Policajci koji su na crpki svladali bombaša oboljeli od PTSP-a

Kad se spomene specijalna policija, gotovo svi misle da tamo rade "supermeni", "roboti" bez trunke osjećaja kojima nije problem "roknuti" nekoga ako to situacija na terenu zahtijeva i koji će onda mirno otići doma i zaspati snom pravednika.

U prilog takvom mišljenju govori i slučaj iz listopada 2010. godine kad je, nakon akcije splitske Specijalne policije na benzinskoj crpki u Solinu u kojoj je usmrćen Ivica Grgić (koji je stojeći na cisterni prijetio da će ručnim bombama raznijeti sebe i sve oko sebe), sa specijalcima iz te akcije razgovarao Zdravko Janjić, zapovjednik Specijalne policije RH, piše Slobodna Dalmacija.

On im je tada, što se tiče psihološke pomoći, kazao kako su oni policajci specijalci te da njima nije potrebna psihološka pomoć.

No, nedavna nepravomoćna odluka splitskog Općinskog suda pokazuje, pak, da Janjić nije bio u pravu i da je u toj akciji bilo propusta zbog kojih su dvojica specijalaca oboljela od PTSP-a te su proglašeni nesposobnima za obavljanje policijskih poslova, a poslije su otišli i u invalidsku mirovinu.

Sutkinja Snježana Cvitanović dosudila je da MUP na ime pravične naknade Dinu Banovcu, koji je u spomenutoj akciji bio član taktičkog tima, mora platiti 75 tisuća kuna uz kamate od 2013. godine, a Mariju Periću, koji je bio policijski pregovarač, 80 tisuća kuna uz kamate.

Banovac je u tužbi naveo da je intervencija na benzinskoj crpki prije osam godina imala za posljedicu depresivni poremećaj, akutnu reakciju na stres te PTSP, i da mu se zdravstveno stanje nakon navedenog događaja drastično pogoršalo. Istaknuo je i da je akcija trajala 17 sati te da je on cijelo vrijeme bio u neposrednoj blizini osobe koja je stajala na cisterni na benzinskoj postaji u Solinu – Meterize držeći u rukama dvije bombe iz kojih je prethodno izvukla sigurnosnu iglu.

Duje Klarić / CROPIX

U listopadu 2010. Ivica Grgić prijetio je bombom kod Inine benziske u Solinu

Zbog toga je bio "izravno izložen opravdanoj bojazni da će osoba ispustiti bombe, a uslijed čega bi zasigurno došlo do eksplozije na benzinskoj stanici, uz mogućnost ljudskih žrtava".

Naveo je i da je pretrpio dodatni šok i zbog činjenice što je uslijed njegova djelovanja nastupila smrt jedne osobe te da nakon završetka intervencije MUP njemu nije pružio nikakvu psihološku pomoć, nego je bio prepušten sam sebi i da je, s obzirom na Janjićevu izjavu, smatrao da bi bilo nepoželjno zatražiti psihološku pomoć.

– Od 1993. do 1995. godine, te od 2003. pa do umirovljenja u kolovozu 2012. godine bio sam samo jedanput na zdravstvenom pregledu, a MUP me nikada nije slao na redovite zdravstvene preglede. Toga dana nisam bio na poslu, nego su me zvali iz baze. Nakon dolaska u bazu obukao sam policijski kombinezon te se opasao zaduženim pištoljem, imao sam kacigu, neprobojni prsluk kao i druge kolege. Kad smo došli na benzinsku crpku, od počinitelja smo bili udaljeni šest, sedam metara, a on je u ruci imao ručne bombe.

Po nalogu nadređenog, bili smo poslani da mu dođemo sa stražnje strane, pa je on izvukao osigurač bombe i pokušao je slobodnom rukom otvoriti rezervoar cisterne goriva. Mi smo se udaljili na 30-40 metara, a ja sam tada osjećao ogroman strah. Kad sam dobio nalog i odobrenje za upotrebu vatrenog oružja, pucao sam kad je počinitelj bacio ručnu bombu na kolegu koji ga je pokušao onesposobiti.

Dodatnu specijalističku opremu bilo je moguće dovesti iz baze u Mravincima na mjesto intervencije, i to balistički vizir, balističku zaštitu za noge i ostalu opremu. Nisam bio obučen za prijetnju ručnom bombom na cisterni ili benzinskoj postaji, takvu sam obuku prošao za prijetnju ručnom bombom na brodu, u osobnom vozilu i autobusu.

Odmah nakon intervencije osjećao sam psihičke smetnje, a tegobe imam isključivo u vezi s tim da sam lišio života hrvatskog branitelja sa psihičkim smetnjama, k tome još osobu lošeg imovnog stanja – posvjedočio je Banovac.

Perić je također naveo da je obolio od PTSP-a i da je bio prisiljen otići u invalidsku mirovinu. I on je naglasio da je "trpio primarni strah za vlastiti život za cijelo vrijeme trajanja intervencije" jer je u kriznoj situaciji "bio prisiljen punih 17 sati sudjelovati u ulozi glavnog pregovarača, a što se protivi pravilima službe te graniči s elementarnim zakonima fizičke izdržljivosti".

– Tada sam se prvi put našao u takvoj situaciji i prvi put sam vodio pregovore. U početku intervencije 30 do 45 minuta prvi sam pregovarao s Grgićem koji je držao ručne bombe, a nitko iz taktičkih timova nije me štitio te sam se osjećao izloženim i bespomoćnim. Tog dana nisam ni trebao raditi, ali me je zapovjednik Krolo pozvao pa sam već oko 15.15 sati došao na benzinsku postaju s kolegama.

Zatekli smo Grgića na cisterni s otvorenim vratima i s ručnom bombom u rukama. Do tada je s njim pregovarao Mijo Rogošić iz Interventne policije, a ja sam nastavio. Nisam bio naoružan, nisam imao nikakvu zaštitnu opremu i bio sam u civilu. Inače, interventni tehničar je trebao snimiti sigurnosnu situaciju i inače situaciju na terenu, što tada nije bilo učinjeno.

Kad je vidio da mu se približavaju moji kolege, Grgić je krenuo prema njima mašući bombama s izvađenim osiguračem. Bio sam vrlo blizu Grgića sve dok nije onesposobljen pucnjevima iz vatrenog oružja nakon što je neposredno prije toga bacio bombu te ranio kolegu. Zbog ovoga mi je narušeno psihičko stanje, imao sam osjećaj anksioznosti, nesanicu, nisam mogao boraviti u društvu drugih ljudi – kazao je, među ostalim, Perić.

Sutkinja je, nakon saslušavanja svjedoka i tužitelja, zaključila da u toj akciji specijalci nisu imali potrebnu opremu (balistički vizir te balističku zaštitu za noge), a specijalci koji su svjedočili rekli su da te opreme nije bilo dovoljno za sve specijalce koji su sudjelovali u intervenciji.

I oni su kazali da su zdravstvene preglede obavili jedino prilikom primanja u Specijalnu policiju. Svi su izjavili da su cijelo vrijeme intervencije osjećali strah i veliki stres i da ih je proganjalo to što su usmrtili čovjeka, piše Slobodna Dalmacija.

Sutkinja je zaključila i da su policajci bez prekida bili u visokorizičnoj i stresnoj situaciji 17 sati bez zamjene, iako ih je MUP mogao zamijeniti. No, u obrazloženju zašto dosuđuje odštetu oboljelim specijalcima posebno je istaknula zaključak vještaka psihijatra Mije Milasa.