Ubili su milijun ljudi, a prema Hrvatima su bili posebno nečovječni. Mučili su ih, slali u logore, palili sela... Srhoj podsjeća na sve te strahote

Nedavni izbor talijanske konzervativne političarke Giorgie Meloni za premijerku nadignuo je kosu na glavi ljudima u Dalmaciji. Brzo je u medijima osvanula njezina poruka iz rujna 2014. godine o ‘vraćanju Istre i Dalmacije’ i povratka dobara esulima, što bi, kao, bio njezin uvjet ulasku Hrvatske u Europsku uniju.

‘Mama Meloni’ sada je na čelu Italije iz koje se dugo nisu čule slične poruke, a Dalmatinci su, istini za volju malo i zaboravili bestijalnosti koje su im priuštitili ‘simpatični susjedi’ prije osamdesetak godina. Svi znamo za koprifoko, ulje od ricinusa, pozdrave ‘romanamento’, smiješne parade vojnika pod perušinama i slične davne ‘folklorne’ uspomene na okupatore iz Drugog svjetskog rata. Ali u samo tri godine koliko su vladali dalmatinskim gradovima i mjestima, talijanski fašisti ostavili su za sobom tako grozne zločine, posebno nad civilnim stanovništvom, da uopće ne čudi što upućenije uvati bijes od samog spomena na boravak Duceovih ‘momaka’ na ovoj strani Jadrana.

Talijanskom okupacijom Dalmacije, čiji je veći dio poglavnik NDH Ante Pavelić Rimskim ugovorima prepustio Kraljevini Italiji, podrobno se bavio Korčulanin Jure Srhoj u knjizi ‘Putovanje dolinom sjenki - Dalmacija 1941. – 1944.’, (ITG, 2019) i u njoj obuhvatio sve aspekte terora nad građanima: od nasilne izmjene imena i ljudi i ulica, preko talijanizacije škola, uništavanja i krađe kulturne baštine do masovnih pokolja i okrutnih logora na otocima koji po brutalnosti nisu zaostajali za nacističkima.

- Ne mogu zamisliti stanje u kojem bi dalmatinski Hrvati “zahvaljujući” Paveliću i ustašama bili talijanski “postinenti” (pripadnici), većina bi do danas bila talijanizirana, a kolijevka hrvatstva trajno otrgnuta od matice zemlje – navodi Srhoj.

- Nakon potpisivanja Rimskih ugovora, Gaelazzo Ciano, talijanski ministar vanjskih poslova, u dnevniku je zapisao da Italija ne traži Dalmaciju iz etničkih razloga nego temeljem načela životnog prostora. Naravno, kada je u čitavoj Dalmaciji tada boravilo ne više od 18 tisuća Talijana – uvodi nas Srhoj u temu.

Nakon dolaska fašista u Dalmacija u travnju 1941. najprije slijedi talijanizacija toponomastike; mijenjaju se stari nazivi kraja, mjesta, naselja, ulica i putokaza na cestama koji su dobili nova talijanska imena. Vrlo brzo počinje se primjenjivati Zakon o prezimenima, koja su se morala pisati talijanskim pravopisom, dok su se osobna imena prevodila. Mijenjaju i toponime: Split je prekršten u Spalato, Omiš u Almissa, Brač u Brazza... Ni more više nije bilo Jadransko nego Adriatico.

Sve radnje u dalmatinskim gradovima, javne službe i kancelarije dobile su talijanske natpise. Jednako je i s ulicama: do jednoj ulici su promijeli ime, baš kao i ljudima! Škole su imale posebno mjesto u procesu talijanizacije jer su u njima trebale biti odgojene generacije na kojima će fašizam i talijanska vlast u Dalmaciji počivati u budućnosti. Uvođenje talijanskog jezika u škole teško je pogodilo mladi naraštaj koji se često bunio i bili su žestoko kažnjavani.

