Uhvatite li negdje koronavirus, nema te rakije koja vam može pomoći, ali baš vas briga: ako se razbolite, makar nećete umrijeti trijezni

Televizijski reporteri zaustavili su jednom na tržnici nekog prolaznika, ni starog ni mladog, ni bogatog ni siromašnog, ni ružnog ni lijepog, ni pametnog ni glupog, po svemu prosječnog Hrvata da ga upitaju što čini da bi ostao zdrav, koju bi medicinsku mjeru usrdno preporučio našim gledateljima, a on im ovako kazao: “Ujutro kad se ustanem, normalno, operem zube i to sve, al mi ostane tu, tu...”, pokazao je građanin na grlo, “onih bakcila. Preko noći hrčem”, dodao je da objasni kako bacili ustvari nastaju.

“Onda uzmem travaricu, trenem jednu travaricu, i onda kad osjetim još, da se još, u želucu, u grkljunu, da stoji još oni životinja što preko noći uniđu, onda uzmem jednu smokvu, pa prvo smokvu da se svi oni saberu na tu smokvu, ti bakcili tamo, te, te životinjice, i onda puknem drugu travaricu, poništim i nema ni jedne više.”

I, eto, čovjek živ. Ne treba mu ni rendgen ni CT, ni antibiotici ni anksiolitici ni kortikosteroidi, zdravstvena iskaznica stoji mu bezveze u novčaniku, samo za ukras, kao sabrana djela Franje Tuđmana koja je jednom kupio od nekog akvizitera i sve otad stoje neotvorena u regalu u primaćoj sobi. Jedino u što on vjeruje je bistri destilat voća u kojega je bez reda ubacio stručak kadulje, metvice, borovice, sladića, gospine trave, ružmarina, koromača, što god je zapravo našao da mu raste oko kuće.

U našem narodu to je univerzalni, svemoćni lijek. Ispeći rakiju svake godine, u listopadu, s prvim sivim kišnim danima, mojoj pokojnoj babi Šantinici bilo je po prilici kao produžiti zdravstveno osiguranje. Domaću lozovaču nitko u nas nije pio iz zadovoljstva, jer je bio pijanac. Pili smo je “za život”, kako bi se reklo, “za kripost”. Ako bi dijete dobilo groznicu, stavili bi mu obloge od rakije “da mu pukne fibra”, a jednako bismo učinili i ako bi tkogod iskrenuo gležanj ili se udario motikom u koljeno.

Kad bi zabolio zub, mućkali bismo u ustima rakiju dok nam ne bi utrnule desni, a bila je dobra i za rane, i za probavu, i za srce, i za menstrualne tegobe, i za upale mokraćnog mjehura, i za živce. Cijela nam je ljekarna, da ne nabrajam dalje, bila u jednoj jedinoj boci u kuhinjskom kredencu, i taj recept koji smo naslijedili od predaka, koji nam dolazi iz dubokih, tamnih virova vremena, možda sve tamo iz naše pradomovine iza Karpata, živ je i danas.

Dok u laboratorijima diljem planeta znanstvenici u bijelim ogrtačima noćima škilje u mikroskope i dopisuju se na svom nerazumljivom jeziku između Osla, Pariza, Clevelanda i Šangaja, nesebično dijele spoznaje o novom soju koronavirusa ne bi li čovječanstvo spasili od smrtonosne zaraze, mnogima je taj sofisticirani i skupi posao sasvim inferioran poslu koji je jesenas napravio did Stipe u čađavom kotlu pod limenom strehom u dnu dvorišta nedaleko od kokošinjca.

Medicinski se autoriteti od kraja do kraja razilaze samo je li za koronavirus bolja travarica dida Stipe iz Dugobaba, šljivovica daidže Sulje iz Goražda, kajsijevača komšije Miloša iz Sremske Mitrovice, dunjevača kuma Ljubomira iz Guče, lozovača tetke Koviljke iz Njeguša ili dudovača rođaka Todora iz Bitole.

Krenete li pretraživati po internetu, začudit ćete se koliko njih to preporučuje. Mladi splitski boksač, koji se zaražen vratio s natjecanja iz Londona, iz samoizolacije poletno javlja kako koronavirus uspješno razbija lozom koju mu je ćaća donio sa sela. Stanovnici Istre kunu se u bisku i medicu kao Asterix i Obelix u napitak druida Čudomixa. Estradni umjetnici Nada Topčagić, Dara Bubamara i Keba savjetuju nepobjedivu kombinaciju šljivovice i češnjaka.

“Čekamo zbog koronu! Kakvu koronu kad ja sam zdrav, pijem po dva kila rakiju dnevno! I šta će meni... otkud meni korona?” ljuti se penzioner iz Niša, a Željko Blagojević iz Grbavaca nedaleko od Gradiške u Republici Srpskoj po tajanstvenom je receptu, koji rođenom bratu ne bi otkrio, ispekao nekoliko stotina litara specijalne šljivovice po imenu, slušaj sad ovo, “koronuša”.

Nitko od njih ne čeka cjepivo. Svi su već zbrinuti. Istina, jave se katkad i liječnici da upozore kako rakija ne liječi virusnu infekciju, kao što rakija ni inače ništa ne liječi, ali naši ljudi samo prezirno odmahuju rukom. Liječnici, mamu li im njihovu, sve su to prodana govna. Plaćenici međunarodne industrije lijekova. Kljukali bi nas kemijom, umjesto naše domaće rakije, savršeno prirodne, zdrave, čiste poput mlade časne sestre benediktinke.

Nagađam da vjerovanje u iscjeliteljsku, gotovo mističnu snagu rakije ima veze s načinom na koji se ona pravi. Destilacija zaista djeluje ponešto čarobno, ne znam jeste li ikad to vidjeli: voće se kuha u jednom kotlu, pretvara u paru, bakrenom cijevi putuje do drugog kotla, u kojemu se hladi, ponovno postaje tekućina i naposljetku kroz bijelu gazu cijedi u bistri, vreli alkohol.

Amerikanci takvu vrstu pića zovu spirit, duh, i to je vrlo duhovito i točno ime. Voće je dobilo novi oblik, bestjelesan i nevidljiv. Ono je prvo umrlo i raspršilo se u zraku, da bi se trenutak kasnije ponovno materijaliziralo, besprijekorno prozirno, bezgrešno, oslobođeno od prljavštine i truleži. Rakija je uskrsnuće, novi život. Aleluja, imamo Gospodina.

Neće vam, doduše, to mnogo pomoći uhvatite li negdje koronavirus, ni lozovača, ni šljivovica, ni biska, ni medica, ni dudovača, ni žutuja, nijedna od bezbrojnih vrsta rakije koju je iznjedrio naš narodni genij. Sve vam je to džaba, ali baš vas briga, ako se razbolite, utješno je znati jednu stvar. Nećete umrijeti trijezni.