Otkad je počela ruska agresija na Ukrajinu, vidimo humano lice Europe i Zapada. Svojim odnosom prema ukrajinskim izbjeglicama vlade i građani Europe pokazuju da imaju plemenito srce i da su spremni na svaki način pomoći nesretnicima u izbjegličkoj nevolji. Šteta samo što je to europsko srce selektivno, a to humano lice dvolično.
Dok se europske vlade utrkuju koja će primiti više izbjeglica iz Ukrajine, sjećamo se kako su se te iste vlade prije samo par godina utrkivale koja će primiti manje izbjeglica s Bliskog istoka i sjeverne Afrike.
Dok gledamo kako se ukrajinskim nesretnicima promptno osiguravaju smještaj i radna mjesta, a njihovoj djeci škole i vrtići – kako i treba biti – pamtimo i još uvijek svjedočimo kako bliskoistočne i sjevernoafričke izbjeglice na europskim granicama dočekuju žičane ograde, suzavci i pendreci, dok beživotna tijela njihove djece ostaju ležati na turskim i grčkim plažama ili na željezničkim tračnicama na hrvatsko-srpskoj granici.
Dok europski čelnici srdačno pozdravljaju pridošlice iz Ukrajine, čujemo apel visokog povjerenika UN-a za izbjeglice koji je baš uoči ruske agresije na Ukrajinu osudio sve veće "nasilje i ozbiljna kršenja ljudskih prava" koje na europskim granicama doživljavaju pridošlice s Bliskog istoka i Afrike.
"Dok su EU zemlje pohvalno otvorile svoja vrata za dobrodošlicu ukrajinskim izbjeglicama, ljudi s Bliskog istoka, Afrike i južne Azije koji pokušavaju potražiti utočište u Europi i dalje trpe posljedice politike osmišljene da ih zadrže van. (...) Oštra razlika u tretmanu tužan je i snažan podsjetnik da je odgovor na ljude koji traže utočište oblikovan rasizmom", objavila je nekidan medijska organizacija za izbjeglička pitanja New Humanitarian.
Jednima milost, drugima...
To je ta znamenita europska humanost: jednim nevoljnicima milost, drugim nevoljnicima nemilost. Jednima ljudsko suosjećanje i solidarnost, drugima bezosjećajnost i prezir. U čemu je "kvaka": zašto imamo različit pristup prema ljudima koji su u istoj vrsti nevolje?
Je li to zato što su ovo "naši ljudi", kršćani i bijelci poput nas, dok su ono muslimani, pa još i ponešto tamniji od nas? Ili je to zato što su ono bile izbjegličke žrtve američkih i zapadnih agresija na Afganistan, Irak, Libiju i Siriju, a ovo su prvi put žrtve ruske agresije? Ili je nešto treće u pitanju?
Samo do četvrtka ujutro iz Ukrajine je izbjeglo 2,3 milijuna ljudi. Prema podacima UNHCR-a, najviše ih je otišlo u Poljsku (oko 60 posto), a potom u Mađarsku i Slovačku. A pamtimo: upravo su Poljska i Mađarska prednjačile – i još prednjače – u otporu prema prihvatu izbjeglica s Bliskog istoka, dok je Slovačka još u ljeto 2015. objavila da će primati samo one bliskoistočne izbjeglice koji su kršćanske vjere.
Tako i u Varšavi godinama tvrde da bi dolazak velike muslimanske populacije ugrozio kršćanski identitet Poljske i njezinu sigurnost, jer da bi se povećao rizik od terorističke prijetnje, dok mađarski premijer Viktor Orban poručuje da njegova zemlja neće prihvaćati izbjeglice iz različitih kultura i religija jer želi "očuvati kulturnu i etničku homogenost". No, sada su i Varšava i Budimpešta najbolji domaćini nesretnicima iz Ukrajine.
"Zemlje koje su bile stvarno negativne po pitanju izbjeglica i koje su Europskoj uniji znatno otežale razvoj koherentne politike prema izbjeglicama tijekom zadnjeg desetljeća, sada iznenada imaju daleko pozitivniji odgovor", poručio je nekidan bivši visoki dužnosnik UNHCR-a Jeff Crisp.
Mađarskom premijeru Orbanu, recimo, za taj je radikalni pomak trebalo jedva dva mjeseca: dok je još u prosincu kategorički odbio sve izbjeglice s Bliskog istoka i sjeverne Afrike – porukom da "nećemo pustiti nikoga unutra" – krajem veljače pozvao je ukrajinske izbjeglice da slobodno dođu u Mađarsku.
