‘Samo da ne dođe sudnji dan, propast će nam svo ulje i brašno!‘; Prije dvije godine mahnito smo praznili police trgovina zbog korone, a danas...

Gdje je onaj kvasac koji je nestao prije dvije godine s polica svih trgovina? Koliko se kruha ispeklo od tog kvasca i brašna koje su ljudi kupovali, a koliko ga je završilo u kontejnerima?

Jasno je što se dogodilo s toaletnim papirom koji je bio must have artikl diljem zemaljske kugle: potrošio se ili se čuva za neki novi apokaliptični scenarij.

Teško je reći što je bilo gore, gledati slike opustošenih polica, snimke ljudi koji vuku kolica pretovarena paketima toaletnog papira kako se svađaju i šaketaju oko toga tko će uzeti posljednji paket, ili lica medicinara s dubokim crvenim tragovima od maski koji su nakon dugačkih smjena i borbe za pacijente bolesne od korone zaticali prazne trgovine i nisu imali što kupiti za jedan obrok... Oni nisu imali vremena opskrbiti se tonama toaletnog papira, brašna, kilogramima konzervi i kvasca jer su se borili sa stvarnom opasnošću i za to su dobili prazne police koje su im servirali oni koje će možda već idućeg dana liječiti u bolnicama. U bolnicama i kućama bolesnih od korone nisu se borili sa strahom od korone, borili su se s koronom samom. Strah je beštija s velikim očima, to znamo. Ali, ovaj strah koji nas pohađa posljednje tri godine je okata životinja kojoj oči svijetle jače od ferala.

Gdje je granica?

Otkako su Rusi počeli rat u Ukrajini, strah se opet probudio, a s njim i poriv za stvaranjem zaliha. Nije loše imati nešto zaliha, ali je pitanje gdje je granica između zaliha ili pretrpavanja hranom koja će poslije završiti na otpadu. Velike su oči i drugdje, ne samo u Hrvatskoj, i ne samo zbog nestašica nego i zbog rasta cijena.

Što se nestašica tiče, analitičari i ekonomisti u Europi nisu uvjereni u katastrofični scenarij nestašica hrane, no da će biti skuplja, a bila je skuplja i prije rata, ne dvoji nitko. Poreznički podaci o fiskaliziranim računima u Hrvatskoj kažu da je prošlog tjedna u trgovinama u Hrvatskoj izdano 25,6 milijuna računa vrijednih 2,69 milijardi kuna. U odnosu na tjedan ranije, obavljeno je 565 tisuća kupnji više i potrošeno je 158 milijuna kuna više.

Ako rast troška možemo pripisati i poskupljenjima, broj računa govori da se više kupovalo, a porezni podaci kažu da je tako bilo i na godišnjoj razini. Prošlog se tjedna, u usporedbi s istim tjednom ožujka prošle godine, potrošilo u trgovinama u Hrvatskoj 12 posto više ili 289 milijuna više, a računa je prošlog tjedna bilo 414 tisuća više. Ipak, prošli se tjedan ne može uspoređivati s drugim tjednom 2020. godine, kada su vladale prve pandemijske nabave hrane, brašna, kvasca, maski, dezinfekcijskih sredstava... Tada je bilo više kupnji i troška nego ove godine: izdano je 25,9 milijuna računa na 2,71 milijardu kuna.

Bilo bi zanimljivo usporediti podatke iz ratnih devedesetih godina prošlog stoljeća, kada bismo ih imali. Znamo da je 1993. godine, uoči uvođenja kune, inflacija bila i više od 1100 posto, plaće su na takvoj vatri nestajale poput pepela, bio je rat i oni koji su ga proživjeli i preživjeli o njemu znaju dovoljno, jednako kao i oni koji su se ustajali u sitne sate i pred pekarnicama čekali jeftiniji crni kruh. Nismo imali struje, odnosno imali smo je na kapaljku u Dalmaciji po nekoliko sati dnevno, i dok su ljudi ostajali bez života na ratištima i u domovima, neki bez posla, drugi bez krova na glavom, treći su zaradili prvi milijun, onaj za koji se bogate nikad ne pita kako su ga stekli. Privatizacija u koju je država u takvim uvjetima krenula, pojela je samo u Dalmaciji oko 66 tisuća radnih mjesta...

Oni stariji sjećaju se nestašica ulja, kave, deterdženta, benzina... iz vremena bivše države i vožnje na bonove i po principu par-nepar jer država nije imala dolara za kupnju nafte. Tako da nismo nepripremljeni za sve što nas čeka, ali onda nismo kupovali ulje na bačve niti tone toaletnog papira. Tko zna, možda bismo i kupovali da smo imali novca ili da je tih proizvoda bilo u prodaji.

Čini se da su ljudi počeli stvarati zalihe kao da je sudnji dan pred vratima. Kao da uskoro sutra neće postojati, pa se nameće pitanje kako će im onda pomoći zalihe ulja, brašna ili krumpira i gdje će skuhati hranu ako nestane struje ili plina? Bez struje ne rade ni hladnjaci ni zamrzivači. Trebalo bi, znači, nabaviti nekakvu peć na drva i naručiti nekoliko kamiona drva da bi čovjek riješio pitanje kuhanja i grijanja.

Lako je tako mudrovati i slagati rečenice tipa što bi bilo kad bi bilo, rekli bi mudriji, ali se jesti mora, sve da grune neka bomba koja će zaviti svijet u crno, želudac ne pita što se događa. Ali, dogodi li se zaista da se izbriše sva proizvodnja hrane, energije i život na koji smo navikli i da stvarno postane važno jedino i samo golo preživljavanje, onda ste samo odgodili neminovno i s obzirom na zalihe, imali prilike dovoljno poživjeti da to shvatite. Ili, da shvatite da ste postali meta onima koji nemaju hrane. Sad će neki kazati da će onda sami proizvoditi hranu ili da ne vjeruju da će biti sudnji dan nego se samo osiguravaju za slučaj nestašica, pitamo se zbog čega onda ne kupuju sadnice, sjemenje, gnojivo, motke, lopate...

Nastavimo li tom logikom dalje, trebalo bi nabaviti i neko oružje za obranu takvih farmi jer gladnih i spremnih da uberu vaše će uvijek biti. Onda treba i municija ako se oslanjate na vatreno oružje, a ne bi bilo loše poznavati kakvu borilačku vještinu. Premda se čini da slažemo sulude apokaliptične scenarije tipa popularne serije “Živi mrtvaci”, samo bez zombija, čini se da to i nije samo serija za zabavu, nešto se iz nje može i naučiti. Tom nas je razmišljanju približio Putin. Ipak, dobro je mnogo toga znati, ali se ne prepuštati panici i strahu. Ne zaboravite da ekonomisti, i ne samo oni, govore da nema mjesta scenarijima katastrofe i kataklizme.