Pljačkaškoj ljubavi svoje domovine nećete se sakriti... RH ima neke troškove koje drugi nemaju, Banožiću npr. treba kupiti jastučiće za državni stan

Koliko god daleko otišli, ovdje svejedno uvijek ima netko tko misli na vas.

I kad vas prijatelji zaborave, život vas rastavi od nekih koji su vam nekad bili kao braća, i kad vas voljena napuca nakon jedanaest godina veze, iznenada vam javi da neće doći za vama u Irsku jer se odnedavno viđa s jednim Zvonimirom, i kad vas čak i majka počne rjeđe nazivati, pismo s nepoznate adrese naći će vas na farmi nedaleko Kilkennyja. Poljak s kojim dijelite kuću donijet će vam ga ujutro u štalu. Naslonit ćete vile uza zid, skinuti radne rukavice i zabrinuto otvoriti omotnicu s državnim grbom u kutu.

"Koje je zlo?", upitat će Franciszek. "Da niste možda opet zaratili sa Srbima pa te zovu u vojsku?"

"Traže da prijavim svoju zaradu."

"Ah, kako ste vi Hrvati povezani", kazat će cimer ne bez zavisti. "Moji u Krakovu sasvim su zaboravili na mene."

Računajte na njih

Na hrvatske poreznike uvijek možete računati. Od njih se ne možete sakriti. Nema točke na zemaljskoj lopti u kojoj vas neće locirati, i ako bagerom komunalnog poduzeća kopate vodovodne kanale na sjeveru Danske, i ako lijepite zidne tapete u Nizozemskoj, i ako gurate cijevi klistira u anuse njemačkih umirovljenika, i ako okrećete hamburgere u zalogajnicama usred nepregledne puste prerije Južne Dakote, i ako čeličnim zamkama lovite dabrove u aljaškim rječicama pod polarnim pojasom. Već kad se opustite, pomislite da ste sigurni, do vas će doveslati Inuit u kajaku sa srdačnim pozdravima iz Porezne uprave vašeg rodnog mjesta.

"Ali zar nisi platio porez ovdje, u Anchorageu?", začudit će on.

"Jesam, ali moji zahtijevaju da platim i njima."

"Ma vidi kurca!" reče Indijanac veselo.

Naše vlasti ne zanima ako vi godinama niste bili u zavičaju i odavno ne uživate nikakvu povlasticu hrvatskih poreznih obveznika, ne tražite ni da vam hrvatski učitelji školuju djecu, ni da vas hrvatski policajci štite, ni da vas Hrvatska gorska služba spašavanja traži u vrletima.

Hrvatski porez morate platiti i ako sve ono što se financira iz državne blagajne mnogo povoljnije dobivate negdje drugdje, ako za školovanje djece, policijskog službenika na uglu, krpanje rupa u asfaltu, ispravne žarulje u uličnim svjetiljkama i vatrogasnu intervenciju za slučaj da zaspete s cigaretom, uredno odvajate jedan dio plaće u nekoj drugoj državi.

Zašto hrvatska država traži novac od ljudi koji u državi ne žive, šalje iseljenicima račune za usluge koje oni ne trebaju, upitao bi sada neki Irac, Nizozemac ili Inuit, a vi biste na to samo bespomoćno raširili ruke i rekli mu da ne traži logiku i poštenje kad je hrvatska država u pitanju. U nas je to običaj, objasnili biste mu žalosnim glasom.

UNESCO bi možda trebao zaštititi kao nematerijalno kulturno dobro tradiciju hrvatske države da pohlepno otima novac od građana. Kad već svakodnevno uzima sve više da bi im zauzvrat davala sve manje, nije neobično da se takva pljačkaška država naposljetku okomila i na one koji su iz nje zgađeno pobjegli u inozemstvo.

Posebni troškovi

Hrvatska država, kazali biste nadalje svome ljubaznom domaćinu, ima neke troškove koje druge države nemaju. Ministar Medved nedavno je neočekivano dobio više od dvije hiljade novih ratnih vojnih invalida kojima će uskoro morati početi isplaćivati mirovine. Ministru Banožiću treba kupiti jastučiće za državni stan u centru glavnoga grada. Guverneru Narodne banke treba plaća od pedeset hiljada kuna jer kako bi on od prvog do prvog mogao proći s manje. Upravo kao i siromašna Katolička crkva kojoj se iz državne blagajne daruje skromnih šesto milijuna kuna godišnje. Zastupnicima trebaju dodaci za odvojene živote, a predsjednicima uprava javnih poduzeća Passati s grijanim sicevima. Bivšem sisačkom županu Žiniću treba kuća po mjesečnom najmu od jedne kune.

Popis državnih rashoda svaki je dan sve dulji, a naivaca koji su to spremni financirati, građana koji će poslušno platiti svaki porezni iznos, sve je manje. Ljudi nam masovno odlaze, i država ne očekuje da će se oni ikada vratiti, ali ipak smatra, bogzna zašto, da su je oni koje je otjerala dužni i dalje financirati. Što im drugo i preostaje? Pa neće valjda Banožić sad, pod stare dane, početi nešto pošteno raditi?