Voljeli bismo zagrliti čovjeka koji je dobio srce našeg Bruna!

Ponedjeljak 30. prosinca 2019. za Ružu i Zdenka Malovića, ugledne obrtnike iz Petrinje, najtužniji je dan u životu. Toga dana oni su, kako kažu, izgubili razlog za život, jer je toga crnog ponedjeljka u 12.55 sati od posljedica izljeva krvi u mozak umro njihov 27-godišnji sin Bruno. Taj isti ponedjeljak 30. prosinca 2019. za četvero ljudi, dvoje iz Hrvatske i dvoje iz Austrije, najsretniji je dan, dan u kojem su dobili drugu priliku, šansu za novi život -piše Jutarnji.hr.

Naime, Ruža i Zdenko odlučili su, nakon što su liječnici u sisačkoj bolnici, na odjelu za intenzivnu njegu, proglasili moždanu smrt njihova sina, donirati njegove organe. Srce je otišlo u KBC Dubrava u Zagrebu, jedan bubreg u bolnicu Merkur u Zagrebu, a drugi bubreg te jetra i slezena u bolnicu u Innsbrucku u Austriji.

Četvero spašenih

- Zapravo, odluku je donijela moja supruga Ruža. Stojeći uz bolesničku postelju našeg sina, kojeg su na životu održavali aparati, a nakon što su nam rekli da nema mjerljivih aktivnosti mozga našeg sina, te da moraju prije proglašenja moždane smrti obaviti samo još neke pretrage i mjerenja, rekla je: “Ne dam ga cijeloga u zemlju, donirat ću njegove organe, neka njegovo srce, bubrezi, jetra i sve drugo što treba spase nečije živote”. Ona je majka, ona ga je nosila i rodila i nisam ni na tren osporio njezinu odluku, iako, priznajem, nikad mi nešto slično ne bi palo na pamet. Štoviše, nisam htio ni čitati niti na TV-u gledati priloge o doniranju organa. To je u meni izazivalo nelagodu, a kod kuće o tome nikad nismo razgovarali, bilo me naprosto strah. Sada, nakon što znamo da su dijelovi tijela našeg sina spasili četiri života, razmišljam drukčije, a iz razgovora s Bruninim prijateljima doznao sam da mladi o tome razmišljaju slično stavu moje Ruže, da ih puno ima i donorske kartice. Ne zam je li moj Bruno imao donorsku karticu, ali vjerujem da bi podržao našu odluku. On je bio takav, dobar, druželjubiv - kaže Zdenko Malović.

Razlog za život

U obiteljskoj kući Malovića u Petrinji tuga i čemer. Ruža i Zdenko hodaju kao zombiji, govore tiho, kao uplašeno. Uplakani razgledaju sinove slike, maze njegovu mačku... Ispod dječačke Brunine slike u dnevnoj sobi upaljena svijeća. Pitaju se stalno jesu li bili dobri roditelji, jesu li u čemu pogriješili, zašto ih je Bog tako kaznio da ostanu bez jedinog djeteta, kako preživjeti pakao u kojem žive od Božića prošle godine, kada je njihovu Bruni oko pola devet navečer pozlilo u stanu kod jednog prijatelja...

- Imamo jednu želju, još jedan razlog za život. Voljeli bismo upoznati čovjeka koji je u KBC-u Dubrava dobio srce našeg sina. Kažu nam prijatelji da su pročitali kako je toga dana, kada je naš Bruno umro, jednom mladiću u bolnici u Dubravi presađeno srce. Voljeli bismo znati kako je, bili bismo presretni da nam se javi ako pročita ovaj naš apel. Mi bismo dobili drugog sina, on druge roditelje. Nitko sretniji od nas da dobijemo priliku zagrliti čovjeka kojemu je srce našeg sina spasilo život, da ga zagrlimo i osjetimo srce našeg Brune kako kuca - kažu nam Ruža i Zdenko Malović.

Prijatelj

Bruno je, kažu nam njegovi roditelji, bio dobar, miran dečko. Volio je videoigrice, glazbu, druženja, obožavao je svoj posao u Carinskoj upravi Ministarstva financija u Zagrebu. Bio je zdrav, a otišao je tako naglo. Zašto, pitaju se Malovići.

Vijest o Bruninoj iznenadnoj smrti te da su njegovi roditelji donirali njegove organe i spasili četiri života proširila se brzo poput požara Petrinjom i Siskom. Brunin prijatelj Luka, opraštajući se od preminulog prijatelja, na njegovu pogrebu je rekao: “Bruno je bio jako dobar čovjek, jako dobar prijatelj, jednostavno - dobar. Volio bih da me nitko krivo ne shvati, ali sada kada znamo da je Brunina smrt spasila četiri života njemu nepoznatih ljudi, pitamo se, mi njegovi prijatelji, je li to bila njegova sudbina da gubitkom svojega života drugima omogući život”