Zašto ‘civilizirani‘ narodi s globalnog Sjevera ubijaju najviše ljudi na svijetu i hoće li ikada doći kraj imperijalizmu država-nasilnika?

Marwan Bishara je autor koji za Al Jazeeru piše o globalnoj politici i smatra se vodećim autoritetom za vanjsku politiku SAD-a, Bliski istok i međunarodna strateška pitanja. Prethodno je bio profesor međunarodnih odnosa na Američkom sveučilištu u Parizu. Originalni tekst možete pronaći OVDJE.

Globalni jug podijeljen je oko toga tko snosi odgovornost za ukrajinsku tragediju na globalnom sjeveru. Mnogi krive Rusiju za njezinu imperijalnu prevlast i pokušaje pokoravanja Kijeva, drugi krive Sjedinjene Države i europske saveznike što su provocirali Rusiju kroz ofenzivno širenje NATO-a na istok i naoružavanje Ukrajine. No, ako je povijesni zapis nešto što treba uzeti u obzir, nijedna sila nije nevina; obe su krive, iako u različitom stupnju. Obe su žrtvovale Ukrajinu na oltaru novog hladnog rata.

Ipak, Moskva i Washington nastavljaju polarizirati i paralizirati veći dio međunarodne zajednice tri desetljeća nakon završetka njihovog privatnog hladnog rata koji se pokazao nepoštenim i razornim za svijet u razvoju. Doista, otkako su preuzeli vlast od smanjenih moći stare Europe, Washington i Moskva koriste iste britanske i francuske priručnike, vodeći imperijalne ratove; tajne ratove, proxy ratove, zračne ratove, kao i informacijske ratove, cyber ratove i sve druge vrste ratova, uključujući prijetnju onim nuklearnim.

Ipak, nažalost, klevetnici Washingtona brzo su opravdali rusko nasilje pozivajući se na užasne američke ratove u Iraku, Afganistanu, Vijetnamu itd. i njegovu ustrajnu potporu izraelskim ratovima i okupaciji na Bliskom istoku. A klevetnici Moskve spremno su opravdavali američko prekoračenje ukazujući na krvave ratove Moskve u Afganistanu, Čečeniji, Gruziji, Siriji i tako dalje.

Ali po čemu se bombardiranje Harkova i Alepa razlikuje od bombardiranja recimo Bagdada ili Hanoia? I po čemu se ta hegemonistička nadmudrivanja uistinu razlikuju od ostalih imperijalnih ruskih, europskih i američkih ratova, državnih udara, invazija i okupacija iz 19. i 20. stoljeća?

Ramzi Haidar/ AFP

Istina, “civilizirani sjever” je dugo bio posebno nasilan; prema unutra kao i prema van; što je “civiliziranije” to je nasilnije, iako je nasilje suprotno od uljudnosti. Globalni sjever stoljećima je bio načet vjerskim, nacionalističkim i ideološkim ratovima, neki su trajali desetljećima, drugi su se ponovno borili drugi i treći put, što je kulminiralo u dva užasna svjetska rata.

Osim svih krvoprolića i masovnog pokolja stotina milijuna svojih, uspjeli su voditi i svoje privatne kolonijalne ratove, ubijajući još nebrojene milijune na jugu, dok su sadistički napadali drevne civilizacije, bilo indijske, kineske, muslimanske ili druge . I nisu samo velike imperijalne sile tog vremena izazvale sav užas i užas. Manje kolonijalne sile poput belgijske, nizozemske i portugalske bile su jednako brutalne, a ponekad i divlje. Čak su i oni koji su izgubili europske ratove bili nepokolebljivi da ga iznesu u svoje južne kolonije u nadi da će vratiti izgubljenu moć.

