Prva godina mandata svake vlade ključna je za politički neugodne promjene koje kani provesti, i ne provede li ih tada, vjerojatnost da će to učiniti postaje sve manja ili posve nestaje.
Nezgodne stvari u hrvatskom slučaju su reforme, one javnog sektora, državnih poduzeća, javne uprave i javne potrošnje, decentralizacija i smanjivanje broja lokalnih jedinica. Svi će se u Hrvatskoj složiti da su te reforme potrebne i tako je godinama, u predizborna vremena obriše se prašina sa starih programa i obećanja, ažuriraju se tekstovi, prilagode se novim uvjetima i terminologiji, a onda se zaborave kako izbori prođu, kao da ih nikad nije ni bilo, po principu brigo moja, prijeđi na drugoga.
Ali, ima jedno ali: sada ta briga ne prelazi na drugoga jer imamo novu staru Vladu. Uz to, imamo još neke nove okolnosti koje reforme čine nešto izvjesnijim. Okolnosti imaju to nezgodno svojstvo da se mijenjaju, vremena znaju postati čupava bez ikakve najave, baš onako kako je korona svima preokrenula živote i gospodarstva, donijevši svijetu dotad neviđene stvari poput zatvaranja ekonomije.
Trećina turizma bila bi uspjeh
Hrvatska se jedva izvukla iz prošle krize, neki dijelovi gospodarstva još se nisu uspjeli oporaviti, a iza ušiju su je zapljusnuli novi problemi zbog korone. Prošli su i izbori u tom ozračju i dobili smo novog starog mandatara, novog starog premijera i sigurno je da ćemo neka lica iz bivše Vlade vidjeti i u novoj. Pred njima je teška jesen, kada će se zbrajati minusi zbog loše turističke sezone.
Dobrim se rezultatom smatra pad od 70 posto, znači, na konju smo ostvarimo li 30 posto lanjskog prometa, a bude li i više od toga, možemo skakati od sreće. Jer tada će nam vjerojatno gospodarski pad biti oko 10 posto, a u protivnom nas čekaju mnogo dulji minusi, neki spominju i 20 posto.
Hrvatska je kao malo koja zemlja izložena turizmu jer joj ta djelatnost čini 20 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP).
Ne miriše na dobro ni to što nam je industrijska proizvodnja u neprekidnom padu od studenog prošle godine te je u travnju ove godina u odnosu na isti lanjski mjesec bila 11 posto manja, a u svibnju je na godišnjoj razini potonula čak 12,4 posto, najviše od 2009. godine.
Sada bi Hrvatska, po mišljenju nekih ekonomista, sve snage trebala upregnuti da ostvari od turizma što se može u danim okolnostima i uz to poticati ostalu proizvodnju. Kad nastupi jesen, svi su složni, čeka nas rast nezaposlenosti.
Stopa zaposlenosti nam se ni krajem prošle godine nije vratila na razinu iz 2008., kada je iznosila 48,6 posto, dok je krajem prošle godine bila 47,7 posto. Neki analitičari kažu da nam ekonomija u terminima realne kupovne moći prošle godine nije bila ništa veća nego što je bila 2008., ali zato je porastao udjel umirovljenika, zaposlenih u javnom sektoru, uključujući i poduzeća u državnom vlasništvu u ukupnom stanovništvu.
Treba nam od 10 do 15 milijardi eura
Mnogi su uvjereni da nam bez 10 do 15 milijardi eura iz novog europskog fonda za prevladavanje posljedica korona-krize nema spasa, no neki analitičari upozoravaju da za taj novac treba ispuniti nacionalni plan reformi koji je sastavila bivša Vlada. I tu se vraćamo na početak teksta. Na reforme.
Nacionalni plan ne treba strašiti nikog u zemlji jer ne predviđa rezove i šokove, reforme se tiču digitalizacije javne uprave, stabilizacije javnih financija i smanjivanja parafiskalnih nameta, analize kapaciteta lokalnih jedinica i njihove kategorizacije...
Mnogi će reći da su Hrvatskoj potrebne snažnije reforme i obuzdavanje javne potrošnje te će ukazati na činjenicu da su 2009. prihodi konsolidirane opće države iznosili gotovo 142 milijarde kuna, a lani 190 milijardi, dok su rashodi u tom razdoblju skočili s gotovo 162 milijarde kuna na 188 milijardi kuna i da bi se mogli vratiti na razine iz 2009. godine.
Tvrde da za ozbiljne reforme i rezove nikad nije pravo vrijeme, ali sada je prilika za smanjenja rashoda, jer smo ionako prezaduženi te ćemo se približiti grčkom i talijanskom modelu. Javni dug u 2009. iznosio je 136 milijardi kuna, a posljednjeg lanjskog dana popeo se na 293 milijarde kuna, skočivši u tom desetljeću s razine od 39 posto BDP-a na prošlogodišnjih 73 posto.
Toliki udjel javnog duga u BDP-u nemaju ni Češka, Slovenija, Slovačka, Poljska, Bugarska, Rumunjska i Mađarska. Uz to, te zemlje prestižemo visinom prihoda i rashoda konsolidirane opće države od 47 posto BDP-a.
Odgovore na pitanja gdje bismo se trebali što prije mijenjati ne treba tražiti svijećom u pola bijela dana, pišu nam u svim europskim statistikama, gdje smo na dnu po razvoju i standardu, prestigle su nas sve zemlje osim Bugarske, a sada nam je cilj sustići Rumunjsku.
Odgovori stoje i u svjetskim godišnjacima i analizama konkurentnosti koje nas svrstavaju na dno, kao najlošiju članicu Unije, koja je slabija i od Ukrajine, Kolumbije, Kazahstana...
Sve ti tu lipo piše
Problematični su nam neovisnost pravosuđa, efikasnost birokracije, vjerodostojnosti menadžera, zadovoljstvo potrošača, kompetentnost višeg menadžmenta, socijalna odgovornost, razvoj i primjena tehnologija, održivi razvoj, transferi znanja, upravljanje gradovima, zakoni o znanstvenim istraživanjima.
Lani smo bili pretposljednji po analizi Svjetskog gospodarskog foruma, na 140. mjestu u svijetu, bolji samo od Venezuele po efikasnosti pravnih i sudskih sustava u rješavanju sporova, dok je na 59. mjestu Burundi, Burkina Faso je 62., Uganda 73., a Čad 101.
Po opterećenosti poduzetnika Vladinim propisima bili smo 139. u svijetu, po neovisnosti pravosuđa 126. u svijetu, 137. po fokusiranosti Vlade prema budućnosti, 136. prema sposobnosti Vlade da se prilagodi promjenama...
Sve naše mane lijepo pišu, ne treba čovjek biti Einstein da odgovori na pitanje što treba raditi, a za odgovore kako to napraviti isplaćuju se premijerske, ministarske i plaće saborskih zastupnika.