Raspušta se sva udruženja, ustanove i društva. Otpušta sve službenike koji se ne služe talijanskim jezikom, a talijanski službenici i optanti postavljeni su na rukovodeća mjesta u administraciji, policiji, sudstvu, školstvu, zdravstvu…

Sva privredna poduzeća proglašena su mobiliziranima, pa su na rukovodeća mjesta postavljeni talijanski komesari.

Uvođenje u upravu i sudstvo uporabu talijanskog jezika, stanovništvu će donijeti velike poteškoće, jer talijanski jezik nije poznavalo.

- Nama ostaje primijetiti da se mnogi u Italiji ni do današnjih dana nisu odrekli pretenzija na Dalmaciju. I danas na internetskoj stranici Talijanskog iredentističkog pokreta, i ne samo tu, stoji geografska karta na kojoj je kao talijanski teritorij označena Istra i cijela dalmatinska obala, unatoč konačnoj uspostavi granica između Italije i Jugoslavije, potvrđenoj sporazumom od 10. studenoga 1975., potpisanim u Osimu kraj Ancone – primjećuje Jure Srhoj.

Talijanski okupatori oštetili su bezbroj starih palača, ljetnikovaca, samostana, crkvicu sv. Nikole u Ninu iz XI. stoljeća su pretvorili u konjušnicu, devastirali su spomenike i spomen-ploče Marulića, Botića, Nodila i Trumbića u Splitu, uklonili Grgura Ninskog s Peristil, srpsko-pravoslavni spomenici. U splitsku sinagogu će 12. lipnja 1942. provaliti fašistički crnokošuljaši iz bataljuna ‘Toscana’: izbatinali su sve koje su zatekli, porazbijali inventar, opljačkali srebrne obredne predmete, a na Pjaci zapalili trsi godina ster svitke Tore, arhiv i namjštaj, pa sve zapalili.

Dalmatinski muzeji i zbirke umjetnina pretrpjeli su u ratu veliku štetu, a mnoge umjetničke i druge zbirke su opljačkane.

Ipak najveću štetu su pretrpjeli arhivi, temelj proučavanja povijesti: iz Zadra su odnijeli 74 sanduka starih dokumenata i rukopisa, opustošili su stari korčulanski, lastovski, trogirski i splitski arhiv. Rujna 1943. godine samo iz Zadra je 157 sanduka punih arhivskog materijala upućeno motornim brodom u Italiju.

Posebno mračno poglavlje Srhojeve knjige i ovog teksta posvećeno je žrtavama pokolja tijekom osvetničkih pohoda i užasnih logora koje su za domaće ljude i antifašiste ‘upriličili’ talijanski okupatori. U tom obliku terora krije se, prema Srhoju, razlog zbog kojeg je ogromna većina stanovnika Dalmacije s odbojnošću, a nerijetko i s mržnjom gledala na veliko zlo koje su provodili talijanski i njemački okupatori, četnici i ustaše, a pristala uz partizane.

Logori

- Fašistička Italija, nakon početne tolerancije, započela je plansko istrebljivanje dalmatinskih Hrvata i uništavanje svih njihovih sredstava i uvjeta za život, kako bi napravila ono što su zvali “la Dalmazia nostra”. Omiljena sredstva u uništavanju naroda bila su im planska masovna strijeljanja, odmazde, uzimanje talaca, interniranja u logore, osude na dugogodišnju robiju, bezrazložne kaznene ekspedicije kojima su mučili, ubijali i na razne načine terorizirali narod i uništavali čitava sela. Računali su da će se ostatak naroda razbježati i zauvijek odseliti sa svoga pradjedovskog tla. Izraz ‘rastrellamento’, kada se radilo o čišćenju područja bio je riječ strave i užasa za stanovništvo Dalmacije – podsjeća Jure Srhoj.

Parobrod ‘Ammiraglio Viotti’ nazvan ‘Crna marica’ plovio je priobaljem i otocima Dalmacije od mjesta do mjesta, krcajući starce, žene i djecu da bi ih prebacio u otočke logore, najviše na Molat, te odvodio grupe logoraša na egzekucije.

