"Tek otkad radim od kuće, postao sam svjestan mitske važnosti odlaska na kavu..."

Sredinom devedesetih godina portugalski nobelovac José Saramago objavio je roman “Ogled o sljepoći”. Taj roman - poslije pretočen i u osrednji film - bio je jedno u nizu fikcionalnih djela nastalih devedesetih i ranih dvijetisućitih koja su tematizirala moguću distopijsku katastrofu.

U Saramagovu romanu svijet bliske budućnosti zahvati neobjašnjiva pandemija sljepoće. Jedan za drugim, svi ljudi na svijetu počinju gubiti vid, da bi ta degradacija završila potpunom sljepoćom. Društvo u panici organizira karantenu za slijepe, a ta se karantena ubrzo pretvara u prostor društvene i higijenske degradacije kojim vladaju siledžije i maroderi.

U Saramagovu svijetu postoje oni koji su oslijepjeli i oni koji (još) vide. No, osim njih postoji i treća skupina: a to su “pravi” slijepci, slijepci iz vremena prije pandemije. Ono što je oboljelima nova situacija njima je stara i dobro poznata. Ono što novi slijepi moraju učiti bivši slijepci već znaju. U mikrokozmosu sljepačke karantene, stari se slijepci pretvaraju u supermene - u one koji mogu hodati bez teturanja, koji su razvili sposobnost snalaženja i izoštrili vrhunski sluh. Među slijepcima oni su jedini svikli na novo, neveselo stanje.

U proteklih nekoliko tjedana deseci tisuća hrvatskih i deseci milijuna globalnih zaposlenika prvi su se put našli u novoj situaciji. Ta situacija je rad od kuće. Stotine milijuna zaposlenika koji su donedavna provodili sat ili više u tramvaju ili metrou, koji su putovali na posao, ujutro ćakulali pokraj aparata za kavu, dizali u uredu telefone, odlazili na radionice, konferencije i simpozije sad su prvi put ušli u novi modalitet rada neodređenog roka trajanja. Nema više ureda ni commutinga. Radi se od kuće u papučama, uz računalo je mlaka kava od doručka, prostor rada i prostor intime sada je isti, a nerijetko je i radno vrijeme prebrisano.

Nema više ni sajmova ni simpozija, IT tvrtke, arhitektonski biroi, marketinške firme i fakulteti prešli su na rad izvan ureda, a novine koje čitate u nedjelju prvi su put fizički izišle a da nitko - ni grafičari, ni lektori, ni urednici - nije fizički izišao iz kuće. Ja sam pripadnik naraštaja koji je još uvijek jednom nogom u analognoj eri. U novinarstvo sam ušao u doba kad se članke slalo telefaksom, a tekstove na špiglu kratilo fizički, selotejpom i skalpelom. Stoga moram priznati da me ta činjenica - da se čitave novine mogu napraviti iz kućnih fotelja - ne prestaje fascinirati.

Već sada se puno priča, a još će se pogotovo pričati o mogućim dugosežnim posljedicama ovog dokinuća ureda. Kad su ljudi vidjeli da ovo funkcionira, hoće li doista ubuduće plaćati skupe kvadrate poslovnog prostora? Hoće li nestati metastazirani biznis simpozija, konferencija i znanstvenih skupova? Koliko će ova dematerijalizacija rada utjecati na obrazovanje?

Hoće li ona zadati udarac lokalnim obrazovnim monopolistima, fakultetima kojima je dosad jedina komparativna prednost bila što su jedini fizički tu, u vašem gradu? Hoće li generacija koja pohađa školu preko TV-a i sluša kolegije na webu shvatiti da jednako tako iz kućne fotelje može pohađati MIT ili Harvard? Ne znam. Ali - čini mi se da je upravo visoko obrazovanje jedno od područja života u kojima nakon ovog stvari više neće biti iste.

Kako god, rad od kuće se nastanio u naše živote - da tu ostane. Ostane barem tjedne i tjedne, a moguće i trajno. A u tim novim okolnostima ja se pomalo osjećam kao oni “stari slijepci” iz Saramagove “Sljepoće”. Stanje koje je nebrojenim ljudima oko mene novo, neobično i nelagodno, za mene je stanje u kojem živim desetljećima, i koje poznajem dobro. Naime, ja radim iz kuće već dvadeset godina, i mislim da sam za to vrijeme upoznao sve bonuse i maluse takvog života.

Moj rad od kuće počeo je točno određenog datuma: taj datum bio je prvi listopada godine 2000. Tog dana napustio sam radno mjesto filmskog kritičara u Slobodnoj Dalmaciji i prešao u novine u kojima i danas pišem, u tada mladi, relativno nedavno osnovani Jutarnji list. Do tada sad imao standardni radni režim redakcijskog novinara. U redakciju sam dolazio uoči kolegija, provodio tamo radno vrijeme i dežurao svaki treći vikend. Kad me Jutarnji list te 2000. pozvao da mu se priključim, moj je prvi preduvjet bio da se ne želim iz Splita seliti u Zagreb. Kako su na to pristali, te 2000. sam počeo raditi od kuće.

