Simpatično TV lice s RTL-a, poznati sportski novinar i komentator Filip Brkić, našao se pred novim uzbudljivim podvigom. Naime, u siječnju prenosi svjetsko rukometno prvenstvo za muškarce koje će se igrati u Poljskoj i Švedskoj, a zanimljivo je da je svoj "debut" kao sportski komentator imao upravo na pripremama za jedno takvo natjecanje, mnogo godina unatrag.
Karizmatični 43-godišnjak dao nam je uvid u svoje favorite među rukometnim reprezentacijama, izazovne situacije s kojima se susretao tijekom svoje karijere, ali i odgoj djece kojeg primjenjuje sa suprugom s obzirom na njihove uspješne sportsko-orijentirane karijere.
Bez velikih očekivanja
Kao sportski komentator debitirali ste na pripremnim turnirima Svjetskog prvenstva u rukometu, bili ste glavni reporter i komentator Svjetskog rukometnog prvenstva 2009. i 2017., a sada vas opet od 11. do 29. siječnja gledamo u sklopu Svjetskog rukometnog prvenstva za muškarce. Što očekujete od nadolazećeg prvenstva?
- Bio sam 2009. komentator, kao i na svim svjetskim rukometnim prvenstvima od 2015. do danas koje je prenosio RTL. Očekujem da napravimo iskorak kao reprezentacija. Imamo pomlađenu momčad i trebat će nam strpljenja, ali siguran sam da imamo kapacitete. Što se očekivanja tiče, uvijek nastojim izbjegavati velika očekivanja od svega u životu, jer velika očekivanja su uvod u velika razočaranja.
Imate li favorita?
- Favoriti su uvijek manje-više isti. Branitelj naslova Danska, europski prvak i domaćin Švedska. Španjolce nikada ne smijete otpisati, i Francuzi su uvijek top favoriti. A onda negdje iz drugog plana vrebamo mi. Realno, nismo više dobri kao nekad, ali ne znači da to ponovno ne možemo postati.
Tijekom prijenosa uživo derbija 26. kola Lige 1 kojeg ste komentirali, saznali ste za smrt vašeg prijatelja i suradnika, velikog rukometaša Zlatka Saračevića. Kako ste u tom trenutku uspjeli nastaviti prijenos?
- Ne znam ni danas kako i nerado se vraćam na to. Imao sam neku nadljudsku snagu taj dan jer mi se to jutro rodio sin. A kad sam saznao za Sarača, prijenos sam radio kao robot bez emocija za utakmicu i ono što gledam, i za to sam se ispričao gledateljima.
Bude li vam teško inače kontrolirati vaše emocije pri komentiranju utakmica? Uspijevate li biti nepristrani?
- Nastojim biti što objektivniji, ali morate imati emocije, a opet morate ih znati kontrolirati jer ako vas preplave, to neće biti dobar prijenos, kao što to ne bi bio ni svaki drugi posao u takvim okolnostima.
Koja situacija iz vaše komentatorske karijere vam je ostala kao najzapamćenija?
- Pa vjerojatno ona utakmica protiv Poljske na Europskom prvenstvu 2016. godine kada nam je trebala pobjeda od 11 razlike, a dobili smo na kraju s 13 razlike. Pokojni Sarač i ja skakali smo od sreće. To je bila neviđena senzacija u trenutku kada su svi već digli ruke od nas.
Sport spaja ljude
Koji dio vašeg posla vam je najdraži? Odnosno, što najviše uživate pratiti?
- Najljepše je raditi velika natjecanja s lica mjesta. To su ipak posebni događaji i posebne prilike. Nešto što druge grane novinarstva nemaju tako izraženo kao sportsko novinarstvo. Sport ima tu moć da spaja ljude i da je lišen svake vrste podjela, etničkih, socijalnih ili kontinentalnih. A to je najbolja moguća stvar.
Kako se nosite s nepredvidljivostima koje donosi vaš posao?
- S godinama stječete iskustvo, kao i u svemu, i nastojite se prilagoditi situaciji, ali opet ne izgubiti sebe u tome. Korak po korak, dan po dan. Takav je pristup često najbolji.
Jeste li ikada namjerno preskočili komentiranja utakmica koje je igrala vaša supruga?
- Iskreno, nisam nikada imao prilike raditi njezine utakmice, ali da jesam - ne bi ih radio jer to ne bi bilo dobro. Ja sam te utakmice gledao drugačijim očima, možda ponekad i lišen realnosti.
Sa suprugom ste prošle godine dočekali sinčića Franju, uz kojeg imate i kćerkicu Barbaru. razlikuje li se uloga oca u odnosu s djevojčicom i dječakom ili je iskustvo slično?
- Ma generalno se ne razlikuje, osim što je sada fokus na Franji malo više nego na Barbari, ona ipak već ima gotovo 6 godina i dosta toga može sama.
Vaša supruga Iva Ciglar Brkić nekadašnja je košarkaška reprezentativka, a vi ste istaknuti sportski novinar. S obzirom na to da je sport veliki dio vaših života, planirate li tu ljubav prenijeti i na vašu djecu?
- Sportski stil života nam je važan, dakle aktivnost prije svega i zdrav način života odmalena. Mobiteli i ekrani kod djece kod nas nisu opcija ili ako već moraju biti, onda je to doista minimalno i u nekim posebnim prilikama. Ali da djeci namećemo nešto samo zato što se nama to sviđa - ni to sigurno nije opcija. Barbara se bavi sportovima kao i većina djece u toj dobi. Ide na gimnastiku i plivanje, vozi bicikl i role i to je to. Nemamo nikakvih ambicija usmjeravati djecu u neke projekte ili profesionalni sport.