Prva posljedica talijanskog ulaska u rat u lipnju 1940. uz nacističku Njemačku bila je uspostava guste mreže logora. Kod toga su Slaveni bili podvrgnuti etničkom čišćenju u svim područjima koje je okupirala Italija. U nekim je područjima slavensko civilno stanovništvo bilo podvrgnuto nehumanim životnim uvjetima, koji su doveli do gladi i smrti tisuća zatvorenika, uključujući žene i djecu. Fašistički kampovi diljem Italije bili su zapravo koncentracijski logori. Talijani će već 1941. godine početi s masovnim hapšenjem civilnog stanovništva.

Glavni talijanski logori bili su: polje Rab (otok Rab) za sjeverni Jadran; za središnje područje Dalmacije polje Melade (Molat), pred Prekom zloglasna Kalogjera i zloglasni zlarinski logor. Integrirani logori Mamula i Prevlaka bili su za južni Jadran, uključujući Boku kotorsku. U talijanskim koncentracijskim logorima Dalmacije i Primorja (Bakar, Kraljevica, Mamula, Prevlaka, Zlarin, i dr.) te šatorskim koncentracijskim logorima Molat i Rab nije poznat broj umrlih. Mjere protiv civilnog stanovništva radi ispražnjena pojedinih zona i područja Dalmacije poprimaju tolike masovne razmjere da je na usamljenim mjestima u Italiji bilo osnovano oko 200 većih i manjih logora s više od 90 tisuća logoraša. Prema Carlu Capogrecu-Spartaku u knjizi “Mussolinijevi logori” u talijanskim logorima bilo je zatočeno 100 tisuća Hrvata (najviše iz Istre i Dalmacije) i Slovenaca.

Molat

Od otvaranja logora na Molatu, 28. lipnja 1942. raspoređeno je 500 vojnika i 180 karabinjera. Prvi zarobljenici žene, djeca i starci bili su iz Šibenika, Vodica, Zlarina, Malog Iža, Velog Iža i iz Rogoznice, Srime, Tisna, Raslina, Murtera, Pirovca, Jezera, Prukljana, Sonkovića, Gaćeleza, Dazline, Bilica, Betine i s cijeloga kotara Šibenik i okolnih otočnih mjesta. Ukupno oko 2500 ljudi, raspoređenih po 200 u vojničkim šatorima i barakama s kiblama, buhama, ušima, pantaganama. Glad je bila svakodnevica: 10 dag kruha i dva obroka tople vode s nekoliko zrna riže dnevno. Izjutra su im za doručak davali pojesti dvije pokvarene slane srdele, trpili su užasnu žeđ. Vladao je tifus, malarija, svrab, hvatali su i jeli štakore. U prvih osam mjeseci umrle su 422 osobe. Sljedećih mjeseci umrlo 700, strijeljano oko 300.

- Molatski logoraši i internirci, mahom dalmatinski Hrvati, najveći su patnici našega naroda pod talijanskom okupacijom. Njihovo stradanje je neopisivo. Procjenjuje se da je kroz logor na Molatu prije nego li je kapitulacijom Italije, početkom rujna 1943. likvidiran, prošlo između 20 i 30 tisuća logoraša – kazuje Srhoj.

Rab

Na otok Rab iskrcalo se 2. srpnja 1942. oko 200 talijanskih vojnika i oficira, koji su podigli šatore u polju podno kamporske škole. Za logor su odabrali polje zasađeno usjevima koji su u ratnim uvjetima bili jedina nada za preživljavanje stanovnika Kampora.Prema procjenama u logoru je umrlo više od 4000 ljudi, od čega oko 150 djece mlađe od 15 godina, a do danas je identificirano samo 1477 imena žrtava. Koncentracijaski logor Kampor na otoku Rabu bio je najgori među logorima ili kampovima, kako ga zovu, koje su Talijani postavili na okupiranim teritorijima.

- Nijedna talijanska institucija, od 1945. do danas nije došla postaviti vijenac cvijeća, kako bi se barem simbolički tako odijelili od brutalnosti fašističke Italije – komentira Srhoj.

