U Hrvatskoj žestoko ratuju dvije znanstvene struje: jedni bi htjeli strogi lockdown, a drugi žele otvaranje svega. Tko je u pravu?

Prvi zagovaraju stroge mjere i zatvaranje. Drugi opuštanje i otvaranje gospodarstva. Prvi izdaju oštra upozorenja za nove sojeve koronavirusa govoreći da još ništa nije gotovo, drugi tvrde da su njihovi izračuni pokazali da smo nadomak pobjede i da je na proljeće virus gotov. Prvi se onda ljute na druge i nazivaju ih “gospodarima sumnjivih grafova”, drugi se ljute na prve i nazivaju ih oštromjerašima i koronapaničarima. Iako se gledaju preko nišana, naši se znanstvenici u jednom slažu: “Moramo vjerovati znanosti!” Da, ali čijoj? Znanosti prvih ili drugih?

U Hrvatskoj, čini se, postoje dvije “epidemiološke istine”. Prvu, opreznu, da smo daleko od pobjede nad koronavirusom i da bismo trebali zadržati nekakav oblik lockdowna jer dolaze novi i opasniji sojevi, zagovaraju znanstvenici Ivan Đikić, Igor Rudan i Igor Štagljar.

Drugu, ushićeniju, da je najmanje četvrtina Hrvata okužena virusom i da ćemo se epidemije konačno riješiti na proljeće, zagovaraju znanstvenici Gordan Lauc i Dragan Primorac te poduzetnik i matematičar Nenad Bakić.

Priča je poznata. Prvi zahtijevaju stroge mjere, smatrajući da samo lockdown može spriječiti širenje virusa, a drugi obrnuto – smatraju da je puno ljudi okuženo i da bi trebalo ići prema ukidanju mjera. Đikić, Rudan, Štagljar smatraju da Lauc, Primorac i Bakić govore gluposti i da nalazi njihovih istraživanja sumnjivo idu u prilog njihovim uskim biznis-interesima. Onda ovi odgovaraju da Đikić, Rudan i Štagljar unose nepotrebnu paniku i pokušavaju dociranjem i apelima, iz akademske zavjetrine inozemstva, ostvariti nekakve svoje političke ambicije (prvenstveno tu misle na Ivana Đikića, koji je direktor Instituta za biokemiju na Goetheovu sveučilištu u Njemačkoj).

Nije dugo trebalo ni da se rasprava u međuvremenu sa znanstvenih činjenica prebaci na pobrojavanje tko je koliko znanstvenih radova napisao, gdje je što objavio i na kojim je katedrama predavao. Ostavimo li to sve po strani, ostaje suštinski problem: i jedni i drugi javnost uvjeravaju da su baš njihovi nalazi znanstveno utemeljeni, metodološki rigorozni i predstavljaju pravu istinu o epidemiji.

Neistomišljenici, dakako, lažu i muljaju. Sad, ako su nalazi i jedne i druge strane znanstveno utemeljeni, a svi se kunu u svoje titule i znanstveni kredibilitet da to zbilja jest tako, onda istodobno imamo dvije jednako valjane epidemiološke istine - koje se međusobno pobijaju. Slikovito, to znači da istodobno ljudi umiru i ne umiru od koronavirusa, da epidemija istodobno jača i slabi te da dolazi treći val iako epidemija samo što nije gotova. I sve to u okvirima prirodne znanosti – egzaktne, objektivne, precizne – gdje se ne može reći: a, sve je to ionako društveni konstrukt.

Tri su ključne točke prijepora između ovih dvaju znanstvenih tabora. Prva, je li virus sezonalan ili nije? Đikić, primjerice, vjeruje da nema govora o sezonalnosti, da je virus nepredvidljiv i opasan u svako doba godine, a Lauc da je virus izrazito sezonalan i da su svi koji su ga preboljeli prošlo ljeto zapravo “dobili na lutriji”. Đikić to nazva “fake newsom” i navodi da su epidemiološki rezultati ljetos bili dobri jer je Hrvatska prethodno ušla u potpuni lockdown – što znači da stroge mjere djeluju.

Lauc se s time ne slaže. I to je druga točka prijepora – pomažu li mjere, kao zatvaranje kafića, da se virus ne širi ili ne pomažu? Podaci pokazuju, kaže Lauc, da Slovenija, Slovačka, Češka, Mađarska i Francuska imaju više umrlih unatoč tome što imaju strože mjere na snazi od Hrvatske. Pritom, za Lauca je najteže razdoblje epidemije iza nas jer je veliki broj Hrvata već prebolio virus. I tu je treća točka prijepora – jesmo li nadomak kolektivnom imunitetu ili nismo? Đikić misli da nismo.