Ista priča odvila se i u Poljskoj, koja je već primila milijun i pol izbjeglica iz Ukrajine, doista se potrudivši da tim ljudima olakša nezavidnu situaciju. Svaki ukrajinski samac koji stigne u Poljsku dobiva 120 eura jednokratne potpore, obitelj dobiva 80 eura po članu, a za svako dijete mlađe od 18 godina isplaćuje se 120 eura mjesečno. Čak i svaka poljska obitelj koja primi izbjeglice dobiva 10 eura dnevno.
Za ukrajinsku djecu Poljaci su već osigurali besplatne jaslice i vrtić, a ona se mogu odmah i upisati u školu. Za djecu koja ne znaju poljski pokrenuta je besplatna nastava poljskog jezika, a Ministarstvo obrazovanja Poljske izdvojilo je oko 36,5 milijuna eura za dodatnu psihološku i pedagošku nastavu za ukrajinsku djecu.
Kao kontrapunkt toj kršćanskoj brizi za milijun i pol Ukrajinaca, Poljska je tek koji mjesec ranije – nakon što se na ničijoj zemlji između Poljske i Bjelorusije našlo par tisuća izbjeglica iz Iraka i Sirije, koje je tu "iskrcao" bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko – postupila posve suprotno. Poljski graničari tada su hvatali izbjeglice po šumama i nasilno ih vraćali u Bjelorusiju, a prije mjesec dana vlada u Varšavi počela je duž bjeloruske granice graditi zid od 400 milijuna dolara, kako sirijske i iračke izbjeglice ne bi mogli ući u zemlju.
Crni i žuti Ukrajinci
Poljske organizacije za ljudska prava pohvalile su postupanje svojih vlasti prema ukrajinskim izbjeglicama, ali su pritom ukazale na vladine dvostruke standarde.
"Pitamo se zašto nisu napravili takve poteze tijekom nedavne krize na granici. To pokazuje opći trend da su u Poljskoj neki tražitelji azila favorizirani u odnosu na druge", rekao je u izjavi za Guardian glasnogovornik zaklade Ocalenie, koja podržava izbjeglice koji žive u Poljskoj, dok je poljska mreža nevladinih organizacija Grupa Granica, koja prati situaciju na granici s Bjelorusijom, bila još oštrija:
"Gotovo pola godine ista vlada nasilno tjera ljude iz mnogih drugih zemalja koji pokušavaju prijeći bjelorusku granicu. Rasistički je razlikovati ljude i njihov pristup osnovnim migracijskim procedurama na temelju zemlje njihova podrijetla. Zašto nemaju pristup istom tretmanu?", poručila je Grupa Granica u priopćenju.
O dvostrukom poljskom standardu prema izbjeglicama govore i brojne neugodne situacije – uključujući i fizičke napade – koje su proteklih dana s obje strane poljsko-ukrajinske granice doživjeli studenti iz Afrike i Azije koji su studirali u Ukrajini, pa su se nakon ruske agresije pridružili egzodusu ukrajinskih građana.
Osim studenata iz Indije i Libanona, stradali su i oni iz Nigerije i Kenije, pa je Afrička unija u priopćenju poručila da se u Ukrajini i Poljskoj prema ljudima iz Crne Afrike postupa s rasizmom i prezirom, te je osudila maltretiranje kroz koje Afrikanci prolaze na graničnim prijelazima.
"Predsjedatelji pozivaju sve zemlje da poštuju međunarodno pravo i pokažu istu empatiju i podršku svim ljudima koji bježe od rata bez obzira na njihov rasni identitet", stoji u priopćenju.
Ovih dana svjedočimo brojnim izjavama europskih i zapadnih javnih uglednika o ukrajinskim izbjeglicama, iz kojih izbija više ili manje prikriveni rasistički ton o izbjeglicama iz drugih dijelova svijeta. Iz tog trenda nisu izuzeti ni lideri pojedinih europskih država, poput bugarskog predsjednika Rumena Radeva.
"Ovo nisu izbjeglice na koje smo navikli... ti ljudi su Europljani. Ovi ljudi su inteligentni, oni su obrazovani ljudi. Ovo nije izbjeglički val na koji smo navikli, ljudi za koje nismo bili sigurni u njihov identitet, ljudi nejasne prošlosti, koji su mogli biti čak i teroristi...", rekao je Radev.
