SDP ulazi u kampanju s puno nezadovoljnika, HDZ jača desni bok da mu se ne bi ponovio "crni labud". Ali i jedni i drugi strepe od "bandwagon učinka"

Gužva pred zgradom Općinskog suda u Splitu govorila je sama po sebi. 
Naime, u jutarnjim satima početkom prošlog tjedna na Dračevcu se moglo vidjeti brojne splitske političare, pripadnike svih opcija, kako se doslovno mimoilaze na ulazu u sudsku zgradu. Među njima, najviše HDZ-ovaca. Zašto?

Pa zato što u tom trenutku još nitko od njih nije mogao biti siguran hoće li se baš njegovo ime naći na izbornoj listi HDZ-a u 10. jedinici, a kako dio Splitsko-dalmatinske županije spada i u 9. izbornu jedinicu; eto i objašnjenja za gužvu pred sudom...

Svi su oni išli – tko zna, može zatrebati! – po uvjerenje da se protiv njih ne vodi istražni postupak, tj. da nije podignuta optužnica koja je postala pravomoćna te da protiv njih nije izrečena nepravomoćna presuda za kaznena djela – tzv. potvrda o nekažnjavanju, bez čega nije moguća niti kandidatura.

Pitate li klince što žele biti kad porastu, malo tko će kazati da želi biti saborski zastupnik, no među odraslima u Hrvatskoj, to je jedan od popularnijih odabira.

Postati zastupnik dođe nešto kao kruna karijere i svih dotadašnjih napora, što na privatnom, što na profesionalnom planu. Zato pred svake parlamentarne izbore i svjedočimo tolikom interesu za saborsku sinekuru, što dosta govori i o sustavu društvenih vrijednosti u zemlji.

Jer, gotovo da tako ispada: svaka čast učenju, zalaganju i napredovanju u bilo kojoj profesiji, ali ostvaren si i zbilja uspješan čovjek tek kad se domogneš sabornice i sigurnosti zastupničke plaće. Otud sva ta iznenađenja na listama, koja kod nas još uvijek manje govore o estradizaciji politike, a više o pretvaranju politike u jedno od sigurnijih, pa zato i poželjnijih zanimanja.

Ne treba stoga čuditi da je i u samim strankama nečije uvrštavanje na izbornu listu – gotovo najveće zamislivo priznanje. Vrh, rekli bi mlađi čitatelji...

I za tzv. klasične stranke, gdje za napredovanje treba ispoštovati hijerarhijske stepenice, ali i za novonastale, one koje upravo na kritici "uhljebničkog" funkcioniranja politike grade svoj imidž u javnosti, loveći tzv. antisistemske i prosvjedne glasove svih svjetonazorskih predznaka...

Telefoni su se užarili, nižu se pozivi i poruke, lobiranje i moljakanje su u završnoj fazi. Jer, upravo ovog vikenda izborne liste bit će u potpunosti definirane. Mnoge će potvrde o nekažnjavanju, je li, ostati neiskorištene. Lokalne stranačke organizacije će napokon saznati (ako već nisu) koji su od njihovih prijedloga uvaženi, a gdje je ipak prevagnuo "viši stranački interes".

Indikativno je zato pogledati dnevni red ovosubotnje 22. sjednice Glavnog odbora SDP-a. Dakle, prije utvrđivanja izbornog programa SDP-a i davanja suglasnosti predsjedniku stranke Davoru Bernardiću o sklapanju sporazuma o zajedničkom nastupu na izborima te prije formalnosti utvrđivanja svog kandidata za mandatara iduće Vlade i samog formiranja izbornih lista, SDP-ovci su se bavili – unutarstranačkom problematikom, odnosno definiranjem pravila "igre" u samoj stranci.

Davor Bernardić - sastavljanje lista za šefa SDP-a je očito i dobra prigoda da se riješi svojih najžešćih kritičara

Damjan Tadić/HANZA MEDIA

Zašto je to u ovom trenutku važnije od parlamentarnih izbora? Pa poruka je prilično jasna. Prvo usvajanje pravila koja bi mu trebala omogućiti ostanak na čelu stranke, neovisno o ishodu parlamentarnih izbora, a onda podjela "kolača", tj. mjesta na listama. Nikako obrnuto.
 
Upućeni u tome vide simboličan prikaz Bernardićeve političke pragmatike, odnosno jasan dokaz da mu je, unatoč javno iskazanoj želji da postane premijer, zapravo prioritet da "zacementira", odnosno, zadrži kontrolu nad procesima u stranci, gdje još uvijek ima dosta nezadovoljnih njegovim načinom vođenja stranke.