Kao što je pokojni američki znanstvenik Samuel Huntington sasvim jasno rekao u svojoj knjizi Sukob civilizacija: “Zapad je osvojio svijet ne superiornošću svojih ideja, vrijednosti ili religije... već svojom superiornošću u primjeni organiziranog nasilja. Zapadnjaci često zaboravljaju ovu činjenicu; nezapadnjaci to nikada ne čine.” Pa, bojim se da su mnogi zaboravili. Čini se da čak i oni s dugim pamćenjem nemaju dovoljno znanja o povijesti kada je povijest neophodna za razumijevanje političkih procesa i obrazaca za pružanje prijeko potrebnih konteksta i perspektiva za današnje geopolitičke događaje.

Neznanje, kao i rasizam, ne poznaje granice i nije ograničeno na profesije, uključujući i današnje utjecajne medije, gdje za neke povijest počinje jučer ili po posljednjoj plaći. Ali opet, prava opasnost leži među onima koji znaju bolje, ali odlučuju biti samozadovoljni, snishodljivi rasisti, jer su rasizam i rat sile koje im daju smisao.

Mnogi od njih su predobro upoznati sa, i općenito prihvaćaju rasizam, u zloglasnoj pjesmi Rudyarda Kipliga, Teret bijelog čovjeka, gdje britanski imperijalist potiče Ameriku da ispuni svoju “civilizacijski zadatak” preuzimanjem svoje kolonijalne odgovornosti na Filipinima na prijelazu iz 20. stoljeća. Ali odlučuju zanemariti oštar odgovor Marka Twaina, razotkrivajući Kiplingove tvrdnje u knjizi Za osobu koja sjedi u tami. Prema neponovljivom i nadaleko proslavljenom američkom autoru: “Bili smo podmukli; … zdrobili smo prevareni i povjerljivi narod; okrenuli smo se protiv slabih i onih bez prijatelja koji su nam vjerovali; ... oteli smo prijatelju koji nam je vjerovao njegovu zemlju i njegovu slobodu.”

Tako dalje, tako dalje; nije baš misija 'civiliziranja', zar ne?

AFP

Poput Amerikanaca, Britanci, Francuzi i Rusi također su svladali imperijalni pothvat, iako ne tako razborito. Doista, Twainovo viđenje carske Rusije nije bilo ništa manje osuđujuće u to vrijeme, jer je opisao kako „ona otima Japanu teško zarađeni plijen, sav plivajući u kineskoj krvi... zatim zauzima Mandžuriju, napada njena sela i guši njenu veliku rijeku s natečenim leševima nebrojenih masakriranih seljaka...” I evo nas stoljeće kasnije, svjedoci smo kako ove imperijalne sile iznova projiciraju svoju moć i nasilje tijekom posljednja dva desetljeća. Ali to nisu ponavljanja u stilu “prvi put tragedija, drugi put farsa”; ove su bile tragične opet i opet.

Šala je u tome da mi ostali “sjedimo u mraku”, nadajući se uvijek iznova da će dobronamjernost proizaći iz ponovnog nasilja, pošto iz zlobe, “njihove” ili “naše”, ne proizlazi ništa dobro. Naravno, nasilje može biti u nečijoj prirodi, ne znajući za rasu, vjeru ili nacionalnost, ali masovno organizirano nasilje odgajaju neki više nego drugi.

Vrijeme je da se zaustavi ovo ludilo gdje se čini isto, ali se očekuje drugačiji rezultat. Krajnje je vrijeme da se stane na kraj blesavom “što-je-sa” koji je karakterizirao veći dio odgovora Globalnog juga na ove prijestupe, imajući na umu da je “Globalni jug” u posljednje vrijeme postao jednako metaforičan koliko i geografski.

Ništa dobro neće proizaći iz ukrajinske tragedije, kao što ništa dobro nije proizašlo iz iračkih, afganistanskih, sirijskih, vijetnamskih, filipinskih, mađarskih, kineskih, indijskih, alžirskih, kongoanskih, čileanskih i nebrojenih drugih imperijalnih prijestupa. Ni za žrtve, ni za počinitelje, niti za nas ostale koji “sjedimo u mraku”.

Vrijeme je da pogledamo gore i vidimo svjetlo.