Slične se izjave čuju i u zapadnoj Europi, pa je član francuskog parlamenta Jean-Louis Bourlanges ustvrdio da će ukrajinske izbjeglice biti "imigracija velike kvalitete, intelektualci, ona koju ćemo moći iskoristiti", čime je faktički degradirao bliskoistočne izbjeglice kao "neiskoristivu imigraciju niske kvalitete".
Diskriminativnom diskursu u vezi izbjeglica i ukrajinskog rata podlegli su – svjesno ili nesvjesno – i brojni zapadni novinari. Sezonu je otvorio dopisnik američke mreže CBS Charlie D'Agata, koji se 25. veljače, drugi dan rata, javio iz Kijeva:
"Ovo nije mjesto, uz dužno poštovanje, poput Iraka ili Afganistana, gdje je sukob bjesnio desetljećima. Ovo je relativno civiliziran, relativno europski – i ja moram pažljivo birati te riječi – grad u kojem to ne biste očekivali niti se nadali da će se to dogoditi", rekao je D'Agata, izazvavši bijes na društvenim mrežama, gdje su ga mnogi okrivili za dehumanizaciju ne-bijelaca i pripisivanje ratova neciviliziranosti bliskoistočnih ljudi.
A rat u Bosni?
No, to je bio tek početak. Duh bijelog suprematizma progovorio je i kroz Petera Dobbiea, voditelja vijesti na engleskom kanalu Al Jazeere:
"Ono što je uvjerljivo je pogled na njih, način na koji su odjeveni. To su uspješni ljudi srednje klase. Ovo očito nisu izbjeglice koji pokušavaju pobjeći iz područja na Bliskom istoku (i) u sjevernoj Africi. Izgledaju kao svaka europska obitelj uz koju biste živjeli u susjedstvu", izvijestio je Dobbie opisujući ukrajinske izbjeglice.
Ni BBC se nije proslavio. Nakon što je gost u studiju, bivši zamjenik ukrajinskoga glavnog tužitelja David Sakvarelidze, izjavio da je za njega "vrlo emotivno gledati kako Putinove rakete ubijaju Europljane plave kose i plavih očiju", BBC-jeva voditeljica je odgovorila: "Razumijem i naravno poštujem emociju".
Britanski Sky News je, pak, emitirao video u kojem ljudi u ukrajinskom gradu Dnjepru prave Molotovljeve koktele, tumačeći kako što lakše zapaliti ruski tenk, što je izazvalo komentar Al Jazeere:
"Nevjerojatni mainstream, zapadni mediji hvale ljude koji se opiru invaziji praveći Molotovljeve koktele. Da su to smeđi ljudi u Jemenu ili Palestini koji rade isto, bili bi označeni teroristima koji zaslužuju američko-izraelsko ili američko-saudijsko bombardiranje dronom", objavila je katarska TV mreža.
A britanskog novinara Daniela Hannana fascinirala je činjenica da Ukrajinci gledaju Netflix i pregledavaju Instagram, iz čega je u tekstu za The Telegraph izveo klasični zapadnocentrični zaključak:
"Oni izgledaju tako poput nas. To je ono što ovaj rat čini tako šokantnim", napisao je Hannan, poručivši time da mu ratovi u zemljama u kojima ljudi "ne izgledaju baš poput nas" i nisu tako šokantni.
Udruženje arapskih i bliskoistočnih novinara (AMEJA) osudilo je taj rasistički jezik zapadnih novinara, pozivajući zapadne medije da osvijeste rasne pristranosti u svom izvještavanju.
"AMEJA osuđuje i kategorički odbacuje orijentalističke i rasističke implikacije da je bilo koje stanovništvo ili država 'necivilizirana' ili da ih ekonomski faktori čine vrijednima sukoba. Civilne žrtve i raseljavanje u drugim zemljama jednako su odvratni kao i u Ukrajini. Ova vrsta komentara odražava u zapadnom novinarstvu sveprisutni mentalitet normaliziranja tragedije u dijelovima svijeta kao što su Bliski istok, Afrika, južna Azija i Latinska Amerika", stoji u priopćenju.
I drugdje izvan Zapada čuju se kritike tog neokolonijalnog zapadnog pristupa ukrajinskom ratu.
