Thomas Piketty je profesor na Pariškoj školi ekonomije te autor brojnih članaka i knjiga, uključujući Kapital u dvadeset prvom stoljeću. Ovaj je članak izvorno objavljen u Le Mondeu.
Ukrajinska kriza oživjela je staru raspravu: kako učinkovito sankcionirati državu poput Rusije? Recimo odmah: vrijeme je da se zamisli nova vrsta sankcija usmjerena na oligarhe koji su prosperirali zahvaljujući dotičnom režimu. To će zahtijevati uspostavu međunarodnog financijskog registra, što se neće svidjeti zapadnim bogatstvima, čiji su interesi mnogo čvršće povezani s interesima ruskih i kineskih oligarha nego što se ponekad tvrdi. Međutim, tom će cijenom zapadne zemlje uspjeti dobiti političku i moralnu bitku protiv autokracija i pokazati svijetu da zvučni govori o demokraciji i pravdi nisu samo prazne riječi.
Podsjetimo najprije da je zamrzavanje imovine Putina i njegove rodbine dio arsenala sankcija koji je na snazi već nekoliko godina. Problem je u tome što dosad primijenjena zamrzavanja ostaju uglavnom simbolična. Ona se tiču samo nekoliko desetaka ljudi, a mogu se zaobići korištenjem opunomoćenika, pogotovo zato što nije učinjeno ništa da se sustavno izmjeri i uporedi nekretninski i financijski portfelj svakog od njih.
SAD i njegovi saveznici sada razmatraju potpuno isključenje Rusije iz financijske mreže Swift, što bi ruskim bankama uskratilo pristup međunarodnom sustavu za financijske transakcije i transfere novca. Problem je što je takva mjera vrlo slabo ciljana. Baš kao i s konvencionalnim trgovinskim sankcijama, koje je nakon krize 2014. vlada uvelike instrumentalizirala kako bi ojačala svoju vlast, rizik bi bio nametanje znatnih troškova običnim ruskim i zapadnim tvrtkama, s negativnim posljedicama za dotične zaposlenike. Mjera bi također zahvatila velik broj dvojnih državljana i mješovitih parova, a poštedjela bi najbogatije (koji bi koristili alternativne financijske posrednike).
Kako bismo rusku državu doveli u koštac, moramo usredotočiti sankcije na tanki društveni sloj multimilijunaša na koji se režim oslanja: skupinu mnogo veću od nekoliko desetaka ljudi, ali mnogo užu od ruskog stanovništva općenito. Da biste dobili bolju ideju, mogli bismo ciljati na ljude koji drže više od 10 milijuna eura u nekretninama i financijskoj imovini, ili oko 20.000 ljudi, prema posljednjim dostupnim podacima. To predstavlja 0,02 posto ruske odrasle populacije (od trenutačno 110 milijuna). Postavljanje praga na 5 milijuna eura pogodilo bi 50.000 ljudi; snižavanje na 2 milijuna eura pogodilo bi 100.000 (0,1 posto stanovništva).
Vjerojatno bi se znatan učinak već mogao postići ciljanjem na one s više od 10 milijuna eura. Ovih 20.000 ljudi su oni koji su najviše profitirali od Putinovog režima otkako je došao na vlast 1999. godine, a svi dokazi upućuju na to da se znatan dio njihove nekretninske i financijske imovine nalazi u zapadnim zemljama (između polovice i tri četvrtine ). Stoga bi zapadnim državama bilo relativno lako nametnuti veliki porez na tu imovinu, recimo po stopi od 10 ili 20 posto za početak, zamrzavajući ostatak kao mjeru opreza. Prijetnja propašću i zabrana posjeta zapadu bi osigurala da će se ova skupina oglasiti u Kremlju.
Isti mehanizam mogao se koristiti nakon kineske političke rekonstrukcije u Hong Kongu, a mogao bi se primijeniti u budućnosti i za oko 200.000 kineskih državljana koji drže više od 10 milijuna eura. Iako je njihova imovina manje internacionalizirana od imovine Rusa, i oni bi bili teško pogođeni. To bi moglo destabilizirati režim.
Za provedbu ove vrste mjera bilo bi dovoljno da zapadne zemlje konačno uspostave međunarodni financijski registar (također poznat kao “globalni financijski registar” ili GFR) koji bi vodio evidenciju o tome tko posjeduje što u raznim zemljama. Kao što je već pokazalo Svjetsko izvješće o nejednakosti 2018., takav je projekt tehnički moguć i zahtijeva od javnih tijela da preuzmu kontrolu nad privatnim središnjim depozitarima (Clearstream, Euroclear, Depository Trust Corporation, itd.) koji trenutno registriraju vrijednosne papire i njihove vlasnike. Ovaj javni registar također bi bio bitan korak u borbi protiv nezakonitih tokova, novca od droge i međunarodne korupcije.
Pa zašto još uvijek nije postignut napredak u tom smjeru? Iz jednog jednostavnog razloga: zapadnjački bogati ljudi strahuju da će im takva transparentnost u konačnici naštetiti. Ovo je jedna od glavnih kontradikcija našeg vremena. Sukob između “demokracija” i “autokracija” se preigrava, zaboravljajući da zapadne zemlje s Rusijom i Kinom dijele neobuzdanu, hiperkapitalističku ideologiju, te pravni, fiskalni i politički sustav koji je sve povoljniji za velika bogatstva.
U Europi i Sjedinjenim Državama sve se čini da se korisni i zaslužni zapadni “poduzetnici” razlikuju od štetnih i parazitskih ruskih, kineskih, indijskih ili afričkih “oligarha”. Ali istina je da imaju mnogo toga zajedničkog. Konkretno, golem prosperitet multimilijunaša na svim kontinentima od 1980-ih i 90-ih može se u velikoj mjeri objasniti istim čimbenicima, a posebice uslugama i privilegijama koje su im dane. Slobodno kretanje kapitala bez fiskalne i kolektivne naknade dugoročno je neodrživ sustav. Preispitujući ovo uobičajeno vjerovanje, moći ćemo učinkovito sankcionirati autokracije i promovirati drugi model razvoja.