O zaštitnoj okuženosti možemo govoriti, kaže, tek nakon velikog postotka cijepljenja. Što se Hrvata tiče, trenutno ih je, prema službenim podacima, cijepljeno šest posto. Ipak, kada su Lauc i Primorac proveli istraživanje potkraj veljače, koje su sami financirali, ono je pokazalo da 26,07 posto populacije Zagreba već ima antitijela nakon kontakta s virusom. Đikić je to njihovo istraživanje ocijenio “amaterskom havarijom” navodeći da je pristrano, da su grupe birane tendenciozno, uzorak nepouzdan (1005 ljudi), a rezultati “navučeni” tako da odgovaraju ciljevima dvojice poduzetnika Lauca i Primorca.

“Trebamo li vjerovati u njihove procjene ili njihove interese? Gdje su objavljeni rezultati, jesu li prošli znanstvenu recenziju?” pita se Đikić. Međutim, rezultate slične Laucovima pokazalo je i istraživanje HZJZ-a na 1500 ljudi prema kojem antitijela ima 25 posto stanovništva Hrvatske.

Uglavnom, kako bismo razriješili ovaj misterij o postojanju dviju znanstvenih istina, kontaktirali smo, s jedne strane, Ivana Đikića, Igora Štagljara i Igora Rudana, a s druge Gordana Lauca i Nenada Bakića. Svima smo, među ostalim, postavili isto pitanje: kako je moguće da postoje dvije znanstvene istine u Hrvatskoj? Također, slažu li se možda u nečemu (bilo čemu) s drugom stranom?

Đikić, Štagljar i Rudan uglas su se zahvalili na pozivu govoreći da radije ne bi sudjelovali jer je tema posve promašena. Ne postoji, kako kažu, “sukob u znanstvenoj zajednici” niti “dvije znanstvene istine”. Za njih, istina je jedna i tu se slažu svi kredibilni i relevantni znanstvenici: “koronavirus je i dalje opasan, a mjere djeluju kada se na vrijeme i pravilno primjenjuju”. Sve su drugo, kako kažu, “neinformirana laička mišljenja na koja ozbiljni znanstvenici ne bi trebali gubiti vrijeme”.

Kada smo pojasnili da su Lauc i Primorac ipak članovi Znanstvenog savjeta Vlade i oblikuju mišljenje javnosti svojim istupima, Rudan je vratio da, nažalost, i mediji tu igraju svoju ulogu i da je ovakvo “poticanje javne rasprave” svojevremeno “stvorilo antivaksere, kao što sada stvara antimjeraše”.

Na pozivu nam se zahvalio i poduzetnik i matematičar Nenad Bakić, koji je otpočetka epidemije prikupljao i analizirao statističke podatke, a dosad je objavio stotine grafova na svojoj Facebook stranici, kao i stranici Pandemijski realizam (koju Bakić i Lauc zajedno vode) dokazujući, kako tvrdi, da najoštrije mjere nisu potrebne.

Na poziv se, s druge strane, odazvao Gordan Lauc, od kojega smo zatražili, među ostalim, da prokomentira optužbe oponenata da svoja istraživanja tendenciozno postavlja kako bi odgovarala njegovim poduzetničkim ciljevima (otvaranje gospodarstva i normalno poslovanje) te ga upitali kako može biti slučaj da, ako svi znanstvenici barataju istim podacima, na koncu dobivaju različite rezultate. Metodologija? Pristup analizi podataka? Ideologija?

Na prvi je dio pitanja odgovorio da ulože ogromne resurse – svoje osobno vrijeme i financije svoje tvrtke Genos – u proučavanje pandemije, za razliku od kolega oponenata koji “nemaju nikakve konkretne argumente ni analize” za osporavanje njegove pozicije. Štoviše, tvrdi, nekim znanstvenicima odgovara da pandemija potraje što duže jer onda lakše mogu dobivati novac za svoja istraživanja. Nije navodio imena. Na drugi dio pitanja, kako su moguća stubokom različita mišljenja dviju znanstvenih struja, kaže: “Teško je znati.”

Obratili smo se zato sociologu Ozrenu Žunecu, profesoru na odjelu sociologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji se, među ostalim, bavi i temama sociologije znanja i znanosti. Prema njemu, usprkos kavgi dviju znanstvenih struja u Hrvatskoj, optuživati znanost za kontradikcije je besmisleno. Različiti stavovi i teorije su, kaže, proces kojim znanost dolazi do rješenja.

- I Einstein je govorio protiv Newtona. Znanost nije dogmatska. Znanstvenik ne smije govoriti jezikom svećenika. To što se o nekoj temi javljaju suprotstavljena gledišta, to i jest suština znanosti. Znanost se uvijek ispituje u kontradikcijama, a onda se u tim kontradikcijama nalazi rješenje. Došli smo do cjepiva, zar ne? I to u godinu dana, što je rezultat koji nadmašuje sve dosadašnje znanstvene uspjehe – govori Žunec.