Prevlaka i Mamula

Na anektiranom dijelu Boke kotorske i njezine okolice, odnosno području koje je činilo Kotorsku pokrajinu, Talijani su uspostavili koncentracijske logore na Mamuli i Prevlaci. Logori su osnovani 30. ožujka 1942. Tijekom Drugog svjetskog rata oko 2000 antifašista i njihovih simpatizera iz Boke Kotorske, Hercegovine i Dalmacije (dubrovačkog i neretvanskog područja, Zabiokovlja, Makarskog primorja, Pelješca, otoka Korčule) bilo je zarobljeno na Mamuli. Mnogi će umrijeti od gladi i bolesti, a između 80 i 100 bit će ubijeno.

Broj umrlih u oba logora, uključivši i pogubljene taoce na području logora Prevlaka i u obližnjem mjestu Kameno, procjenjuje se na petstotinjak osoba.

Logor Zlarin

Jedan od većih koncentracijskih logora na području Dalmacije utemeljen je na otoku Zlarinu, a razlog iseljavanje čitavog muškog stanovništva starijeg od 15 godina s područja Šibenika, Trogira, Drniša i okolice! Logor na Zlarinu Talijani su u ožujku 1943. smjestili na rtu Marin (bivša tvrđava topovske artiljerije), na stjenovitom i bezvodnom kraju.

Na Zlarinu je bio jedan od najvećih sabirnih fašističkih logora u Dalmaciji. Prvi internirci došli su na otok istog dana kada je logor utemeljen, a već potkraj travnja u njemu se nalazilo 1645 zatočenih osoba. Ukupan broj interniraca, koji su prebacivani na otok motornim brodom simbolična imena “Mučenica”, koji su živjeli u neljudskim uvjetima iznosio je 2.500 ljudi.

Spaljivanja sela

Stanovništvo Selaca na Braču će 8. kolovoza navečer napustiti domove. Kaznena ekspedicija talijanskih vojnika iskrcala se kod Supetra, Pučišća i Sumartina. Nakon što su palili po Bolu, Pučišću, Dračevici, Pražnici, Gornjem Humcu, sutradan su zapalili najprije Novo Selo. A onda su na red došla Selca. Nije pomogla molba župnika don Luke Trebotića, načelnika Ivana Štambuka i nekolicine hrabrijih mještana. Najveća tragedija u povijesti Selaca dogodit će se 9. kolovoza 1943. kad su talijanski fašisti zapalili mjesto. Selca su paljena sistematski, tako da je spaljeno do temelja preko 80 posto kuća.

- Živopisna, pitoreskna Selca gorjet će tri dana i tri noći i od te tragedije se nikad nisu oporavila. Pored gotovo svih kuća, uništeni su mnogi važni kulturni objekti, etnografsko blago, te palača Štambuk iz 1868. koju je nemoguće posve obnoviti. Posebno se izdvaja paljenje važne zgrade društva Hrvatski sastanak, u kojoj su se nalazili povijesni dokumenti i umjetničke slike. Selca su tada imala najbogatiju knjižnicu na otoku. Sve je to nestalo u plamenu. Talijanski fašisti paleći Selca kao da su naumili simbolički spaliti - zatrti dio hrvatske kulture – navodi Srhoj, dodavši kako je u Novom Selu i Pražnicama 12. kolovoza 1943. talijanska kaznena ekspedicija spalila je preko 300 kuća i više od 250 sporednih zgrada, opljačkala pokretne imovine od ogromne vrijednosti, uhapsila više mještana, a četvoricu ubila.

Pokolj u Zabiokovlju

Talijanske trupe su zajedno s dusinskim ustašama obučenim u talijanske uniforme i četnicima pod komandom Petra Baćevića zlostavljale, internirale i na licu mjesta ubijale osobe čija se najbliža rodbina nalazila u narodno-oslobodilačkoj vojsci.