Prvog radnog dana - pamtim - otišao sam i kupio napravu koja mi dotad nije trebala, a sad mi je najednom bila nužna. Ta naprava tada nije bila ni izdaleka tako samorazumljiva kao danas. Vjerovali ili ne, zvala se mobitel.

Kad sam prvih mjeseci počeo raditi od kuće, najviše me zaprepastilo to koliko sam bio učinkovitiji. Istu količinu posla koju sam u redakciji bio u stanju napraviti do dva ili tri popodne, kod kuće bih bez ikakvih teškoća zgotovio do jedanaest. Tijekom prvih godina rada kod kuće s istinskom sam prepašću shvatio do koje je mjere rad u uredu razvodnjen socijalnom interakcijom. Kave. Još kava. Telefoni koji zvone. Rasprave. Sastanci. Ljudi koji navraćaju. U Slobodnoj Dalmaciji to je bilo još izoštrenije zato što je Slobodna u to doba u psihi Splićana bila poimana kao javna ustanova. Redakcija kulture bila je promenada. U nju bi svakodnevno navraćali slikari, arhitekti, pisci. Netko bi donio monografiju, netko kalendar ili pozivnicu, netko zbirku poezije. Pokojni režiser Ivan Martinac u hodniku bi redakcije sa Slobodanom Paparellom igrao šah. Tko god bi navratio, zadržao bi se u ćakuli, ćakuli koja bi se izvrgla u kavu, a najčešće i u bićerin. Telefoni su stalno zvonili. Kako su - kao što sam rekao - Splićani Slobodnu doživljavali kao komunalni servis, zvali su zbog koječega. Neki put bi zvali da im pomognemo naći lektirni naslov, čak i da im pomognemo riješiti križaljku.

Nakon tog ozračja felinijevskog raspašoja najednom sam se našao u ambijentu kućnog, trapističkog mira. Radio i TV ugašeni. Dijete u školi. Telefon zvoni rijetko, a kad zvoni, uvijek traže mene. Šalša se šufigaje na tihoj vatri, ja pišem i - najednom - ono što bih prije radio cijeli dan gotovo je do podne.

Ljudi koji su se sad prvi put našli u situaciji da rade od kuće često “starosjedioce” pitaju za obrasce i rituale. Ja moram priznati da ih nisam imao. Nikakvo navlačenje cipela, trule dunje, inicijacijski rituali. Kako sam jutarnji tip, i prije sam ustajao rano, pa sam i nastavio ustajati rano. Kad bih doručkovao, sjeo bih takav kakav jesam - u trenirci i papučama - i naprosto počeo pisati. Učinkovito bih iskoristio onaj dio dana koji je u novinarstvu obično bačen - jer kolegij još nije gotov, još nije nacrtano špiglo, ne zna se raspored stranica, a ljudi koji vam trebaju za izjavu ili intervju još nisu u uredima. Taj dio dana koji u novinarstvu obično nestane u vakuumu iskoristio bih da obavim pola posla.

Prednosti rada od kuće ubrzo su mi se nadale kao očite. Zato što radite brže, napravite više. Posao rasporedite kako paše vašem dnevnom ritmu i drugim obavezama. Nema problema ako vam je datum tehničkog pregleda ili termin zubara. Zato što ste kod kuće, možete kuhati. To znači da, umjesto junk fooda iz plastične zdjelice, u pauzi posla jedete kuhani ručak, doma, s obitelji.

No, kao što čovjek brzo otkrije prednosti rada doma, tako otkrije - možda nešto sporije - i mane. Njih ima dosta. Neke se tiču vas i vašeg života, neke se tiču kvalitete samog posla.

Prvi je problem taj što ubrzo postanete razmaženi kad su posrijedi uvjeti rada. Moguće je da je taj problem manje uočljiv ako kod kuće nemate mir, ako morate raditi dok vam se djeca veru po kauču, a punica gleda “Milijunaša”. No, ja sam doma imao priličan mir, a taj me mir razmazio. Do prelaska na rad kod kuće tekstove sam redovno pisao u redakciji. Izvježbao sam se da mogu raditi u uvjetima koji su daleko od spokojnih. Navikao sam pisati dok kolega do mene razgovara na telefon, drugi s diktafona skida intervju, a lokalni slikar sjedi u redakciji i glasno tumači zašto njegova nadolazeća izložba zaslužuje tri stupca.

Dok sam radio u redakciji, koncentracija mi je bila kao od kevlara. No, ta se sposobnost nevjerojatnom brzinom izgubi. I danas sam često u situaciji da pišem u press centru ili u zagrebačkoj redakciji - dakle u uvjetima kakvi su mi prije bili normalni. Ali, sve mi smeta: smeta mi razgovor, glasovi, radio. Neizvježbana, moja koncentracija na rad u vrevi ureda izgubila je na muskulaturi.

