On je znanstvenik s doktoratom Sveučilišta Oxford iz političke ekonomije, ali i poduzetnik s tvrtkom u Ujedinjenom Kraljevstvu, a upravo je, vrlo entuzijastično, pokrenuo sasvim poseban, virtualni hrvatski ekonomski think tank. Riječ je o timu od sedam renomiranih znanstvenika educiranih u inozemstvu koji, štoviše, većinom i rade na najboljim svjetskim sveučilištima, a cilj im je da produciraju prijedloge konkretnih ekonomskih reformi i mjera koje se temelje na akademskim istraživanjima i empirijski su dokazane, dakle djeluju, objašnjava namjeru Vuk Vuković (32), inače i jedan od pokretača udruge Glas poduzetnika.
Taj tim će djelovati kao (neovisni) Ekonomski savjet UGP-a, naglašava, te neće zagovarati ideološke stavove niti ekonomske doktrine; poanta nije ni kritiziranje Vlade, ili puko nabrajanje problema Hrvatske, žele biti konstruktivni, otvoriti ekonomski dijalog na novoj razini.
Je li to izvedivo, mogu li imati neki upliv vidjet ćemo kada izađu prvi "empirijski dokazani" proizvodi iz te pomalo intrigantne i inovativne znanstvene radionice. Najavljuju ih do kraja godine. Vuković smatra da je ovo idealno vrijeme da se razmisli o strateškom smjeru Hrvatske, što kod nas ne funkcionira i kako to promijeniti. On se pak paralelno bavi i pisanjem knjige koja nastaje na osnovi doktorata obranjenog prošle godine, o umreženosti elita, odnosno o vezama između političara i kompanija te utjecaju tih veza na nejednakost u društvu ("Elite Networks: The Collusion between Politicians and Firms and Its Consequences on Inequality").
Naglašava kako izvor velike nejednakosti nije samo tržište, već i prevelika moć koja je dana politici, svojevrsni kroni kapitalizam, a istraživanje o tome je radio na političarima i kompanijama u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u. Njegovi "domaći" interesi i istraživanja uključuju prije svega korupciju i kojim setom mjera se može obuzdati, pri čemu ipak ključnu ulogu, siguran je, u Hrvatskoj mora odigrati pravosuđe, odnosno primjereno kažnjavanje. Hoće li se "think tank" baviti i korupcijom u Hrvata? Sudeći po dužini njegova odgovora vezanog uz poželjni set mjera (od potpune transparentnosti lokalnih proračuna preko ograničavanja trajanja političkih mandata na lokalnim razinama do onemogućavanja kandidatura onih koji su bili u zatvoru zbog korupcije, ili je sud protiv njih prihvatio optužnicu), svakako hoće.
Za početak razgovora zatražili smo pojašnjenje oko obećane ideološke i doktrinarne neutralnosti Ekonomskog savjeta, odnosno zašto to naglašava, što to konkretno znači?
"Želimo izbjeći bilo kakvu pristranost, svrstavanje kako prema liberalnijim politikama tako i prema onima koje zagovaraju više države. Mi smo tu agnostični. Želimo primijeniti one politike koje su najbolje, utemeljene na dokazima", odgovara nam, tvrdeći da će nekad predlagati i politike koje su više kejnzijanske kao i one koje su više liberalne, vodeći se isključivo njihovom efikasnošću. U elementima socijalne politike naravno da država ima funkciju javnih dobara, a po pitanju poduzetničkih sloboda nje treba što manje. Mi nećemo imati pred sobom ideološki zadanu sliku, da sve što kažemo mora biti ukalupljeno u jednu teorijsku priču, nego ćemo se voditi prema onome što najbolje djeluje", tvrdi Vuković.
To znači, daje primjer, što manje regulatornih i birokratskih prepreka za rast poduzetništva te manje poreznog opterećenja, a s druge strane, razumije se da je potrebna ponuda javnih dobara.
"To se sad vrlo dobro vidjelo u zdravstvenoj krizi izazvanoj pandemijom. Bez državne koordinacije se jako teško boriti protiv pandemije, zato postoji koncept javnog zdravstva", objašnjava.
