Priča je išla otprilike ovako: bila je to neuobičajeno topla noć ožujka 1952. godine kada su se Vinko i jedva punoljetna, jedra djevojka zagrlili zadnji put. Mladi hrvatski pilot zagledao se u curu, a ni on njoj nije bio mrzak. Riječ po riječ i mladi su se zaljubili. Ljubav je bila intenzivna, strastvena i kratka. Devet mjeseci poslije, 18. prosinca, rodilo se dijete. Curica Nadean. Moglo je biti baš tako, ali i drukčije. U svakom slučaju bilo je - slično.
Kad se prije više od četiri desetljeća, u dvadesetoj godini, sitna plavojka uputila u potragu za roditeljima, nije znala što se, kada i kako odigralo. Znala je samo da je kao plod, tada “grešne” ljubavi bila ostavljena u lokalnoj kanadskoj crkvi. Tek 40 godina kasnije, Nadean Stone pronalazi oca. To je Vinko Tatarević, Hrvat iz Mostara. Nadean je podrijetlom Hrvatica, saznala je. Pronašla je i majku, također Hrvaticu, no njezin identitet neće otkriti.
- Ona javno nije rekla da ja postojim. Poštujem njezinu želju da to zasad za javnost ostane tajna - reći će mi Nadean.
Svoju je potragu sažela u bestseler “Nijedan kamen nepreokrenut”. Majka se u hit knjizi ne spominje.
Knjiga je u Ontariju bestseler. Nadean je često gošća u medijima. Govori o svojoj potrazi i otkrivenom hrvatskom podrijetlu.
Kanađanka koja je četiri desetljeća tragala za identitetom nikad nije pomislila da će njezina potraga završiti u Hrvatskoj. Jedva je i znala gdje je to. Iz njezine je perspektive Hrvatska bila minijaturna točkica na globusu. Ona mala, koja u velikom globalu ostaje neprimijećena. Četrdeset godina kasnije ta će točkica za Nadean postati centar svemira.
- U Hrvatskoj i u Mostaru su svi tatini rođaci - priča mi.
Nadean Stone danas je savjetnica za pravni menadžment i uspješna autorica. Njezina joj je knjiga o potrazi za roditeljima, originalnog naslova “No Stone Unturned”, koja završava u Hrvatskoj, priskrbila reputaciju “uvjerljive autorice”.
Put Nadean Stone od Kanade do Hrvatske spominje se kao odličan predložak za Netflixovu ili Amazonovu mini-seriju. Ona će reći - kako bude, bit će.
- Meni je drago da je knjiga pobudila velik interes. A kome ne bi imponirala ideja o TV seriji? - kratka je. I jasna.
Upravo je oštrina, s kojom putuje kroz stranice u potrazi za ocem, glavni adut tvrdnje fanova da se radi o modernoj književnici sa svim dobrim značajkama starih autora.
Kako je Nadean završila u Hrvatskoj?
Prije toga treba reći što se dogodilo nakon kratkotrajne strasti njezinih roditelja.
- Od 1945. do 1973. godine mlade su, a neudane kanadske majke, njih čak 350.000, bile prisiljene dati svoje bebe na posvajanje. Mnoge su bebe posvojene ilegalno, pa o tome nema nikakvih papira. Bilo je dovoljno dati dar crkvi i dobiti dijete. Na Badnjak 1952. godine postala sam jedna od tih beba. Od trenutka kad sam saznala da sam posvojena počela je moja potraga za majkom. Bila je 1973. godina, a meni je bilo dvadeset - sjeća se Nadean kao da je bilo jučer. Nakon četiri je desetljeća traganja i šezdeset godina života saznala za svoje hrvatsko podrijetlo.
Potraga je počela obećavajuće.
- Prije 12 godina, 2008., provincija Ontario promijenila je zakon i omogućila posvojenim osobama pristup upisu u matične knjige rođenih. U dokumentu je obično pisalo ime prave majke, kućna adresa, dob, vjera, nacionalnost i profesija - bila je sretna.
Oboružana ovim podacima, posvojeno dijete, sada već odrastao čovjek, imao je, činilo se, sve za uspješnu potragu. Imena očeva u knjigama najčešće nisu upisivana. To nije bio uvjet.
- Nakon potrage koja je trebala biti tek formalnost, pa potom i razgovora s pokrajinskim vlastima, bolnicom gdje sam rođena i Društvom za pomoć djeci, saznajem da nikad nisam formalno posvojena - nakon kratke euforije bila je razočarana Nadean.
Bojala se da je njezinoj potrazi tu kraj. U matičnim knjigama nije imala što tražiti. Uostalom, nije imala ni pristup jer službeno nije bila posvojeno dijete. Ipak, saznanje da ju je Mother Superior (Nadstojnica) jednostavno predala obitelji potreslo ju je samo nakratko.
Usredotočila se na DNK.