Uostalom, nezadovoljni SDP-ovci to iščitavaju i iz dosad poznatog sastava lista koalicije Restart po izbornim jedinicama. Izvori bliski vrhu SDP-a nam otkrivaju da veliko nezadovoljstvo dolazi iz osječke, slavonskobrodske, sisačke, zadarske, šibenske, trogirske i splitske organizacije. A tu popisu definitivno nije kraj...

Da nešto vrije ispod površine vidi se i po tome što u Splitu, primjerice, na lokalnoj razini utvrđivanja kandidata, nisu prošli bivši ministar i potpredsjednik Milanovićeve Vlade Branko Grčić (dobio je jedva trećinu glasova!), kao ni stranački veteran i nesuđeni gradonačelnik Splita Ranko Ostojić. Među prijedlozima koji su otišli na Iblerov trg iz Šibenika nije bilo ime Franka Vidovića...

Zadarska županijska organizacija (gradska je raspuštena pa nije niti mogla ikoga predlagati) nije predložila Sabinu Glasovac, što je ponukalo na javni istup SDP-ova zadarskoga gradskog vijećnika Juru Zubčića, koji je na društvenim mrežama napisao:

– Već 20 godina šutimo za dobrobit stranke. Nažalost, pokazalo se da ništa od te dobrobiti nismo dobili. Vidi se to i po prijedlozima zadarskog ŽO SDP-a koji je predložio Franka Vidovića iz Šibenika, ali ne i jednu od najaktivnijih saborskih zastupnica u Hrvatskoj, Sabinu Glasovac. Pričati o tome zašto moj prijedlog za gradskog vijećnika Erola Gašija nije prošao nema smisla... Šutjeti za dobrobit stranke? Kad su prijedlozi moje stranke protivni interesima moga grada, moja obveza je da govorim...

Glasovac je također, saznajemo, na koncu završila na izbornoj listi (stvar je spasio Nikša Vukas kao privremeni povjerenik za Zadar, izravno je predloživši stranačkom šefu), ali za nju neće moći glasati Zadrani, nego birači u IV. izbornoj jedinici, pri čemu SDP kani odigrati na adut njezina slavonskog podrijetla.

Naime, SDP-ova europarlamentarka iz Slavonije, Biljana Borzan, odbila je odraditi ulogu "zeca" u izbornoj utrci (istu je "glumačku" ulogu u startu odbacio i njezin bruxelleski kolega Tonino Picula!)...

Kako god, jasno je kako stanje na terenu nije baš u skladu s preferencijama predsjednika SDP-a Bernardića. A to bi SDP moglo stajati ponešto glasova, dakle i izbornog uspjeha, jer je jasno da od lokalnih organizacija čije prijedloge ne uvaži ili ih na neki način omalovaži uvrštavanjem kandidata koje na terenu ne žele, Bernardić ne može očekivati i da "ginu" u kampanji, onako kako bi to činili da imaju motiv više.

Sasvim sigurno, i Andrej Plenković, kao čelnik HDZ-a i premijer, svjestan je te nepisane zakonitosti i svih opasnosti koje iz nje proizlaze, zbog čega ni HDZ-ove liste nisu još sasvim zaključene.

Iako mu je uvjerljiva pobjeda na unutarstranačkim izborima dala puni legitimitet, Plenković dobro zna da ne smije pretjerati s "novim licima" bez čvrstog uporišta i iskustva djelovanja u biračkim bazama. U situaciji kad će svaki glas biti važan ne bi bilo mudro riskirati s listama na kojima bi bespogovorna lojalnost bila jedini kriterij.

Tako da će i Plenković sigurno povesti računa o pozicioniranju svih struja u stranci, pogotovo zbog Škorinih otvorenih pokušaja da HDZ-u "ukrade" dio birača.

Andrej Plenković - HDZ najžešće napada SDP kao vodeću lijevu stranku, ali brinu i o tome da im Škorin pokret ne uzme dio birača

Goran Mehkek/HANZA MEDIA

Otud jedan od predvodnika unutarstranačke mu oporbe, Davor Ivo Stier, kao siguran kandidat za ulaznu poziciju u VII. izbornoj jedinici, ali i još jedan pripadnik tzv. desnog krila HDZ-a, Anton Kliman, koji je na prošlim izborima u VIII. izbornoj jedinici bio na posljednjem mjestu, ali je ipak izborio mandat za stranku.

Jak adut Plenkovića pred nasrtajima s desnice svakako je i osječko-baranjski župan Ivan Anušić, inače maloljetni dragovoljac Domovinskog rata i bivši HSP-ovac. Jasno, tu je i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Desni bok HDZ jača i sa Stevom Culejom (koji je otvoreno podržao Škoru u predsjedničkoj utrci), Ante Deur, bivši savjetnik za branitelje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, zatim general Miljenko Filipović...