Okupio je ljude koji znaju kako pribavljati dokaze u ekonomiji, detektirati kauzalne odnose, što je relativno novo i radi se od 90-ih godina, a u Hrvatskoj se time bavi jako malo ljudi. Kako je došao do imena, pridobio ih? Imao je, kaže Vuković, dva uvjeta: da su doktorirali vani, na nekoj od top institucija, i da znaju raditi takva istraživanja (i, jasno, prepoznati dobra istraživanja koja je netko drugi napravio), a dio ih je upoznao za vrijeme studiranja u Zagrebu te znanstvenog usavršavanja na London School of Economics i u Oxfordu, postali su prijatelji.
Dvojica starijih kolega iz tima, Jakša Cvitanić i Boris Podobnik, imaju veliki autoritet i davat će prijedloge, a ostali su otprilike Vukovićeva generacija mlađih ekonomista i bave se konkretnim istraživanjima. Cvitanić je vrhunski matematičar, doktorirao je na Sveučilištu Columbia i sada u Kaliforniji predaje financije. "On je sjajan, ima veliko znanje i njegov će nam savjet dobro doći jer kao profesor na Sveučilištu Caltech ima informacije o raznim istraživanjima koja se provode", navodi Vuković. Podobnik je pak fizičar koji se bavi financijama i teorijama mreža (mrežnog efekta nekih događaja na ekonomiju, poput primjerice propasti neke tvrtke ili banke).
Prvi koraci
Od mlađih je tu Ria Ivandić koja predaje političku ekonomiju na Sveučilištu u Oxfordu i istraživačica je na London School of Economics. Specijalizirala je ekonomiku kriminala (bavi se, recimo, reformom policije i koji su optimalni načini da policija bude efikasnija u smanjenu stope kriminala), a njezine teme su i socijalna politika te pitanje žena u sustavu rada. Stjepan Srhoj je doktorirao na Sveučilištu Innsbruck, docent je na Sveučilištu u Dubrovniku, gdje se bavi evaluacijom javnih politika i njihovim utjecajem na poduzeća. S njime Vuković dogovara potencijalno vrlo zanimljivo istraživanje koje bi pratilo dodjelu bespovratnih potpora EU kompanijama u Hrvatskoj, s pitanjem ima li tu nekakvih političkih motiva, odnosno poveznica između tvrtki i politike. No još nemaju gotov set podataka. Za to im treba i suradnja s ministarstvima, ali ona ne daju rado pristup svojim podacima, pa sada razmišljaju kako se mogu snaći sami.
Leonard Kukić kao asistent predaje na Universidad Carlos III de Madrid, doktorirao je i magistrirao na London School of Economics, a njegovi interesi uključuju ekonomsku povijest, gospodarski rast i razvoj te političku ekonomiju.
"Bavio se procesima tranzicije, a povijesni kontekst je ponekad jako važan. Tako se točno može vidjeti gdje je nastao neki problem i kako se može riješiti", napominje Vuković. Mislav Radić je trenutno postdoktorski istraživač u Odjelu za menadžment na London School of Economics, fokusiran na menadžment, a bavi se i privatizacijskim procesima. U timu je i Vedrana Pribičević koja je doktorand iz ekonomije na Sveučilištu u Ljubljani, predaje na ZŠEM-u i bavi se ekonomikom rasta te bihevioralnom ekonomijom, to jest načinima na koje se ljude može potaknuti da promijene ponašanja.
Koji će biti prvi koraci tima? Usmjerit će se na povlačenje novca EU, preciznije, na politiku koja bi trebala omogućiti da se to postavi "na pravi način", ukazati na sektore u koje treba usmjeriti novac da se gospodarstvo što prije oporavi. Ili, recimo, odgovoriti koji tip tvrtke je bolje u kriznom trenutku podržati, koji su sektori više ranjivi.
"Do zaključka ćemo doći na temelju istraživanja, domaćih i vanjskih, jer se na mikro razini može mjeriti učinkovitost ekonomskih politika. Neka istraživanja u Hrvatskoj je provodio Stjepan Srhoj tijekom posljednje krize, a i ja sam s Podobnikom i još dvojicom kolega radio istraživanja na 140 tisuća tvrtki tome koje su od njih bolje prošle kroz krizu, kako su se ponašale kroz svoje bilance, jesu li imale problema s likvidnošću ili ne, jesu li išle u investicije ili ne, itd. Postoje stvari koje funkcioniraju i koje ne, a to mi sada trebamo utvrditi, ukalupiti i predočiti javnosti i Vladi", objašnjava Vuković.
