"Htjeli smo napraviti jednu kvalitetnu 'true crime documentaries' formu koja bi gledateljima donijela mnogo toga dosad nepoznatog o poznatom slučaju", rekao je za "Slobodnu" autor dokumentarca "Zavadlav", Dario Todorović.
Misija izvršena – zaključujem nakon što sam pogledao ovaj specijal RTL-ove "Potrage", zasad samo na platformi Play Premium. Jednosatni koncentrat teško opisive tragike ljudi ogoljenih u svojoj najdubljoj nutrini – mislim na roditelje dvojice ubijenih i njihovog ubojice – ravan je najboljim primjercima žanra kakve gledate na specijaliziranim američkim dokukanalima.
Ne znam kako je došlo do susreta Ante Zavadlava i Milene Torlak – a njezinog sina je ubio njegov – jesu li ih namjerno "naručili" na snimanje tako da se nužno mimoiđu, ali taj trenutak jedan je od jačih u ovom vrhunskom dokumentarcu.
A takvih, baš jakih, ima više nego dovoljno, dobro raspoređenih kroz jedan sat njegova trajanja. Čini vam se dužim, zahvaljujući bogatstvu materijala.
RTL-ovoj ekipi zadatak nje bio lak, ali uspjeli su donijeti izvrsno balansiran prikaz slučaja trostrukog ubojstva koje je potreslo Split i državu.
Jedini trenutak kad se možda pretjeralo s "loženjem" – suvišnim u kontekstu koji je i bez toga bio dovoljno zasićen emocijama – naricanje je gospođe Torlak na grobu sina Jurice. Teško se bilo oduprijeti tom "sapuničarskom" autorskom nagonu, razumijem, a valja ga oprostiti s obzirom na odmjerenost ostatka filma.
Druga, sitnija zamjerka, odnosi se na čitanja baš teške ekskluzive koju nam donosi film, a to je pismo koje je njegovom autoru iz zatvora poslao Filip Zavadlav. U njemu ima i splitskog dijalekta, a čita ga glas sa zagrebačkim naglaskom, što u momentima kada izgovara lokalizme proizvodi pomalo komične efekte, neprimjerene ozbiljnosti sadržaja.
Pismo, recimo, demantira ranije tvrdnje – kako same obrane, tako i oca ubijenog Marina Ožića Paića – dodajući još jedan sloj na sliku kompleksne strukture ubojičine ličnosti.
RTL će ovo pismo sigurno znati primjereno "eksploatirati" na svojim platformama, u nastavcima, i već su stavili naznaku da se iz njega ne smije citirati više od sto riječi, pa ja neću nijednu. Ali, ono je doista velika novinarska "roba".
No, vratimo se s kraja na početak. Nakon totala krovova splitskog Varoša kao poprišta zločina, u sjajno montiranom uvodu kreću fragmenti iskaza sudionika u dokumentarcu i elementarna informacija iz starih TV vijesti.
Eto i RTL-ove arhivske snimke malog Filipa iz nekog priloga o izviđačkom logorovanju, a tu su i obiteljske fotografije. Naizgled idilične, odmah dobivaju jeziv kontrapunkt u iskazu oca Ante o strašnom zanemarivanju sinova, naročito Filipa, od strane majke.
Taj će iskaz kasnije biti osnažen čitanjem dnevnika Etel Zavadlav, u kojem ona o vlastitom djetetu piše neopisivo mrzilačkim tonom. Kasnije će se pojaviti u jednom bizarnom "intervjuu" s YouTubea, ali ovdje izravno nije sudjelovala.
I čim pomislite što pak otac ima reći o vlastitoj odgovornosti, stiže njegovo priznanje vlastite nesposobnosti da reagira i objašnjenje zašto nije uspio niti kad bi pokušao postupiti kao "glava od kuće".
Slijede jednako emocijama bremeniti iskazi Vlade Ožića Paića i Milene Torlak, teško opisivi. Iste smo susretali kroz ranije medijsko pokrivanje slučaja, ali nedostajalo im je ovo blisko sučeljavanje s kamerom; reljef patnje na licima i "grop" u grlima ljudi čiji su životi 11. siječnja 2020. nepovratno reducirani na njihovu patničku dimenziju.
Dokumentarac ne "popuje" institucijama koje ne rade svoj posao, ali njihova je odgovornost dovoljno osvijetljena. Bizarno je, međutim, što ih proziva sam Filip Zavadlav, gotovo pedagoškim tonom – kako u ekskluzivnom pismu, tako i u poznatom iskazu na sudu.
Iz njega, kao i snimki na kojima vježba pucanje iz kalašnjikova, moglo bi se "oljuštiti" brojne naslage osobnosti glavnog lika, ali ostavimo to stručnijim kadrovima pri utvrđivanju činjenica u žalbenom postupku.
O tome je nešto govorio odvjetnik Ante Šerić, koji očito nastupa kao Zavadlavov branitelj, ali je ipak uspio zadržati i stanovitu distancu u pokušaju javnog sagledavanja branjenikovih motiva i postupaka. Morao je tako jer, kako će se pokazati, Filip mu nije naročito predvidiv suradnik u obrani.
Tako da, unatoč logičnom "sukobu interesa", i Šerić spada u onaj dio dokumentarca kojim se nastoji objektivizirati prikaz slučaja.
Tu su važne nastupe imali kolega Vladimir Urukalo iz "Slobodne", iskusni novinar crne kronike koji je uvjerljivo objasnio zašto stvari ovdje nisu crno-bijele, a posebno i reper Krešo Bengalka.
Zašto sad on? Pa, stoga jer je iz vlastitog iskustva, kao u svojim pjesmama, progovorio o "drugom Splitu" iz "zakulisnih shema" – ne onom hedonističkom i turističkom s Rive i Bačvica – u kojem "dop" i siromaštvo razaraju obitelji, mada vjerojatno pretjeruje kad kaže da je takva gotovo svaka druga.
Da socijalna nagazna mina iz neglamuroznih kvartova samo čeka da je netko ponovno aktivira u nekom idućem "danu ludila", ta prijetnja ostaje efektno ugrađena u sam kraj vrlo snažnog dokumentarca Darija Todorovića.
A jednu otvoreno izgovara i otac ubijenog Ožića Paića...