Punih deset godina traga se za istinom o kornatskoj tragediji, a jedini sudski postupak koji je proizašao iz istrage nesreće u kojoj je poginulo 12 vatrogasaca, a jedan, Frane Lučić, preživio s teškim ozljedama, do nje sigurno neće dovesti.
Bivšem šibenskom vatrogasnom zapovjedniku Draženu Slavici sedam godina se sudi da je kaznenim djelom protiv opće sigurnosti doprinio tragediji, da je poslao gasiti požar dvoje maloljetnika, civilnog ročnika te vatrogasce koji nisu završili obuku helikopterskog desantiranja, a onda i za zakasnjelu reakciju njihova spašavanja.
Sudsko vijeće kojim je predsjedao sudac Boris Babić oslobodilo ga je te odgovornosti u rujnu 2013. godine, no dvije godine kasnije, zbog proceduralnih razloga, Vrhovni je sud poništio prvostupanjsku presudu te zadarskom sudu vratio predmet na novo suđenje, koje je započelo prošle godine i vodi ga sudac Boris Radman.
Sud se nije bavio pitanjima tko je, što je i kako izazvao požar, pa su tom prvom presudom bili nezadovoljni svi: Frane Lučić i obitelji njegovih pokojnih prijatelja, tužitelji koji su bili izgubili sud, pa čak i okrivljeni, koji je njome oslobođen odgovornosti, rekavši kako je “tužan jer se nije doznala istina”. Isto će se dogoditi i nakon presude na ponovljenom suđenju, ma kako ono bila okončano.
Dva tjedna nakon tragedije na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost državnom su vrhu prezentirani prvi rezultati istrage i tada je prvi put spomenut termin tzv. eruptivnog požara (rijetki prirodni fenomen), koji se sve vrijeme provlači, pa tako i danas, kao neka službena verzija uzroka tragedije. Njoj najskloniji su upravo predstavnici državnih struktura. Tri godine pripremana optužnica na 60 stranica te spis od gotovo 6000 listova, koji je sadržavao iskaze više od 100 svjedoka te vještaka iz raznih područja od ročišta do ročišta će više ukazivati na aljkavost u odrađenoj istrazi i brojnim rupama u vatrogasnom sustavu, nego li se baviti pitanjem svih pitanja. Iskazi osoba u zapovjednoj vertikali bili su proturječni, prvo su tvrdili da na vrijeme nisu doznali za stradavanje, a onda se doznalo da su znali, ali je izostala pravovremena reakcija. Svjedoci i obitelji tvrde da su kobnoga dana otok nadlijetala četiri vojna helikoptera, no vojska je uporno tvrdila da su ih u zraku imali samo tri SARP kazeta iz onoga koji je vatrogasce prevezao na otok predana je policiji, a onda je netragom nestala. Što su na mjestu događaja radili specijalci ne zna se, general Josip Lucić kazao je da ih je poslao bivši predsjednik Mesić, koji je to u svojem svjedočenju demantirao, a nije utvrđeno je li vojska došla u večernjim satima na dan tragedije ili sutradan. Bivši ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje Đuro Poldrugač nije znao tko je trebao rukovoditi akcijom spašavanja vatrogasaca. Očevid na mjestu događaja odrađen je aljkavo, nisu fotografirani svi zatečeni predmeti, a videomaterijal nije napravljen uopće, dok su neke činjenice u zapisnike o očevidima krivo unesene.
Sudac Babić je zaključio kako je Slavica posao odradio rutinski, da vatrogasci nisu desantirani već transportirani, požar nije zanemario jer je tražio dodatne snage, a u roku od sedam minuta o događaju je obavijestio svoje nadređene. Kašnjenje helikoptera u polijetanju za spašavanje nije bilo u njegovoj nadležnosti. Sve to sucu Babiću srušio je Vrhovni sud iz posve sporednog razloga - jer tijekom suđenje u Sudskom vijeću nije sjedilo pet, nego tri čovjeka. Sve to skupa revoltirao je obitelji stradalih čiji su članovi suđenje nazvali lakrdijom, paralelno sami istražujući druge dvije teorije nastanka požara: curenjem goriva iz helikoptera i odbačenom eksplozivnom napravom.
Teoriju o odbačenoj NATO-ovoj bombi CBU-87 u javnost je plasirao umirovljeni časnik HV-a Nediljko Pušić, a da je to vjerojatni uzrok tragedije, smatra i Frane Lučić. Prema njoj, bombu je odbacio jedan od vojnih aviona koji je sudjelovao u bombardiranju Srbije 1999. godine, kada je za “Operaciju saveznička sila” korišten hrvatski zračni prostor, odnosno koridor prema Avianu u sjevernoj Italiji gdje im je bila baza, te prema nosačima aviona u Jadranu. Oni ne mogu sletjeti ako prethodno ne izbace sav teret, a ako to ne naprave na bojnom polju, koriste posebne zone, kojih je u Jadranskom moru bilo sedam.
Nakon borbene akcije pokreće se nova akcija kojom se takve naprave kupe.
Časnik Pušić došao je do dokumenta u kojem se navodi da deset GBU-12 i četiri CBU-87 nikad nisu pronađeni, a jedna od zona izbacivanja je bila blizu Kornata.
Igor Marinović, otac stradalog vatrogasca Ivana, uvjeren je da vatrogasce spalio kerozin iz helikoptera. Jedan od njih, “helikopter 202” je nakon desantiranja na Kornatu oštećen letio na Murter po krušku s vodom. Za desetminutni let trebalo mu je sat. Ranije mu je također curilo gorivu, dokazano je da mu je rezervoar bio krpan. Ne zna se, kaže Marinović, kamo mu je toga dana nestalo 400 litara goriva, potrošio je 1700 litara, a uspoređujući potrošnju goriva i knjižicu letenja ispada da mu nedostaje 40 minuta leta ili bolje rečeno - 400 litara goriva.
On smatra da je tim gorivom bila natopljena trava koju je moguće zapalio iskrenjem drugi helikopter i tako stvorio pakao koji je progutao nesretne vatrogasce. Nijednu od dvije verzije nitko ne može isključiti,kao što sa 100-postotnom sigurnošću ne može dokazati onu o eruptivnom požaru.
Obiteljima stradalih vatrogasaca presuđene su i isplaćene odštete zbog gubitka najmilijih u tragediji na Kornatu, na nekoliko razina. Na Općinskom sudu u Šibenku presuđeno je da Grad Vodice, Općina Tisno, Industrijsko-obrtnička škola Šibenik te DVD-i Vodice i Tisno obiteljima stradalih dobrovoljnih vatrogasaca, moraju platiti ukupno 3,365.000 kuna, a potom je presuđeno i 2,350 milijuna kuna obiteljima trojice profesionalnih vatrogasaca.
Obitelji preostalih vatrogasaca išle su na izvansudsku pogodbu, a isplatu svih odštetnih zahtjeva preuzela je država. U slučaju Frane Lučića, jedinog preživjelog vatrogasca, njegovoj obitelji presuđeno je 1,140 milijuna kuna odštete, dok je u postupku protiv Općine Tisno i tamošnjeg DVD-a dobio spor težak 2,4 milijuna kuna. No, Lučić je tužio i državu te grad Šibenik tražeći 17 milijuna kuna odštete te doživotnu rentu od 7317 kuna. Spor je izgubio.