Rada Borić: Ministar Aladrović o zločinu govori kao o nasilju u obitelji. Kojoj obitelji? Nasilnik i ubijena žena nisu obitelj!

Kad je premijer Plenković u Hrvatskom saboru, na upit naše kolegice Urše Raukar, komentirao ubojstvo žene u Splitu, pohvalio se da je on predložio da Sabor ratificira Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji i kako je, eto, "čak platio dio političke cijene za to". Koga je trebao zadovoljiti ovakav odgovor? Sigurno ne sve one žene koje žive nasilje, a posebice one koje trpe institucionalno nasilje za koje je on itekako odgovoran, revoltirana je Rada Borić iz Nove ljevice, donedavna saborska zastupnica, a sada predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova zagrebačke Gradske skupštine, s kojom smo razgovarali dan nakon ubojstva žene u splitskoj trgovini. Nedavno je, 25. studenoga, započela i kampanja "16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama", nazvana tako zbog broja žena ubijenih tijekom 2020. godine, a ubojstvo u Splitu nastavlja crni niz.

Premda smo u Hrvatskoj bile pionirke aktivizma za ženska prava u istočnoj Europi osnivanjem SOS telefona 1988. godine i prvog skloništa za žene žrtve nasilja koje je otvorila Autonomna ženska kuća 1990. godine, još i danas po pitanju zaštite ženskih ljudskih prava kaskamo za mnogim zemljama razvijenog svijeta, a to se nedovoljno prepoznaje kao problem društva.

– Dok premijer smatra da ne može "spriječiti primitivce, divljake i kretene da rade takva kaznena djela", a tvrdi da "ima lijeka da pooštrava Kazneni zakon i sve druge zakone", zaboravlja da imenovanjem počinitelja nasilja "primitivcima, divljacima i kretenima", a ovi posljednji ne mogu biti ni odgovorni, isključuje – ili uključuje? – i svu onu "gospodu" nasilnike, kao i nasilnike iz vlastite stranke, te nasilje svodi na pojavu koja se ne može kontrolirati. A počinitelje nasilja nad ženama je trebao imenovati kao nasilnike, kriminalce i ubojice – kaže Borić.

Ma koja obitelj?

– Ministar Aladrović, pak, o zločinu u Splitu višekratno govori kao o nasilju u obitelji. Kojoj obitelji? Nasilnik i ubijena žena nisu obitelj! Čemu mimikrirati? Nasilje se, kao što vidimo, ne događa u mjestu koje se zove obitelj, već se vrši nad ženama gdje god da se one nalaze. Niti jedan nasilnik i žena nisu obitelj! Dok premijer zna da je "platio političku cijenu" zbog ratifikacije Istanbulske konvencije, zna li koju cijenu plaćaju žene, kao i sama zajednica, kad svake godine barem jedna žena "plati cijenu" po onoj narodnoj: "Il' moja ili ničija". Samo zato što on to može. Samo zato što je ona žena – ogorčena je Rada Borić, inače jedna od najistaknutijih feministkinja u svijetu, te dodaje kako je u Hrvatskoj svaki mjesec najmanje jedna žena ubijena od svog muža, odnosno partnera ili bivšeg muža, partnera.

– Kad premijer Plenković obećava da će "pooštriti Kazneni zakon" i "sve druge zakone" neka provjeri kako se (ne) provodi Istanbulska konvencija i zašto još uvijek, ni nakon gotovo sedam godina Vlada nije donijela nacionalnu politiku ravnopravnosti spolova, u kojoj bi trebale biti i mjere kojima bi se nasilje moglo sprječavati – upozorava.

– Stoga danas posebice govorimo o institucionalnom nasilju: neadekvatnom imenovanju i adresiranju nasilja kao kaznenom djelu, sporosti i neučinkovitosti postupaka, retraumatizaciji žena pri istražnim radnjama i na sudovima, blagim kaznama... U srijedu su saborske zastupnice različitih političkih opcija govorile upravo o slaboj provedbi Istanbulske konvencije, kao i o potrebi za stvarnom prevencijom nasilja. Uz strože kazne za nasilnike, potrebno je ulagati u obrazovanje sudaca i sutkinja kako se u sudskim presudama ne bi nalazile začudne "olakotne okolnosti": dobrih očeva, branitelja, susjeda... Ali, i u obrazovanje, uvođenjem građanskoga odgoja koji bi uključivao i zdravstveni i seksualni odgoj. Kada se premijer hvali "nultom tolerancijom na nasilje" dovoljno je pogledati prijedlog proračuna za 2021. i iznos sredstava koji je Vlada namijenila za "Unaprjeđenje zaštite žrtava nasilja u obitelji" – 3.045.000 kuna! Klub zeleno-lijevog bloka uložio je amandman da se iznos poveća za 10 milijuna, a sredstva skinu sa stavke "Administrativna potpora sveučilištu obrane i sigurnosti". Jer u pitanju je sigurnost žena, ljudska sigurnost – apelira Rada Borić.

