Najprije su se lomila koplja oko toga zove li se prvorođeni državljanin Republike Hrvatske u novoj godini David ili Daris, gotovo kao oko naziva Banija ili Banovina.
Potonje još nije definirano, no za mališana se zna: zove se Daris i rodila ga je mama Romkinja, dvadesetogodišnja Nataša Lukić!
Dječakov tata zove se Ferid Safić i stariji je tri godine od nevjenčane supruge s kojom već ima sina Damijana, bebu od godinu i pol dana; svi stanuju u "kantonjerima" u Petrinji, kako stambene kontejnere naziva Feridova mama Milena Safić (63), također u zajednici s mladima.
- Da nije bilo Dalmacije (Slobodne Dalmacije, nap.a.), ne bi nama gradonačelnica Supetra obećala novu kuću! Ne može se još početi graditi jer, sunce moje, drma svaki dan - krši ruke, gasi cigaretu Natašina svekrva Milena.
Pa pali novu...
- Ovo ti je meni, sunce moje, hrana; jako sam nervozna i bolesna. Nataša je meni sad ko moje dijete, i ova dva malena. I Ferid je moj, on mi je najmlađi od mojih četvero što sam ih izrodila s dva muža. Prvi je umro, drugi otišo u Bosnu.
'Voli se vozati okolo'
Nisam htjela za njim. I sad smo ovde, u kantonjerima, dok se kuća ne popravi, sagradi, ne znam ni ja. Nju sam dobila darovnicom za sudjelovanje u ratu.
U ratu sam i muža upoznala. Sad ga ne vidim i ne čujem, Feridova oca, a i Ferid je nemiran, voli se vozati okolo. Završio je za vodoinstalatera - ponos se načas razlio Mileninim licem.
Nataša malo govori, ljuljuška svoje bebe u toplom "kantonjeru". Kaže da Darisa doji, ali mu daje i hranu Nan. Stariji Damijan je već na čokolinu. Dječica su prekrasna, primjećujemo. Dvije divne, zdrave bebe.
Ništa bez juhe
- Pazim ja na njiovu hranu. Svaki dan kuham za sebe i Natašu, Ferida ako svrati. Danas sam kuhala tijesto (tjesteninu, nap.a.), a po tome prolila gulaš iz konzerve. I juhu. Ništa bez juhe, sunce moje - Milena će.
Kaže, voli čistoću i - cvijeće.
- Nataša je još mlada, ona je prava Romkinja, a mi smo napola. Zato je u nje malo čergarski duh, hoće s djecom nazad kod svojih, na Majske Poljane, ali tamo oni nemaju prave kuće, nomadi su. A ja volim red. I da je čisto.
Bojim se ući u kuću jer ima narančastu naljepnicu, pa ugrijem vani vodu i operem kosu, operem što treba. Strah me ući u kuću, ali sebi sam uredila sobu u kantonjeru - otvara vrata kontejnera Milena, pokazuje ležaj, televiziju.
Kupila je od novca koji joj je slao brat zaposlen u Francuskoj. On je financijski pomogao i dizanje novog, sada urušenog kata. Doista, Milena je uredna žena; čak osjećamo miris parfema...
- To se s police parfem prolio po odjeći kad je treso potres! - smije se.
Pa se uozbilji.
Ko botanički je
- Najviše mi, sunce moje, fali cvijeće. Vidi kako sam sebi uredila vrt, ko botanički je. Ali ga je potres zatrpo. I kantonjeri - tužno konstatira.
Snijeg u dvorištu prekrio je otpale opeke, kontejnere, pa i cvijeće; svojim je vizurama smekšao grubost potresa, vidljive podsjetnike na nj. Kao kad razlomljeni, upropašteni kolač pospete šećerom u prahu...
Kroz snijegom obrubljeni, malko zamagljeni prozorčić kontejnera nazire se prizor pun nježnosti: majka doji dijete. I prerano ostarjeloj Mileni još nije srce sasvim otvrdnulo nakon svih razočaranja koje je doživjela, ratova i gladi, bolesti, muževa što ih je pokopala i prežalila, djece ispratila; suza je zaiskrila u kutu oka svekrve Milene.
Voli ona svu svoju unučad i praunučad, a ova dva malecka pogotovo, jer uz nju rastu.
- Samo neka su mi djeca ovdje na oku. I Nataša; ona je sad isto moje dijete. Čuvat ću ih, neka sam bolesna; slaba mi je ruka, bubreg, loš mi sluh, sunce moje, nosim slušni aparat ko što vidiš
Imam invalidninu 1500 kuna, ali neće mojoj djeci ništa falit. I svi će ić u školu, ko što je moj Ferid išo. Nataša ima samo sedam razreda, ali ovi mali će imat svih osam. I zanat će učit.
Ja ću za njima u školu, da ne bi lutali - na petrinjskom snijegu zavjet dade Milena Safić, svekrva Nataše Lukić, majka Ferida i baka Damijana i Darisa.
Potonji kao da je na to kroz prozorčić sretno mahnuo. Kao princ u palači, što je u nekom ružnom filmu kontejner u snijegu bila.