- To je postao jedini moj izvor nade. S 23 godine sam se testirala, ali pojma nisam imala kako i kamo dalje. No, saznala sam da je moje podrijetlo istočnoeuropsko, s jednim hrvatskim roditeljem. DNK analitičarka Olivia vidjela je moj post na web stranici koja okuplja kanadske posvojenike i neočekivano ponudila pomoć. Konačno sam mogla dalje - i sad se osjeća ushit u glasu kad evocira trenutak.
Olivia je proslijedila podatke na GED match, web mjesto dizajnirano za pomoć posvojenim osobama.
Cure nisu mirovale. Nadean je slala poruke svim svojim rođacima putem za takve situacije otvorenih portala. Našlo se tu rođaka i “rođaka”. Stvorili su takozvano Selo rođaka. Misija im je bila “pronaći bebi majku”. U jednom se trenutku njih 150 s kojima je dijelila DNK uključilo u potragu. I... Bingo!
DNK matica je u lipnju 2017. pronašla obitelj Nadeanina oca.
- Nisam nikad niti pomislila da bih mogla pronaći oca. Mislila sam da će i majku biti teško pronaći. Da su šanse za to mršave, Ali ovo... Ravno čudu - osjeti se ushit u glasu. Nakon 40 godina potraga je uspjela.
Otac Nadean Stone je Vinko Tatarević. U Drugom svjetskom ratu bio je ratni vojni pilot ustaškog zrakoplovstva. Pronašla ga jest, ali upoznati ga neće. Vinko Tatarević umro je 2000. godine, u 75. godini.
Zrakoplov Vinko Tatarević je, kako je saznala Nadine, u ratu bio srušen iznad Slavonskog Broda. Njega su, priča nam, zarobili partizani, pobjegao je iz zatvora i završio u austrijskom logoru za raseljene osobe.
Tražio je i dobio imigrantsku vizu za Kanadu. Imao je ondje ujaka, Luku Krešića sa suprugom Paulinom, koji su mu bili sponzori za ulazak u zemlju. U novu je domovinu stigao u svibnju 1951. godine. Supruga Mila ga nije željela pratiti i razveli su se. Ratni je pilot radio kao šumar, poslije kao električar.
- Ja sam rođena u prosincu 1952. godine, a Vinko se 1953. godine zaručio za ženu koja nije bila moja majka i vjenčao se s njom 1958. godine. Dvije su godine kasnije dobili kćer - bez gorčine, tek sretna što sad zna toliko o ocu, govori Nadean.
Vinko i obitelj preselili su se u Ameriku, prvo u Kaliforniju pa u Floridu, gdje je 9. studenoga 2000. godine umro u 75. godini.
- Ne znam je li uopće ikad saznao da sam se rodila. Supruzi o meni nije govorio - zamišljena je.
Kad je saznala tko joj je otac, Nadean se sa suprugom uputila u daleku kanadsku provinciju. Kopali su po telefonskim imenicima i, kako kaže simpatična, prodorna i ženstvena Nadean, “igrali se detektiva”. No, njihova je “igra” imala veliki ulog - pronaći bilo koga od Nadeaninih i Vinkovih rođenih. Kako bi možda od njih saznali ime Nadeanine majke.
Taktika je bila potražiti starije Hrvate pa ih pitati sjećaju li se neke Vinkove djevojke s početka pedesetih. Tragajući, pronašli su kuću u kojoj je Vinko živio i tvrtku gdje je radio. Posjećivali su hrvatske zajednice.
- Tada smo upoznali Leonarda. Starijeg Hrvata koji je dobro poznavao Vinka. Radili su zajedno i družili se. Čula sam da mi je otac bio zgodan šarmer i da su sve žene u sjevernom zaljevu bile zaljubljene u Vinka. Ipak, Leonard nije poznavao nijednu njegovu curu - ostala je razočarana, ali sretna jer je saznala puno o ocu.
Tajna s kojom mora umrijeti
Potraga za majkom je nastavljena. Bila je uporna. Osim potrage za roditeljima, Nadean se posvetila i pravima posvojene djece. Omogućiti im jednaka prava na uvid u njihove evidencije. Vodeći kanadski odvjetnik za građanska prava pristao je pomoći. Nadean je u srpnju 2018. godine UN-ovoj Komisiji za prava djeteta podnijela peticiju, ukazujući na brojne članke Konvencije o pravima djeteta koje je provincija Ontario prekršila u postupanju s ilegalno posvojenom djecom.
A tada se javio Leonardo. Pronašao je Nadeaninu majku. Emocije su se uzburkale. Sreća, uzbuđenje, prestravljenost, panika. Hoće li ju majka željeti vidjeti? Kakva je žena? Nadean je žudjela za odgovorima.
Kad je avion sletio na aerodrom u majčinom gradu, Nadean se činilo da će eksplodirati od emocija.
- Našli smo se pred neprozirnim staklenim vratima. Kad smo stigli do njih, vrata su se otvorila i ugledali smo vrlo dražesnu damu, lijepo odjevenu u odijelo od tvida, s malom torbom u krilu, koja je sjedila na klupi. Vrlo zgodan mladić sjedio je kraj nje. Dok smo se približavali, ustali su. Mladić se odmaknuo. Osmijeh moje majke bio je slab i neodlučan dok me gledala kako prilazim. Prišla sam joj, primila u naručje, u topli zagrljaj i izgovorila riječi koje sam 64 godine željela izgovoriti: ‘Zdravo, mama’ - rasplakala je Nadean i mene i sebe.
