"Samo" 8 godina od uhićenja Vidošević iznio obranu. Nismo se valjda borili da stupovi našeg društva živi dočekuju presude ili njihovo izvršenje

'Samo' osam godina od uhićenja i tek četiri godine nakon početka suđenja za aferu Remorker, Nadan Vidošević je po prvi put danas iznio svoju obranu na sudu.

Trebalo je gotovo četiri godine da nakon ritualnoga stavljanja niklanih narukvica slavnom afričkom lovcu uopće otpočne suđenje, a punih osam da se optuženi po prvi put referira na navode iz optužnice. Za to vrijeme, u Saboru su se komotno izmijenile već dvije parlamentarne postave, a u Banskim dvorima su posve istekla dva puna premijerska mandata. Raspali su se mnogi postojani brakovi, ugasile i najstrastvenije ljubavi, te gospodarski pad doživjele i najstabilnije svjetske ekonomije.

Djeca rođena one godine kad je Vidošević zbog sumnji u protupravno stjecanje goleme imovine odveden u pritvor danas su već u drugom razredu pučke škole.

Dobar dio hrvatskih građana koji su s zanimanjem pratili nalaze svojedobne istrage iz podruma Vidoševićeve zagrebačke vile - gdje je čuvao preparirani zoološki vrt te mnoštvo skupocjenih slika, umjetnina, skulptura i antiknih karata - u međuvremenu je preselio na Ahiret ili podlegao Alzheimeru. 

Usprkos svemu, hrvatska pravda još jednom se odlučno pokazala osjetljivom i delikatnom biljkom koju se nipošto ne smije pritiskati ili požurivati. Pogotovo kad je riječ o sudskim procesima protiv tako eminentnih i dobrostojećih građana kakvi su Nadan Vidošević, Tomislav Horvatinčić, Ivo Sanader ili Božidar Kalmeta.

Ne postoji pravna država koja je izreke o tome da je pravda spora, ali dostižna - ili da sreća izgrađena na tuđoj nesreći ne traje dugo - flagrantnije pretvorila u karikaturu, šuplju floskulu i bajku za naivne budale. Smrt nevinoga Milana Bandića, s 13 podignutih optužnica na leđima i s više od 250 podnesenih kaznenih prijava od 2013. godine, povijesni je trijumf i zlatna kruna takve pravne države. Ne postoji prikladniji spomenik za grob zagrebačkog gradonačelnika od statue hrvatske božice pravde Justicije s drvenim, dječjim, mačem u ruci.

Podsjetimo, Filip Zavadlav je u samo godinu dana od počinjenog višestrukog ubojstva već nepravomoćno osuđen na 40 godina zatvora, a beskućnik Nenad što je u Zagrebu u Sparu onomad ukrao vegetu pa je vratio u još je kraćem roku osuđen na osam mjeseci zatvora. Može hrvatsko sudstvo kad hoće, ali nekad baš neće brzati sa svojom apotekarskom vagom.

Što je i razumljivo: velike pljačke i ugledni pljačkaši su mahom jako komplicirani slučajevi. Dubina trezora s njihovim argumentima nesagledivo je raskošnija nego u nezaštićene sirotinje, što pravosuđu, logično, onda uzme i puno više vremena da ih temeljito odvagne i krajnje stručno prouči.

Provjetravanje toga sustava, što sad pokušava predsjednik Zoran Milanović sa svojom kandidatkinjom za čelnicu Vrhovnoga suda, prijeti nesagledivim posljedicama po budućnost hrvatske pravde i mnogih njezinih skrivenih vitezova. Zamjena važnih karika u toj delikatnoj mašini urušila bi desetljećima filigranski tkanu piramidu naših pravnih eksperata i zaprijetila fatalnim pucanjem mnogih niti hrvatskog hranidbenog lanca. 

Ta, nismo se valjda borili da stupovi našeg društva živi dočekuju pravomoćne presude ili njihovo izvršenje. To bi u većim razmjerima posve destruiralo tradicionalnu ulogu i važnost kapitala u jednoj uvaženoj europskoj i nominalno kapitalističkoj zemlji.