"Od izvještavanja u vijestima do politike prema izbjeglicama, rasizam ponovno diže svoju ružnu glavu u ukrajinskoj krizi", piše tako marokanski portal Morocco World News u tekstu pod naslovom "Zapadni rasizam, dvostruki standardi u punom sjaju usred ukrajinskog rata", te dodaje:
"Europske zemlje pozvale su se na argumente kulturne homogenosti kao svoj glavni razlog za dobrodošlicu ukrajinskim izbjeglicama. Takvo opravdanje potaknulo je optužbe za rasizam kako prema čelnicima, tako i prema građanima ovih zemalja."
Al Jazeera pak ukazuje da su zapadni mediji rat Rusije i Ukrajine proglasili najgorom sigurnosnom krizom u Europi od kraja Drugog svjetskog rata, "što je pridonijelo općoj amneziji relativno nedavnih sukoba na kontinentu, poput rata u Bosni 90-ih i sukoba u Sjevernoj Irskoj koji je trajao od 60-ih do 1998. godine", te upozorava da je na Zapadu "izostala takva generalizacija činjenica da je Europa nakon 1945. mnoge ratove izvozila u zemlje koje su bile njene prijašnje kolonije".
Nema smeđih heroja
Iscrpnu analizu zapadnog rasizma poduzela je američko-indijska novinarka Sonali Kolhatkar, čiji je tekst "Izbjeglička kriza u Ukrajini otkriva dvostruke standarde Zapada" prenijelo više američkih, afričkih i australskih portala.
"Više suosjećanja pokazuje se prema izbjeglicama iz Ukrajine nego prema izbjeglicama iz drugih zemalja kao što su Afganistan i Sirija. Mase izbjeglica iz Afganistana, Iraka, Sirije i drugdje suočile su se s rasno motiviranim neprijateljstvom u Europi, dok se prema ukrajinskim izbjeglicama postupa sa suosjećanjem. Iskazujući tako različite stavove prema izbjeglicama koji ovise o nijansi kože, Europa daje svom kolonijalističkom naslijeđu novi život. Danas vidimo odjeke dehumanizacije koja je omogućila europsku kolonizaciju globalnog juga i porobljavanje generacija", piše Kolhatkar u uvodu teksta.
Potom se autorica osvrće na veliku popularnost koju je na društvenim mrežama stekao ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, za kojeg kaže da se za "moralno ogorčene ljude pokazao kao heroj veći od života", jer njegova fotografija u vojnoj odjeći sugerira "hrabrost u suprotstavljanju ruskom militarizmu".
"Slični izrazi solidarnosti sa smeđoputim borcima protiv zapadnog militarizma ili žrtvama zapadnih ratova bili su daleko rjeđi", konstatira Kolhatkar.
Ova američko-indijska autorica pritom je svjesna da će "ukazivanje na dvostruke standarde vlada i medija, u času kad Ukrajinci gledaju kako se njihova nacija potpuno uništava, neizbježno potaknuti optužbe za bezosjećajnost".
"Ali sada je vrijeme da se jasno iskaže ono što su skupine za ljudska prava i neovisni novinari godinama govorili: da su ratovi pod vodstvom SAD-a i NATO-a u Afganistanu, Iraku, Siriji, Somaliji i drugdje rasistički, te da su zapadna bezosjećajna izazivanja humanitarnih katastrofa jednako barbarska", piše Kolhatkar, čija se analiza tu ne zaustavlja:
"Postoji još jedan razlog zašto se na izbjeglice smeđe kože gleda kao na nepoželjne. Pozdravljati te ljude koji bježe od ratova koje je Zapad potaknuo bilo bi priznanje zapadnjačke krivnje. Ne samo da ukrajinske izbjeglice nude ukusne infuzije bjeline europskim nacijama, već također omogućuju vladama da izraze pravednički bijes nad ruskim imperijalističkim ambicijama i nasilnim militarizmom", piše ona, te zaključuje:
"Ako su ukrajinske izbjeglice dokaz ruske brutalnosti, onda su afganistanske i iračke izbjeglice dokaz iste vrste brutalnosti od strane SAD-a i NATO-a."
Ukratko, da ogolimo stvari: diskriminatoran odnos Europljana prema izbjeglicama izvire iz duboko ukorijenjenog europskog rasizma, zbog kojeg europski čovjek nije u stanju jednako tretirati žrtve zapadnih i ne-zapadnih agresija.