U akciji će biti počinjen veliki broj zločina nad golorukim i bespomoćnim ljudima. Smrt će na razne stravične načine snaći 228 osoba, među njima i svećenici u Kozici i Rašćanima. Masa ljudi je odvedena u internaciju, gdje je jedan broj umro od gladi i bolesti. Najteže će opustošiti Rašćane, Kozicu, Župu, Klenak, Šošiće, Vlaku, Zavojane, Dražević, Umčane, Kutac, Kokoriće, Višnjicu i Duge Njive. Žive se ljude bacalo u vatru, ženama sjeklo grudi i mrcvarili su ih na sve moguće načine.

Operacija “Biokovo-Mosor” posljednja je talijanska vojna operacija u Dalmaciji: u akciji između 11. srpnja i 1. kolovoza 1943., kada je već bilo izgledno da će Italija kapitulirati (Saveznici se iskrcali na Siciliji 10. srpnja a Musolini bio svrgnut i uhićen 21. srpnja), sudjelovalo je više od 15 tisuća vojnika, Talijana, Nijemaca, ustaša i domobrana. Sada na poticaj Povjerenstva NDH pri komandi 2. talijanske armije, i pod zapovjedništvom, generala Renza Dalmazza, jednog od zloglasnih talijanskih fašističkih jahača apokalipse. Cilj je bio već jednom definitivno uništenje partizanskih jedinica na tom području. Akcija je započela 9. srpnja kada su dijelovi 7. SS divizija Prinz Eugen pod zapovjedništvom kapetana Strattmana, i pripadnici 6. ustaškog zdruga pod zapovjedništvom pukovnika Frane Šimića i ustaških oficira Mile Čarapine i Volarevića, iznenada upali u selo Krstatice i počeli s tenkova mitraljiranjem po selu. Oni koji nisu uspjeli pobjeći, uglavnom djeca, žene i starci doživjeti će sudbinu kakav taj kraj ne pamti. Redom su palili kuće i ubijali koga kod su našli, njih 28. Među njima i Antu Zeca i ženu mu Ivu s četvero djece od najmlađeg djeteta od 1,5 do najstarijeg od 12 godina.

Klaonica u Lovreću

Nakon što su Talijani dobili informacije o Sinjskom bataljunu koji se nalazio u Cisti Provo i o Cetinskom partizanskom odredu koji se nalazio u Cisti Velikoj, ostao im je još Mosorski partizanski odred u Lovreću. Mosorski bataljun je iz pravca Lovreća krenuo 22. srpnja pred zoru ne očekujući napad noću. Na čelu partizanske kolone bila je zastava, svirala je harmonika i prolomila se partizanska pjesma, koja će prestati istog trena kada su shvatili da su upali u dobro pripremljenu zasjedu. Kao epilog izdaje tog strašnog 22. srpnja 1943. u Lovreću kad je počinjen pokolj, od strane nekoliko stotina talijanskih vojnika divizije “Bergamo” skupa sa stotinjak četnika popa Momčile Đujića i oko stotinu pripadnika 7. SS divizije Prinz. Tragične posljedice su bile: 40 poginulih partizana, pljačka nebranjenog Lovreća, ubijene 63 osobe od kojih su neke strijeljane, neke zaklane, a neke žive bačene u vatru i spaljene. Kroničari i očevidci pišu da su samo u jednoj kući, kući Mate Frankića, pok. Marka u Lovreću žive zatvorili i spalili 24 osobe.

Nezadovoljni zbog izvlačenja Mosorskog odreda i ukupnim ishodom akcije talijanski fašisti bijes će iskalili nad stanovništvom Žrnovnice i 23 ostala sela i zaseoka. Spalit će oko 900 kuća, strijeljati 97 civila, internirati njih 880 i na moru uništili sve što je plovilo, oko 150 plovila. Ističe se zločin koji su talijanski fašisti počinili u mjestu Gradac i selu Baćine u kojima je ubijeno 13 mještana.

Masovne pokolje, samostalno ili uz suradnju četnika i ustaša, talijanski fašisti počinili su u gotovo svim dalmatinskim područjima, a posebno su ostali u crnom sjećanju teror nad mještanima Gata, poluotoka Pelješca, u Splitu, Šibeniku i drugim gradovima.