Više od 25 god. znam tu ženu: nakon rata nije uzela nikakvu povlasticu, a danas kojekakva bagra baš njoj kliče da mrzi sve što je hrvatsko

iše od dvadeset pet godina znam Maju Sever. Studirao sam u Zadru kad je ona došla izvještavati o srpskim bombardiranjima, o ljudskim žrtvama i materijalnoj šteti, o nestašici krvne grupe a plus i Hrvatskoj vojsci koja čvrsto drži linije obrane i ne odgovara na provokacije neprijatelja, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Došla je u blatnjavim gojzericama i poderanom džemperu, mršava, raščupana, nasmijana, negdje s Velebita, iz sure maglovite planine, gdje se naši bore u dubokim snjegovima, u crnim tihim šumama, u studeni od koje stoljetna stabla pucaju kao suhe grančice.

Ona je hodala s njima, mokra i promrzla, i s njima kraj čađavih šporeta pila čaj iz otučenih limenih lončića, a oni su joj s gvaljom u grlu pričali o momcima koji su pali, bili su kao braća, a sad ih nema.

Dobrota i veselje

Bilo je jedno vrijeme kad nam se činilo da u ratu ima neke mistike, poezije i rokenrola. Prije nego su došli retardi s ustaškim kapama.

U proljeće 1992. momentalno sam zavolio Maju Sever i danas je jednako volim, ali nije to nešto nesvakidašnje. Ako je znate i vi ste se zaljubili u njezinu energičnost, pravednost, dobrotu i veselje. Ona je kao lik iz neke dječje knjige koju svi obožavamo. Maja Sever je kao Pipi Duga Čarapa, najjača djevojčica na svijetu.

Jednom je davno s rodoljubnim ushitom pošla u rat i izvještavala o krvi i užasu u blatnjavim banijskim selima, o žrtvi i junaštvu hrvatskih mladića, da bi kasnije svim srcem i dušom navijala za nezaposlene, napuštene, izgubljene, progonjene, invalidne, strastveno pričala o žrtvi i junaštvu krojačica Kamenskog i roditelja djece s posebnim potrebama.

Svih je dvadeset pet godina ista, gine za istinu i neumorno zagovara slabije, pa i kad se to ne isplati, a uglavnom se ne isplati. Dobro, nikad se ne isplati.

Maja Sever nije uzela ni oficirski stan, ni braniteljsku penziju, ni čin, niti sjedi u velikom uredu, nema je ni u Saboru ni u nadzornom odboru, ni u Elektroprivredi ni u Županijskim cestama, ona nije, da ne duljim, uzela nijednu povlasticu kojom su se omrsile tisuće što su rata mnogo manje vidjeli.

Danas radi posao koji je radila i na početku devedesetih, kad je kao štrkljasta studentica prve godine političkih znanosti došla na televiziju, a da se napravi konverzija valuta i usporede ekonomski pokazatelji, vjerojatno bi se otkrilo da joj ni plaća nije bogzna kako viša.

Pa kad toj i takvoj Maji Sever nesposobna televizijska uprava ukine emisiju, a kojekakva bagra s kolca i konopca, saborske budale, katolički fanatici i retardi s ustaškim kapama stanu trijumfalno klicati da je otišla jedna koja mrzi sve što je hrvatsko, sav komentar te situacije pristojnom čovjeku stane u tri riječi: j... vam mater.

Nekršćansko kršćanstvo

Unatrag dvije, dvije i po godine, po prilici od one revije patuljaka, bacača noževa i bradatih žena poznate kao svečana inauguracija Kolinde Grabar-Kitarović, svako je naše sutra mrvicu ogavnije nego jučer.

Lopovi, varalice, lažljivci, ništarije s krivotvorenim diplomama, nitkovi bez biografije i postignuća mogu vam reći bilo što, vrijeđati vas, drsko klevetati, smjenjivati s položaja i bacati na ulicu ne odgovarate li njihovim nakaznim mjerilima, pobunite li se protiv njihovog grabežljivog i potkupljivog hrvatstva i njihovog okrutnog, bezdušnog, nekršćanskog kršćanstva.

Ne obazirući se na činjenice, na istinu povijesnih knjiga, novinskih arhiva i bezbrojne televizijske snimke, otet će rat ratnicima, zanijekati stradanje Bojana Glavaševića i Freda Matića i dokazano rodoljublje Maje Sever, koja je gotovo kao maloljetnica izvještavala sa svih bojišta.

Saborske budale, katolički fanatici i retardi s ustaškim kapama napravili su tako jedno društvo i državu za sebe, gdje će oni odlučivati tko je dobar i naš, a tko je loš i mrzi sve što je hrvatsko, i oni uvjerljivo vode i pobjeđuju i uskoro će nam tako ogaditi i rod i zavičaj, da će naposljetku još samo oni voljeti Hrvatsku.

Oni će zaista biti sve što je hrvatsko, a mrziti sve što je hrvatsko bit će jednostavno mjera ljudskog poštenja i dobrog ukusa. Svi autentični rodoljubi tada će biti izdajnici, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.