sve do nedavne 1996. više od 150.000 domorodačke djece u Kanadi nasilno je odvojeno od obitelji i smješteno u katoličke internate. Mnoga su djeca tamo izgladnjivana, premlaćivana i seksualno zlostavljana u sustavu koji je Kanadska državna komisija za istinu i pomirenje nazvala nepatvorenim "kulturnim genocidom". Službeni cilj crkvene i državne misije bio je 'preodgoj malih divljaka' po kršćanskim standardima, no to se najčešće svodilo na sadistička poniženja, zanemarivanja, mučenja i silovanja djece, kao i njihova ubojstva.
Sve je počelo prošlogodišnjim jezivim otkrićima više stotina dječjih kostura u blizini nekadašnjih katoličkih internata. Kad je u trećemu u nizu, internatu misije Sv. Eugena u Britanskoj Kolumbiji u dvorištu pronađeno oko 180 novih dječjih kostura u neoznačenim grobovima, čir kanadske kolonijalne prošlosti je eksplodirao i kolone građana pohodile su danima nekadašnje crkveno-državne mučionice, ostavljajući na grobovima mališana plišane igračke, dječju obuću i mnogobrojne poruke. Utvrđeno je da kosti pripadaju djeci iz plemena Ktunaxa. Djeca Prvih naroda, kako u Kanadi nazivaju autohtono stanovništvo, redovito u dobi između pete i petnaeste godine oduzimana roditeljima i bila prisiljavana pohađati katoličku školu Sv. Eugena blizu Cranbrooka. Najmanje 215 dječjih kostura već je ranije otkriveno u sličnoj školi u Kamloopsu, te barem 715 njih u Saskatchewanu, u rezervatu Prvih naroda Cowessess.
Zastrašujući genocidni mozaik gradio se dulje od stotinu godina, te se smatra da je u ukupno 140 sličnih državnih škola s crkvenom upravom za „kulturnu asimilaciju“ indijanske djece umoreno njih više od 10 tisuća. Nesagledivi razmjeri dječje i roditeljske patnje čitavo stoljeće su egzistirali samo u zatvorenom okviru narativa kanadskih urođeničkih naroda: društveni rasizam i potpuna šutnja o masovnom zločinu trajali su gotovo do početka našeg milenija.
Škole u koje su odvođene stotine tisuća indijanskih mališana u praksi su funkcionirale kao ratni zarobljenički logori: to su bili pretrpani objekti gdje se spavalo na podu, brutalno zlostavljalo te se djeci okrutno nastojalo iskorijeniti materinji jezik i svaki trag nacionalnog identitata. Svrha čitavoga sustava kojega je provodila Crkva, a financirala kanadska država, bila je zapravo ubiti Indijance u toj djeci. I to se nije događalo samo metaforički.
Kanadska savezna vlada je još 1920. godine prestala voditi evidenciju o broju smrtnih slučajeva među indijanskom djecom u ovakvim internatima, i to nakon što je glavni medicinski stručnjak zadužen za ovu populaciju upozorio Vladu da djeca umiru alarmantnom brzinom. Zanimljivo je da kanadskim kršćanskim dušama ni u jednom trenutku nije palo na pamet pustiti ih kućama.