Ona, jasno, radi na nacionalnom planu oporavka i programima nužnim za povlačenje fondova EU, pred usvajanjem je i nacionalna razvojna strategija 2030. godine, ali detalji o tome nisu još poznati. Ekonomski savjet će se baviti i jednim od škakljivijih pitanja u Hrvatskoj koje je ponovno došlo na dnevni red, radom trgovina nedjeljom i njegovom regulacijom. Vuković kaže da bi htjeli vidjeti kako je moguće procijeniti pozitivan ili negativan učinak tog poteza.
"Želimo vidjeti također, ako je prijedlog da se uvede samo određeni broj radnih nedjelja, može li se to riješiti kroz radno zakonodavstvo. Primjerice, tako da radnici ne smiju raditi više od 14 nedjelja godišnje, odnosno da se preko smjena sve tako rasporedi da radnici imaju većinu nedjelja slobodnih. To bi, po meni, bila efikasnija mjera, ali trebamo vidjeti funkcionira li", napominje oprezno. I monetarna politika mu je zanimljiva jer treba naći načina, objašnjava, kako potaknuti banke da puste veću likvidnost u ekonomiju, jer su posljednjih pet mjeseci, od lockdowna, jako usporile proces davanja kredita.
A hoće li se baviti predstojećim izmjenama Zakona o radu? Ne toliko, odgovara, po njemu je to više pravno pitanje. (Određenu fleksibilizaciju smatra potrebnom, ali ne u smislu manje zaštite radnika nego bolje uređenog sustava.)
Najjači šok u sustavu
Teme će im se, smatra, nametati same, ovisno o tome što će biti bitno gospodarstvu, a s vremenom će, nada se, moći predlagati i gotove reformske pakete ili barem zakonske prijedloge. Dosadašnje mjere Vlade donesene zbog koronakrize ocjenjuje dobrima jer su spriječile šok sustava, onemogućile brzu propast velikog broja poduzeća i dale im vremena da se prilagode, te je spriječen nagli rast nezaposlenosti. No, dodaje, mjere koje je dosad poduzela Vlada su kratkoročne, treba misliti i na srednji i dugi rok, o reformama. Zamoljen da ipak objasni aktualni, intervencijski ili "pandemijski kapitalizam", primijenjen s odobravanjem u mnogim državama, odgovara kako je u pitanju primjena kejnzijanske politike:
"Ovo je drukčiji tip šoka od onoga o kojem je pisao Keynes, koji se bavio standardnim financijskim krizama i gubitkom povjerenja u sustav, ali efekti bi i sada bili slični zbog gubitka poslova. Jedna od uloga države u ekonomiji, o kojoj se rijetko govori i u pravilu se javlja u krizi, je stabilizacijska. Ona je javno dobro. Ne radi se tu o zaštiti pojedinačnih tvrtki nego sustava. Zato je jako važno da odluke o dodjeli novca, pogotovo onog koji će doći iz EU, ne idu po političkom kriteriju nego isključivo po kriteriju efikasnosti i spašavanja sustava. Nama je u ovom trenutku važno da se vidi koje su to industrije koje će doživjeti najveći šok i treba im pomoć, a koje će proći ok, dakle da se vidi gdje bi bio najjači šok na sustav."
Na pitanje o mogućim dugoročnim posljedicama tzv. pandemijskog kapitalizma, koji će očito potrajati, kaže kako vidi opasnost da političari dobiju više moći nego je sada imaju, da još lakše određuju tko su ekonomski pobjednici. To treba spriječiti. "Najmanje što nam u Hrvatskoj treba je da političari imaju još veću moć", poručuje Vuković, aludirajući na velik javni sektor i ovisnost o njemu, ali i korupciju. (Za njega, inače, i veći porezi u državi znače da zapravo tako jača moć politike.)
Druga dugoročna posljedica pandemije o kojoj govori je rast javnog duga brojnih zemalja, pa će neminovno sljedeća rasprava biti ona o štednji nasuprot daljnjoj potrošnji, kao što je globalno ta rasprava vođena i nakon posljednje krize. Tu se u našem razgovoru Vuković vraća na reforme i ulogu Ekonomskog savjeta UGP-a, a kao primjer države koja je provela reforme temeljene na dokazima navodi Švedsku iz 90-ih godina, kada je imala veliki deficit zbog nekretninske krize.
"Što su radili? Implementirali su ono što djeluje. Drastično su rezali poreze, paralelno išli i u veliku deregulaciju, u reformu i zdravstvenog i mirovinskog sustava, pa su rashodi padali brže od pada prihoda. Deficit se zatvorio, a ekonomija se počela razvijati na zdravim temeljima", ukazuje.