'Ubojicu sam pogodio sa 67 m udaljenosti. Tih par sekundi nikad neću moći zaboraviti...'

- Nikada neću moći zaboraviti trenutak u kojem sam pucao - kaže mi Elvis Turčinović.

On je Hrvat porijeklom iz Bosne koji živi i radi u Chicagu, a poručnik je u SWAT timu (Special Weapons and Tactics, u prijevodu posebna oružja i taktike).

Njegov je posao rješavanje visokorizičnih situacija.

Oprema mu, između ostalog, uključuje automatske puške, bombe za omamljivanje i najnapredniju odjeću koja štiti od metaka. Zadužen je za zadatke koji su izvan mogućnosti za klasične snage koje čuvaju zakon. S kolegama gleda u oči terorizmu i otmicama, oni obavljaju najteža uhićenja, raskrinkavaju zločince i sprječavaju pucnjave.

Scene ravne filmskima SWAT-ovcima su gotovo pa svakodnevnica. Jednu takvu prije nekoliko mjeseci je prošao upravo poručnik Elvis Turčinović.

U bolnici Mercy u Chicagu zaustavio je masovnu pucnjavu koja je imala višestruke žrtve, ustrijelivši ubojicu s udaljenosti od 67 metara. Za svoj je pothvat od SAD-a dobio orden za hrabrost koji se dodjeljuje od 1994. godine. Od stotina ovakvih slučajeva koji su, nažalost, u SAD-u gotovo pa svakodnevica, svake godine tek deset službenika policije biva nagrađeno za svoje iznimne pothvate. Elvis je sada jedan od njih.

Akcija se odvila 20. studenoga prošle godine, nešto prije 15.30 sati. Na parkingu bolnice najprije se odvio verbalni sukob između, kasnije će se ispostaviti, višestrukog ubojice i njegove bivše zaručnice, ujedno i zaposlenice bolnice. Svađu je pokušao prekinuti jedan njihov zajednički prijatelj, nakon čega je nasilnik izvadio pištolj i ustrijelio liječnicu.

Svjedoci kažu da je, kada je pala, u nju pucao još tri puta. S dolaskom policije, pucnjavu je dotični Juan Lopez nastavio u unutrašnjosti bolnice, nasumično uperujući svoj pištolj u ljude koji su mu se našli na putu. Tako je usmrtio i farmaceutkinju u bolnici, koja je taman izlazila iz lifta, pa potom i policajca Samuela Jimeneza, koji ga je pokušavao spriječiti. Pacijenti su se skrivali pod stolovima, djelatnici u panici zaključavali dječje odjele, a oni najprisebniji upozoravali su sve oko sebe da se odmaknu od prozora. Manijakalnoj pucnjavi na kraj je uspio stati Turčinović, koji je otišao ususret Lopezu i, u konačnici, ustrijelio ga s udaljenosti od 67 metara.

Getty images

 - Vidio sam ubojicu, ali nisam bio siguran da je to on i zbog udaljenosti od oko 73 metra mu nisam vidio pištolj u ruci, sve dok nije zapucao na mene i dva policajca koja su me pratila. Znao sam da je bolnica puna nevinog naroda, da mi ističe vrijeme i da moram doći do njega što prije. Sve mi je izgledalo nestvarno. U momentima sam pomislio da je to nekakav izmišljeni scenarij ili vježba - prisjeća se ovaj heroj. Na samom početku pucnjave koja je, procjenjuje, trajala 15-ak sekundi, nakon tri ispaljena metka, zakočila mu se puška koju je imao kod sebe, model M4.

- Onda sam se uvukao u okvir od vrata u hodniku bolnice i prilično brzo popravio pušku. Potom sam legao na pod. Lopez je drugi put vrlo brzo izvirio iza ugla i ispalio još nekoliko metaka prema meni prije nego što se ponovno sakrio. Imao sam osjećaj da će pokušati izviriti još jednom, što je doista i napravio, pa sam ispalio metak iz puške i pogodio ga u prsa. I onda je sve postalo mirno. Nisam čuo pucanj (niti sam čuo pucanj iz svoje puške), ali on je imao još snage u sebi. Kad je pao, ispalio je sebi metak u glavu. Tad je bilo gotovo - sjeća se Turčinović raspleta dramatične situacije.

Fascinantna je činjenica da je ubojicu ustrijelio s udaljenosti koja je kasnije procijenjena na otprilike 67 metara.

