Osmero Hrvata u Zambiji oslobođeno svih optužbi, usvojena afrička djeca dolaze s njima u Hrvatsku, a Ivan Pernar žaluje – to bi bio konačni ishod drame koju je osmero hrvatskih državljana i četvero njihove usvojene djece sedam mjeseci prolazilo pred zambijskim institucijama.
Narodni pjesnik takav bi sažetak priče pretvorio u junački deseterac, koji bi mogao glasiti otprilike ovako:
Suze roni Pernaru Ivane
Suze roni i sutkinju kudi
Što učini, gospođo Mulanda?
Zašto djecu dade Hrvatima?
Kad ja dođoh do Afrike crne
Do Zambije i do Ndole grada
Samo zato da im sreću spr‘ječim
Sad ispada da sam zalud doš‘o.
Da, zahvaljujući zambijskoj sutkinji Mary Mulanda dripac po imenu Ivan Pernar nije uspio onemogućiti sreću osmero punoljetnih i četvero maloljetnih hrvatskih državljana, koji bi se u najkraćem roku trebali naći u svojim zagrebačkim domovima, gdje afričke mališane još od lani čekaju njihove dječje sobe, s lutkicama, autićima i ostalim potrepštinama za sretno djetinjstvo.
Ne znamo je li časna sutkinja Mulanda po izricanju presude na Visokom kaznenom sudu u Ndoli lupnula po stolu onim znamenitim sudačkim čekićem iz holivudskih filmova, ali znamo da je njezina presuda usrećila ne samo roditelje i djecu koji su sedam mjeseci bili razdvojeni, nego i čitavu Hrvatsku.
Dobro, gotovo čitavu Hrvatsku.
‘Junačko‘ cipelarenje
Kloaka koja se povodom ovih slučaja proteklih mjeseci izlila po internetskim forumima i društvenim mrežama pokazala je da Pernar nije jedini građanin ove zemlje koji je navijao da afrička djeca nikad više ne vide svoje adoptivne roditelje, a da oni, ti roditelji, zaglave u zambijskim zatvorima, po mogućnosti na mnogo godina.
Ta hejterska kultura, garnirana desničarskom mržnjom prema svemu drugačijem, u nekim je trenucima suđenja bila poprimila zastrašujuće razmjere. U takvu zemlju, među takve pernare, stiže četvero malih Afrikanera – tri djevojčice i dječak - u dobi između jedne i pol i četiri godine.
Možda u ovoj potresnoj priči s toliko žuđenim hepiendom i ne treba previše spominjati Ivana Pernara, niti se naslađivati njegovom duševnom boli koju mu je izazvala časna sutkinja Mulanda, ali taj čovjek u Zambiju je došao upravo da se naslađuje mukama i stvarnim duševnim bolima svojih sugrađana. Nije to ni skrivao.
„Bilo je neizvjesno do samog kraja (...). Što se tiče mene, ja sam dao sve od sebe da ih osude, međutim, nisam u tome uspio”, napisao je nakon presude.
Kao da je išao izvršiti junačko djelo, a ne cipelariti one koji su već ležali na podu.
Banalnost zla
U tome je stvar. Svi drugi su iz Hrvatske u Zambiju došli da nekome – afričkoj djeci – pomognu, jedino je Pernar u Zambiju došao da odmogne. To je psihološki i psihopatološki fenomen koji bi valjalo odgonetnuti, da ne bi sutra ili preksutra na izborima pobijedila pernarovština, što se u povijesti već događalo, čak i u razvijenim zapadnim državama.
Kad je Hannah Arendt pisala svoj čuveni izvještaj o „banalnosti zla”, naizgled nije mislila na ljude kao Ivan Pernar, nego na okorjele naciste. Ali proteklih tjedana isplivali su brojni detalji koji ukazuju da Pernar, najblaže rečeno, njeguje određene vrijednosti koje su promovirali i nacionasocijalisti.
Odnosno, kako se na svom blogu izrazila kanadska skiperica Captain Lexy, koja je s Pernarom nekoliko mjeseci putovala u jedrilici po Karibima i Bahamima, pa ga je u tako skučenom prostoru imala priliku dobro upoznati:
„Da, on je divlji rasist i sociopat koji voli naciste”, pisala je šokirana Kanađanka, citirajući Pernarove izjave da se „u društvu crnaca nikada ne možeš opustiti”, da su „Židovi krivi za štošta”, da je „holokaust židovska propaganda, a ropstvo crnačka”, te da je Hitler trebao dovršiti svoje „konačno rješenje”.
To je ideološki profil osobe koja je otišla u Afriku samo da drugima sjebe sreću.
Naši novi državljani
Ali dođavola s Pernarom, okrenimo se onima zbog kojih je sve ovo imalo smisla – afričkoj djeci, našim novim državljanima. Njihovi hrvatski roditelji neće imati previše vremena da razmišljaju o osobnoj kalvariji koju su prošli u Zambiji, jer će se morati baviti njima, djecom iz kongoanskog sirotišta po koju su - kao u onoj bajci - jednog dana došli neki bijeli ljudi i rekli da se zovu mama i tata.
Zambijska trauma neće proći preko noći. Zacijelo će se poneko od tih novopečenih roditelja još dugo noću buditi unezvjeren, ne znajući u prvom času da više nije u zambijskom zatvoru i da dijete mirno spava pored njih ili u svojoj sobi. Ali vremenom će cijela ta priča postati zgodna anegdota na obiteljskim okupljanjima, a roditelji će se sjećati samo vedrije strane tih događaja.
A novi hrvatski državljani moći će se, kad malo narastu, praviti važni pred svojim vršnjacima: „Moji su starci zbog mene bili u zatvoru u Africi. A šta su tvoji starci napravili za tebe?”
Tko zna, možda će taj dječak za dvadesetak godina biti prvotimac „Vatrenih”, a te tri djevojčice možda postanu vrhunske znanstvenice ili umjetnice. Ali to nije i toliko bitno.
Puno je bitnije da će ti afrički klinci u Hrvatskoj dobiti onaj ključni alat za izrastanje u sretnu i zadovoljnu osobu, alat koji im život u afričkoj domovini nije uspio dati: roditeljsku ljubav.
Zbog toga se sva ova muka isplatila, svim pernarima usprkos.