ženska mreža

Da bi upravo nacionalna politika bila jamstvo većeg izdvajanja za zaštitu žena žrtava nasilja, ističe Nela Pamuković, članica Ženske mreže Hrvatske i jedna od organizatorica kampanje za usvajanje nacionalne strategije.

– To bi bio dokument višeg ranga od onoga koji donosi Vlada. A ne samo da temeljni dokument za zaštitu prava žena Vlada bez ikakvog objašnjenja nije stavila u saborsku proceduru već šest godina, nego je sada najavljeno da će se donijeti dokument niže snage – pojašnjava Pamuković. U argumentaciji kampanje naglašava se, među ostalim, kako je donošenje nacionalne politike propisano Zakonom o ravnopravnosti spolova iz 2003. kao organskim zakonom. To su zakoni koji se donose kvalificiranom većinom s obzirom na to da uređuju temeljna ustavna pravila o pravima i slobodama čovjeka i građanina.

"Republika Hrvatska nedonošenjem nacionalne strategije krši ne samo međunarodne ugovore za zaštitu prava žena nego i vlastite zakone! Smatramo da je krajnje neprihvatljivo da se osnovni strateški dokument nakon gotovo sedam godina nedonošenja spušta na nižu razinu. U prethodnim razdobljima Nacionalna politika za ravnopravnost spolova kada je postojala, nije implementirana na odgovarajući način. Kako će onda biti implementiran dokument manje snage", pitaju se organizatorice i dodaju da su zabrinute jer se zaštita prava žena vraća korak unatrag.

Ekonomski ovisne

Naglašavaju kako se nepostojanje osnovnog strateškog dokumenta koji bi sadržavao konkretne mjere za ostvarivanje ravnopravnosti spolova odražava negativno na već katastrofalno stanje ženskih ljudskih prava u Hrvatskoj. Stoga traže donošenje nacionalne strategije za ravnopravnost spolova koja će sadržavati sveobuhvatne mjere iz područja zaštite prava žena, uključujući ekonomsku ravnopravnost, život bez nasilja i stereotipa, jednaki udio žena i muškaraca na mjestima odlučivanja i u politici, žensko zdravlje, obrazovanje bez diskriminacije.

Navode kako je Hrvatska država u kojoj su žene ekonomski ovisne jer je 80 posto nekretnina u rukama muškaraca, gotovo 55 posto nezaposlenih su žene, 75 posto siromašnih ili u riziku od siromaštva su žene. Razlike u plaći su od 12 posto, a razlika u mirovinama je još dvostruko veća. Mirovine većine žena nedostatne su za pristojan život, a većinu umirovljenika čine žene.

– Smatra se da je svaka treća žena u Hrvatskoj preživjela neki oblik nasilja, ali najnovija istraživanja pokazuju da je zapravo svaka žena na neki način preživjela nasilje, bilo da je riječ o verbalnom dobacivanju na ulici ili u školi od strane vršnjaka, odnosno na radnom mjestu – upozorava Pamuković.

Ali, kako ističu, osobito su ugrožena prava žena žrtava partnerskog nasilja, samohranih majki, žena u prostituciji, azilantkinja, starijih žena, žena s invaliditetom, beskućnica, Romkinja i drugih pripadnica nacionalnih manjina, žena u nesigurnim oblicima rada i žena u zatvorima.

Nela Pamuković informira nas da imamo azilantkinja koje su pobjegle iz svojih zemalja upravo zbog nasilja, poput spolnog sakaćenja. Dodaje kako su i u trgovanju ljudima 80 posto žrtve žene. Upozoravaju da analiza stanja ljudskih prava i potreba žena u ruralnim područjima uopće ne postoji.

"Kriza uzrokovana pandemijom COVID-a pokazala je sve nedostatke sustava, što znači i nedostatak nacionalne politike. Žene su prve na udaru ove krize", argumentiraju inicijatorice kampanje.

'Iznevjerena' očekivanja

– Smatramo, dakle, da se mora dati politička razina problemu, a ne ga samo gurnuti u socijalne službe koje se bave marginaliziranim slojevima društva, jer žene svih slojeva izložene su nasilju. Mi smo u skloništima imali obrazovane žene, poput liječnica ili supruga ambasadora, pa sjetimo se samo slučaja bivšeg veleposlanika u Bruxellesu Ljubomira Čučića – zaključila je Pamuković.

– U Splitu je ovaj tjedan još jedna žena kažnjena jer je "iznevjerila" muška očekivanja. Takav čin je najgori oblik kršenja ženskih ljudskih prava, a ne teško ubojstvo ili teroristički čin. Radi se o ubojstvu žene od strane bliske muške osobe počinjenom iz mržnje prema njoj kao ženi koju kao krivu treba kazniti. Žene teret krivnje koju im nameće društvo nose čitav život pa tako i u smrti ostaju krive – ljute su u splitskoj udruzi Domine.

Dodaju kako je važno još jedanput naglasiti da se definicija rodno uvjetovanog nasilja ne razumije, ne prihvaća i ne primjenjuje u sustavu, pa tako, čak i ako bi se femicid uvrstio u Kazneni zakon kao posebno kazneno djelo, ostaje problem razumijevanja i osviještenosti onih koji zakone provode.