Zašto su mnogi u Hrvatskoj toliko oduševljeni pobjedom Gabriela Borica na predsjedničkim izborima u dalekom Čileu? Odgovor je na Pantovčaku

Kad već mi nismo, evo je barem Čile dobio Hrvata ljevičara za predsjednika! Valjda neće sad i on po Banožiću...

To su samo neke od varijacija na temu koja je preplavila društvene mreže nakon što je stigla vijest da je novi predsjednik Čilea postao 35-godišnji Gabriel Boric (Borić), čiji obiteljski korijeni sežu do Ugljana i Brača.

Kandidat ljevice, u čijoj su koaliciji Podržimo dostojanstvo i komunisti, postao je tako vijest dana i kod nas, jasno, ne samo zato što je najmlađi izabrani predsjednik u povijesti čileanske demokracije.

Boric je uspio preokrenuti zaostatak od oko dva posto iz prvog kruga i s konačnih 55,86 prema 44,14 posto glasova osigurati si četverogodišnji mandat na čelu Čilea.

Asocijacije su neizbježne: i Hrvati su, početkom siječnja 2020., mislili da su izabrali ljevičara. Istina, krajnja je ljevica i tada Milanoviću uporno odricala prefiks ljevičara, inzistirajući na tome da je on zapravo neoliberalni političar, što je, tvrdili su, zorno pokazao kroz politike koalicijske vlade kojoj je bio na čelu. Dvije godine kasnije, Zorana Milanovića malo tko vidi kao lijevog političara.

Analitičari će primijetiti da je na ishod i čileanskih i hrvatskih predsjedničkih izbora možda i presudno utjecalo to što su i Boric i Milanović pred odlučnu bitku uspjeli pridobiti i dosta glasača centra (po anketama, polovina od 15 milijuna Čileanaca s pravom glasa bila je neodlučna).

Podsjetimo, Milanović je u drugom krugu dobio nešto više od milijun i 34 tisuće glasova, dok je njegova prethodnica imala 929,7 tisuća glasova, što je u postocima glasilo 52,67 naprema 47,33.

O raspoloženju birača sklonih centru pred drugi je krug itekako vodio računa i odlučni Boric, inače bivši lider studentskih prosvjeda, pa je na koncu ipak odnio pobjedu nad kandidatom desnice, odnosno Republikanske stranke, Joseom Antonijem Kastom, koji je bio i izbor svih koji žale za erom diktature Augusta Pinocheta.

Martin Bernetti

'Predsjednik svih Čileanaca'

Još u kampanji, Boric je poručivao kako je "Čile bio kolijevka neoliberalizma, a sada će biti i njegov grob", najavljujući time obračun sa sve očitijim socijalnim razlikama u jednoj od ekonomski najrazvijenijih država Južne Amerike. Čekaju ga teme kao što su rast nezaposlenosti i nabujali vanjski dug, inflacija od šest posto i gospodarstvo koje je trenutačno na aparatima državnih subvencija zbog pandemije.

Veliki broj Čileanaca očito smatra da je privatizacija zdravstva, školstva i mirovinskog sustava odgovarala samo imućnijima među njima, pa od novog predsjednika očekuju i više intervencija države, kako bi usluge tih važnih sektora bile dostupne što većem broju ljudi, pogotovo siromašnijima. Čile čeka i donošenje novog Ustava...

Zato je Boric u svom pobjedničkom govoru najavio da će njegova vlada proširiti socijalna prava, na fiskalno odgovoran način i imajući na umu brigu za zdravlje ekonomije.

Najavio je i da će se suprotstaviti tzv. rudarskim projektima koji "uništavaju prirodni okoliš" (Čile ima najveće zalihe bakra u svijetu, samo 2019. ondje je proizvedeno 28 posto ukupne svjetske proizvodnje).

"Uništavajući naš svijet, uništavamo i sebe. Ne želimo više 'žrtvovanih zona', ne želimo projekte koji uništavaju našu zemlju", poručio je odlučno Boric.

Također, mediji citiraju i njegovu izjavu koja se može shvatiti kao manifest uključivosti: "Bit ću predsjednik svih Čileanaca, neovisno o tome jesu li glasali za mene."