Međutim, ako na znanost gledamo kao nešto što nije fiksirano, što neće iznijeti konačni sud o svemu, onda, smatra Žunec, i ona ima svoje manjkavosti. U prvom redu, to je činjenica da samo brojevi ne mogu reflektirati stvarnost u potpunosti. Navodi primjer predizbornih anketa koje, iako se bave točnim brojevima i statistikom, redovito promaše tko će pobijediti izbore.

- Egzaktna znanost, pokazalo se, jedna je od mogućih znanstvenih interpretacija stvarnosti, ali ne više od toga. Mi sada, recimo, ne znamo što je to što naši znanstvenici točno broje i zbrajaju u svojim analizama. Ispada stoga da, za razliku od brojeva, tekstualna, narativna objašnjenja, kao što ih imamo u društvenim i humanističkim znanostima, još uvijek bolje pogađaju stvarnost jer i broj nikada nije samo broj, nego je uvijek određena interpretacija nekog trenda – tumači profesor Žunec.

Recimo, u sasvim banalnom primjeru, kupujemo li svježi sir u supermarketu, velika je razlika piše li na njemu da sadrži 15 posto masti ili je 85 posto “bezmastan”. U oba slučaja brojke ne lažu, u oba slučaja je riječ o istom siru, ali jasno je koji ćemo staviti u košaricu ako želimo smršaviti. Zato je, čini se, bitka oko epidemiološke istine u istoj mjeri i znanstvena i ideološka. Poduzetnici znanstvenici s jedne strane – Gordan Lauc, vlasnik tvrtke Genos (usto profesor na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu), Dragan Primorac, vlasnik tvrtke Origo zdravlje, matične tvrtke Specijalne bolnice Sv. Katarina, i Nenad Bakić, investitor u Varteks. S druge, akademski znanstvenici - Ivan Đikić, direktor Instituta za biokemiju na Goetheovu sveučilištu, Igor Štagljar, profesor molekularne genetike Sveučilišta u Torontu, i Igor Rudan, direktor Centra za globalno zdravlje Sveučilišta u Edinburghu.

Prvi predstavljaju tržište, a drugi ono što je od tržišta izuzeto. Može se reći, znanstvenici poduzetnici rade interesno, a akademski znanstvenici bez skrivenih motiva. Međutim, isto tako se može reći da su zbog toga znanstvenici poduzetnici bliži realnim problemima gospodarstva u kojem sami posluju, a akademski znanstvenici dociraju daleko od realnih problema.

Zato Martina Blečić, poslijedoktorandica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, kaže da zaključke oko koronavirusa, usprkos tome što svi želimo da lockdown završi, ne možemo izvoditi na temelju onoga što želimo čuti, nego uvijek iz najboljeg znanstvenog objašnjenja koje trenutno imamo.

- Na temeljnoj razini naši se znanstvenici slažu, postoji bolest i moramo je suzbiti, ali se ne slažu oko toga kako se prema njoj postaviti. Je li sukob ideološki, teško je reći, no svakako je ljudski. U ovoj bismo situaciji, prije svega, trebali biti svjesni toga da je naše znanje o virusu nepotpuno i da svaka prekonkretna obećanja i predviđanja trebamo uzeti sa zrnom soli – govori.

Savjet Martine Blečić jest: “Ako ste u nedoumici, priklanjanje konsenzusu je najsigurnija opcija.” No, problem je tu, napominje, što proces do konsenzusa nije brz. To je pokušaj i pogreška.

- Toga ljudi možda nisu svjesni jer su najčešće upoznati sa znanstvenim činjenicama oko kojih postoji suglasje, no ne i procesom koji je do njega doveo.Također, znanost, u užem smislu, samo je jedan od alata u borbi protiv pandemije. Kada govorimo, recimo, jesu li postojeća cjepiva protiv koronavirusa učinkovita protiv novih sojeva, tada se svakako moramo osloniti na znanstvenu metodu. Ali, kada se nađemo pred pitanjem hoćemo li, primjerice, riskirati živote starijih građana da bismo očuvali radna mjesta ili trebamo li cijepiti državne dužnosnike prije drugih građana, onda moramo donijeti informirani etički sud. Za to nam ipak treba humanistički uvid. Virolozi, epidemiolozi, imunolozi i drugi znanstvenici moraju u jednom trenutku posao prepustiti nekim drugim stručnjacima, na primjer političarima i ekonomistima. No, može se primijetiti i obratni smjer, a to je da su se tijekom ove pandemije mnoge političke odluke izbjegavale prebacivanjem na nekakav apstraktni pojam “struke” ili kako ta ista “struka” postaje opravdanje za odluke koje su u biti političke – zaključuje.