U svakom slučaju, jasno je da Plenkovića izborna pobjeda nije "ponijela", odnosno, da je akceptirao kritike koje su na njegov račun stizale nakon izbora za Europski parlament, kada je unutarstranačkim borbama poljuljani SDP na koncu izvukao izjednačeno (4:4 po broju mandata), što su mnogi u HDZ-u shvatili gotovo kao poraz.

Prigovori su govorili o tome da je Plenković "pretjerao s novim licima" (prvorangirani je bio mlađahni, široj javnosti tada nepoznati Karlo Ressler) te da nije vodio dovoljno računa o zastupljenosti svih struja u stranci, posebno kad je riječ o "težini" kandidata na terenu, među samim biračima. I tako se dogodio famozni "crni labud"...

Otud i "transfer" bivše HSS-ovke i europarlamentarke Marijane Petir, koja je pregovarala i sa Škorinim Domovinskim pokretom, kao i kalkulacije s uvrštavanjem bivšeg HDZ-ovca Darka Milinovića na listu...

To što Škorin Domovinski pokret, Most i svi ostali imaju manje članstva (čitaj i "gladnih usta"), ne znači da imaju i manje aspiranata na saborske fotelje.

Šarenilo profila kandidata, od razočaranih desničara do publicista i filozofa (Nino Raspudić i njegova supruga Marija Selak Raspudić) ili estradnjaka (poput Željka Pervana ili Davora Dretara Dreleta), zapravo je ekvivalent šarenilu motiva njihova ulaska u politku. I dobar polog nestabilnosti vlasti u kojoj bi oni, tako heterogeni, bili mogući partner.

Nažalost, programsko osvježenje "trećeg puta" nismo dočekali ni ovoga puta. I dok HDZ i SDP barataju koliko-toliko razrađenim koncepcijama (pri čemu je legitimno pitanje: koliko je to ostvarivo?), Škoro i ekipa uglavnom koriste – opća mjesta populističkih pokreta.

A to znači malo povika na političke elite (iako je i sam Škoro bio dio tog miljea; dok je Most, primjerice, dva puta koalirao s HDZ-om), prozivanje "korumpiranih političara koji se smjenjuju na vlasti" i "ne rade u interesu svog naroda" (američki politolog Ronald Inglehart je davno prepoznao populističku intenciju "politike koja usmjerava elitu" nasuprot "politici koju usmjerava elita").

I naši se populisti bore protiv svih vrsta monopola, ali sami polažu monopol na dijeljenje lekcija "u ime naroda", pa doza hrvatovanja (količina ovisi o publici kojoj se obraćaju: pa će tako u nekim medijima Škoro kazati da nema baš nikakve veze s desnicom, a onda će na zatvorenim motivacijskim skupovima jezikom radikalnih desničarskih populista potpaljivati govorima o "veleizdajnicima" koji surađuju s Pupovcem, tj. Srbima protiv kojih Škoro inače "nema ništa").

Naravno, od populista je bilo i za očekivati i oživljavanje teme referenduma kao alata neposredne, odnosno plebiscitarne demokracije. Ukratko, opet više moraliziranja nego programa. Pogotovo ako ste neodlučni birač u potrazi za idejama koje već niste čuli...

Uostalom, zato Škoro posljednjih dana opet skreće kampanju u smjeru izrazite personalizacije, očito svjestan da njegov lik omiljenog pjevača zasjenjuje karizmu gotovo svih ostalih u njegovoj stranci koja ne želi biti klasična stranka pa se, eto, zove pokretom.

Imali program ili ne, svi dobro znaju da glasači ne idu na birališta s isprintanim programima u ruci. Netko glasa iz uvjerenja, drugi s nadom da će se zaposliti ako pobijede "ti i ti", netko s mučninom u želucu jer je nedavno ostao bez posla pa će prekrižiti listić ili dati glas onima za koje misli da imaju najviše izgleda, iako mu možda nisu prvi izbor... "Glasačka ekonomija" je krajnje nepredvidiva stvar.

I zato i HDZ i SDP, kao dvije najveće stranke na dva suprotna politička pola, izjednačene u predizbornim sondiranjima javnog mnijenja, podjednako strepe od "bandwagon" učinka - do čega dolazi kad se neodlučni birači pragmatično priklone opciji koja, po predizbornim anketama, ima najviše izgleda da ugrozi opciju koja im osobno nije baš najsimpatičnija.

A upravo bi to mogla biti prevaga ovih izbora.