Nadeanina majka je od oca Hrvata i majke Slovenke. U Kanadu je emigrirala s bratom netom poslije 2. svjetskog rata. Bilo joj je 18. S prijateljicom je otišla u mali grad pokrajine Ontario. Čule su da tu ima dobrih poslova, a djevojke su željele stvoriti budućnost. Majka joj je s mirom ispričala o romansi u kojoj je začeta Nadean.
- Prijateljica i ona su otišle na večeru u dom starije hrvatske dame. Za simbolični je novac, tek dovoljan za namirnice i vino, ugošćavala mlade hrvatske pridošlice kako bi se međusobno upoznali. Bio je tu i taj, kako ga je majka opisala, pristojan, obziran, privlačan i lijepo odjeveni Vinko. Počeli su pričati. Kad je otkrila da je trudna, redovnice su ju potaknule da ode iz grada u samostan, gdje je nakon četiri mjeseca i rodila. Redovnice su joj rekle da, bude li usamljena udomi štene i nikad, baš nikad nikome ne spomene bebu koju je rodila. Da mora umrijeti s tom tajnom - prepričava Nadean storiju koju joj je ispričala majka.
Vinka je vidjela samo još jednom. Potražio ju je u pansionu gdje je živjela. Taj je susret kćeri ispričala ovako.
- Došao je u moj pansion i zamolio gazdaricu da me vidi. Domaćica je otišla gore i rekla da me traži gospodin. Pogledala sam kroz prozor drugog kata, vidjela da je to Vinko i krenula dolje. Bilo je to sredinom siječnja, bilo je jako hladno. Otvorila sam vrata, izašla, pogledala Vinka i nisam rekla ništa. Nisam imala što reći. Okrenula sam se, zatvorila vrata i vratila se u sobu na drugom katu. Kad sam pogledala kroz prozor, Vinko je već nestao - nije više bila tužna. Vinko je za nju bio završena priča. Za dijete mu nikad nije rekla.
- Kad su se počeli viđati, prije nego što sam se ja rodila, pokazao joj je fotografiju svog malog sina kojeg je ostavio u Hrvatskoj ili Austriji, ne znam. Supruga i sin trebali su mu se pridružiti u Kanadi, ali ona je to odbila. Nekoliko mu je godina trebalo da se razvede. Tako je, za romanse s mojom majkom, još uvijek službeno bio u braku. Majka nije vidjela budućnost te veze pa mu nije rekla za mene - razumije Nadean tok svijesti mlade žene, koja je u jednom trenutku došla potražiti novi život, u drugome je postala majka. S oženjenim čovjekom, kako je znala.
Kad joj je Leonardov poznanik javio za ženu koja traži majku, a koja bi mogla biti ona, kaže da je odmah znala da je to njezina kći. Svoju je drugu kćer zamolila da joj se javi. Odmah su uspostavile prisnu komunikaciju, majka se željela što prije sresti s Nadean, ali ona je željela biti sigurna.
- Koliko sam god željela da žena koja mi je postala jako draga bude moja majka, nisam se željela dublje vezati dok ne saznamo istinu. Bilo me jako strah razočaranja. Odradili smo DNK testiranja. Rezultati su bili gotovi četiri tjedna kasnije, na majčin rođendan. Dokazali su podudaranje majke i kćeri - sjeća se Nadean nervoznog čekanja i uzbuđenja.
S majkom u dobrim odnosima
Danas ima tri obitelji. Svoju s kojom živi, majku i tri polusestre te Vinkovu rodbinu u Hrvatskoj. Neke je upoznala, s nekima se čula, a neki uopće ne znaju za rođakinju u Americi.
S majkom se viđa redovito. Obitelj ju je prihvatila, ali majka želi da za javnost to još ostane tajna. Želi priuštiti obitelji privatne trenutke. Kuća u kojoj je starija Hrvatica sparivala hrvatsku mladost danas je hrvatski muzej.
- Vozili smo se automobilom, kad je majka rekla vozaču da stane. Ispred nas je bila klasična, od zuba vremena pomalo oronula kuća tipične kanadske gradnje. Bila je to kuća ispred koje je majka bez riječi otpravila Vinka i vidjela ga zadnji put. U oba je automobila zavladala opipljiva tišina - zadnjeg je dana svog prvog susreta s majkom vidjela Nadean gdje je bio početak putovanja, kojemu je napokon došao kraj.
Svake nedjelje poslijepodne Nadean sjedne u najzeleniji dio svoje okućnice u Vermontu, a starija gospođa u Kanadi udobno se smjesti u omiljenu, veliku fotelju sa šarenim ružama. Nadean i majka pretresaju tjedna događanja.
Prisjete se i Vinka. I nikad ne pomisle, kaže Nadean, “što bi bilo kad bi bilo”. Jer nije bilo i tako je kako je. Sretne su da se imaju.