Drugi je problem fizička i socijalna izolacija. Rad kod kuće čak je i u vremenima prije virusa stvarao (bar kod mene) onaj osjećaj koji Amerikanci zovu “cabin fever”. To bi pogotovo bilo tako u jesen i zimi, za perioda kad je dnevno svjetlo kratko i ima puno kiša. Dogodilo bi se da se po nekoliko dana moj radijus kretanja svodio na odlazak do kvartovskog dućana. Poznajem ljude koji su poput mede u brlogu i kojima takav život silno paše. Mene je deprimirao.

Stoga sam rano razvio rituale kako sasjeći taj “cabin fever”. Naći izliku da se ode do centra grada. Biti fizički aktivan - pješačiti, biciklirati. Svakako što sadržajnije provoditi vikende. To je točka na kojoj, nažalost, u eri koronavirusa moji savjeti prestaju biti korisni. Jer, sve ono što bih inače savjetovao kao dobru praksu onima koji rade kod kuće u sadašnjim je okolnostima zabranjeno: ne smijemo šetati, ne smijemo planinariti, ne smijemo ići na vikend-izlete ni navečer izići na pivo.

Treći problem s radom od kuće sa stanovišta posla možda je i najneugodniji. To je izolacija - ali ne fizička, nego socijalna. Dolazak na posao, naime, nije samo dolazak fizički na jedno mjesto nego i interakcija. Vidite se s ljudima, saznate što se s njima događa, pričate o djeci, školi, dijagnozama, politici, kreditima, prometnoj regulaciji.

Svim ljudima - a pogotovo novinarima - ta interakcija daje reljefniji uvid u društvo, ili - ajde da budemo pošteniji - uvid u klasu i socijalni ambijent kojem sami pripadaju. Opipavate puls te klase i ambijenta. Čujete kako diše. Saznajete informacije i okrajke emocija koji će se šest mjeseci kasnije možda mutirani naći u vašem tekstu. Ne znam kako je drugdje, ali u Hrvatskoj famozna “kava” nije samo odvraćanje od posla.

Ona je važan, integralni dio posla. Ona služi razmjeni informacija, ona je socijalna izlika za brainstorming, na kavi se kristaliziraju ideje, doznaju detalji, bruse teze. “Kava” (koja ne mora uopće uključivati kavu) možda je najvažniji socijalni ritual hrvatskog društva. To je nešto što mi sami ne primjećujemo. Ali, zato primjećuju stranci, u što se možete uvjeriti ako u stranim turističkim vodičima čitate fascinirane opise hrvatskog kafenisanja.

Stoga je famozna “kava” u Hrvatskoj važan i nenadoknadiv dio radnog procesa. Ljudi iz pametnijih IT firmi mi kažu da su i sami to shvatili, pa su u ovim novim okolnostima čak pokušali ustrojiti “virtualne kave” uz kućni potić, Google Meet i Skype. Živo me zanima jesu li zadovoljni tim surogatom socijalnog rituala.

Važnost mitske hrvatske “kave” osobno sam shvatio tek kad sam počeo raditi od kuće, pa sam je izgubio. U nekim trenucima počeo sam se osjećati kao da sam bez strujnog napajanja, kao da do mene ne dolazi dovoljno socijalnog goriva za rad motora. Rješenje sam našao u što intenzivnijoj socijalnoj interakciji. Nađi krug prijatelja izvan struke. Volontiraj. Uključi se u aktivizam. Putuj - ali ne u Pariz i Beč, nego u Drniš, Tisno, Križevce, Koprivnicu. Idi kamo god te pozovu. I ti savjeti - nažalost - u ovom su trenutku posve neupotrebljivi. Jer, upravo ta vrsta socijalne interakcije s random strancima u sadašnjoj je karanteni socijalno najneodgovornija.

Nakon dvadesetogodišnjeg iskustva mogu pouzdano reći da rad kod kuće ima prednosti. Čini vas učinkovitijim, reafirmira obiteljski život. No, on ima puno mana, a u okolnostima karantene zbog Covida te mane su to intenzivnije što su svi protuotrovi protiv tih mana u ovom trenutku i sami nedopušteni. Na kratke staze, rad od kuće je zanimljiv, nov, komforan. Lako nas usiše.

Vjerujem da će nakon ove krize u mnogim strukama postati nova normalnost. No, na duge staze on nosi puno opasnosti. Radne kolektive on lako pretvori u konfederaciju jedinki koje surađuju operativno, ali su suštinski nesjedinjene, ne misle isto, ne pridonose jedna drugoj, ne kreiraju dodanu vrijednost. Ne znam hoće li ova pandemija u mnogim strukama ukopati stari, tradicionalni ured. Ali - nešto znam. Znam, ako se to dogodi, da to neće nužno biti dobro.