Očekivanja birača su velika. Boric je obećao više socijalne pravde, što se od jednog ljevičara zapravo i očekuje, a najavio je i (progresivnu) poreznu reformu, po kojoj bi najbogatiji trebali i najviše participirati u ostvarenju zamisli o pristupačnijem zdravstvu i školstvu, zatim feminističke politike... Inače, Čile je unitarna republika s predsjedničkim sustavom, predsjednik republike ujedno je i na čelu izvršne vlasti te imenuje kabinet.

Nego, sjećate li se što nam je sve nakon dolaska na predsjedničku dužnost poručivao i obećavao predsjednik koji je na Pantovčaku zamijenio HDZ-ovu Kolindu Grabar-Kitarović?

Nije tu bilo nešto puno socijalne politike, još i tema iz domene izvršne vlasti, ali Milanović se svjetonazorski tada jasno pozicionirao na lijevom polu političkog spektra. Pa se tako, primjerice, ogradio od nacionalističkog diskursa imanentnog desničarskoj retorici.

U svom je inauguracijskom govoru Milanović naglasio razliku između "patriotizma" i "sirovog nacionalizma": "Patriotizam je, za razliku od sirovog nacionalizma, kritička privrženost i negacija isključivosti." Uz Domovinski rat, prisjetio se i onih "koji su dali živote, patili, poginuli za našu slobodu i u onom prethodnom ratu, u antifašističkoj borbi".

Naglasio je i kako je "naša obaveza i odgovornost u tome da se niti jedan građanin naše države ne osjeća ustrašenim, diskriminiranim ili na bilo koji drugi način isključenim zbog činjenice da je drukčija ili drukčiji".

Očito svjestan limitiranosti predsjedničkih ovlasti u RH, Milanović je općenito govorio o temama kao što je, recimo, školstvo, ali je ipak podcrtao kako "kvalitetno obrazovanje na svim razinama (treba) učiniti dostupnim svim ljudima, bez obzira opet na njihov socijalni status, porijeklo, etničku pripadnost".

Boris Kovacev/Cropix

'Bez nerealnih obećanja'

Ljevičara se može prepoznati i u rečenici: "Osnaživanje solidarnosti u društvu, pravednija raspodjela nacionalnog bogatstva i suzbijanje klijentelizma, kulture laži i pohlepe glavni su i najučinkovitiji instrumenti u borbi protiv nejednakosti i daljnjeg klasnog i ljudskog raslojavanja i udaljavanja."

U svjetlu njegovih novijih izjava i poteza, recimo onih vezanih uz politiku službenog Sarajeva ("Dodik ih provocira jer ima posla s ljudima koji su profesionalni lažovi", "Preživjet ću bez šetnje po Baščaršiji", "Neka se nose"...), neke rečenice iz inauguracijskoga govora danas zvuče i pomalo groteskno.

Na primjer, kad kaže da će se "u vanjskoj politici fokusirati na one točke na kojima se mogu graditi suradnja i prosperitet", jer "nema dvojbe da takvih točaka ima neusporedivo više od onih koje nas udaljavaju i od susjeda i od svijeta, čak i kad su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih pitanja".

Zanimljivo je primijetiti i da je ovaj današnji, svadljivi, a prema HDZ-u ratoborni Milanović puno tanjih živaca nego što je bio u noći izbornog trijumfa, kada je zaustavio zvižduke na spomen imena HDZ-ove kandidatkinje i, među ostalim, poručivao: "Nismo dovoljno uspješni da bismo se dijelili." Naglasio je i da će biti "predsjednik svih građana i građanki", a imao je potrebu i kazati: "Onakav kakav sam bio u kampanji, takav ću biti i kao predsjednik." Također je dodao i sljedeće: "Nerealna obećanja nikad nisam davao"...

Eto, Boric ne može kazati da nema od koga učiti. Nije poznato barata li hrvatskim jezikom, ali prva lekcija – ako želi ostati vjerodostojan kao lijevi političar – mogla bi glasiti otprilike ovako: Kako ne postati novi Milanović u nešto manje od dvije godine!

Martin Bernetti