- Problem nije bilo pogoditi iz puške, nego to što mi je svaki put kad je izvirio davao vrlo kratke prilike za pogodak. Ipak sam imao prednost zato što sam bio naoružan puškom, a on s pištoljem. Dobro sam obučen, često idem na razne vježbe, ali mislim da se nikad ne može dovoljno pripremiti za ovakvo nešto. Jednostavno se u trenutku mora učiniti najbolje s onim što se ima ili zna - skroman je policijski službenik.

Ubio mu kolege

Razlog zašto je njegov pothvat još više vrijedan divljenja je činjenica da se suočavanje s ubojicom odvilo jedan na jedan. Turčinović se odvojio od svoja dva partnera i u zgradu ušao s “regularnim” policajcem iz patrole.

- U bolnici je bila panika i strah se vidio na svima, ali su me doktori i medicinske sestre usmjerili u pravac u kojem su mislili da se ubojica nalazi. Dotrčao sam do dva policajca u hodniku, koji su mi rekli da misle da ga vide i pokazali mi smjer. Kad nas je ubojica ugledao u hodniku, odmah je ispalio nekoliko metaka. Jedan od ta dva policajca je tad pogođen u vrat. Izgubio je previše krvi i umro je u bolnici. Trag njegove krvi je bio toliko dug, da je bilo za ne povjerovati. Ja ga nisam znao. To je bio prvi put da sam ga vidio. Ali bilo je vrlo teško za sve. Mnogi koji su ga poznavali su ga opisali kao pravog anđela - sjeća se Turčinović svojeg kolege.

Getty images

Poručnik Turčinović inače je rođen je u Bosni i Hercegovini, a s obitelji je u vrijeme rata život nastavio u Njemačkoj, dok se 2000. godine seli u SAD. Prije 13 godina počinje karijeru kao policajac, najprije kao dio patrole. Tako radi od 2006. do 2015.

- Najviše sam iskustva stekao patrolirajući distriktima 007, 004 i 015 jer se u tim dijelovima Chicaga svakodnevno dogodi puno nasilja. U posljednje tri godine to je otprilike 500 ubojstava godišnje. Radi se većinom o južnom i zapadnom dijelu Chicaga - priča. Za SWAT tim se prijavio 2014. godine. Najprije je morao proći test podijeljen u pet dijelova - ispitivanje snalaženja u streljani, test fizičke izdržljivosti, provjeru snage, reakcija u bazenu te u zatvorenim prostorima. - Od nas 209 koji smo bili na testiranju, primljeno nas je 12 - kaže Turčinović.

Srećom, tumači, nije svaki radni dan pripadnika SWAT tima onakav kakav je bio kobni 20. studenoga. Takve se situacije, prema dosadašnjem iskustvu, događaju jedan do tri puta godišnje, priča poručnik. - Moj radni dan počinje fizičkim treningom, i, ako nemamo ništa u planu, većinom moramo biti dostupni u centru Chicaga, ili gdje god je neko veliko događanje koje okuplja veći broj ljudi. Poput koncerta ili utakmice. Treninzi su nam specijalizirani i pomno isplanirani. Kao tim uvježbavamo osmišljavanje taktika, korištenje oružja, pregovaranje i slično - priča, pa nastavlja:

- Naša glavna uloga je reagirati ako imamo situaciju s taocima, nešto što bi bio prevelik rizik za patrolu, ili takozvane High Risk Search Warrant (Rizični nalog za pretres) akcije. Pucnjave u Chicagu su česte pojave, ali većinom na jugu i zapadu grada. U SWAT timu većinom radimo Rizične naloge za pretres (1-2 tjedno). Tako da je većina našeg posla da budemo dostupni. ‘Požuri i čekaj’ je naša krilatica.

Dječji san

Iako se radi o visokorizičnom poslu, Turčinović tvrdi da se svaka akcija isplati.

- Kao mali sam uvijek htio biti policajac i ta mi je želja i ostala. Uživam u tome što u ovom poslu nema monotonije, vrlo je uzbudljiv, a uvijek mi je drago ako mogu nekome i pomoći. Mislim da u svijetu nema mnogo tih kojima nije drago kad mogu pomoći drugoj osobi, iako, gledajući vijesti, svijet ne izgleda baš tako - kaže, pa u konačnici dodaje da mu je iznimno drago što su hrabrost njegovog pothvata u studenome prepoznali i njegovi nadređeni te institucije koje su mu dodijelile orden. - Moji radni kolege i nadzornici jako su ponosni na mene. Biti odabran kao jedan od samo deset slučajeva velika je čast, tim više što ih u SAD-u ima stotine sličnih - zaključuje.