Znaju li Škoro i Raspudić što govore? U ratu u BiH je silovano pedeset tisuća žena, a mnoge su bile prisiljene roditi

U zemlji kojoj se smiješi nesaglediva ekonomska katastrofa zbog epidemije koronavirusa i izostanka turističke sezone, pravo na pobačaj silovanih žena, zahvaljujući tobožnjim zaštitnicima prava na život, uspjelo se nametnuti kao ključna tema izborne kampanje.

Da paradoks bude veći, o moralnim obvezama žrtava seksualnog nasilja raspravlja se u zemlji koja je, uz Bosnu i Hercegovinu, prije 25 godina bila izvrgnuta masovnim ratnim silovanjima kao sastavnom dijelu velikosrpske okupacijske doktrine.

Da politička hipokrizija bude veća, poruke po kojima je svaki pobačaj ubojstvo i da se žrtve silovanja mogu odlučiti na abortus tek nakon savjetovanja s obitelji, naglas izgovaraju nominalni korifeji nacionalne desnice, Miroslav Škoro i Nino Raspudić.

Majčinske drame

Možda i nesvjesno, ali svakako krajnje idiotski, Škoro i Raspudić time nastavljaju praksu tortura što su je nad nesrpskim ženama, Hrvaticama, Albankama i Bošnjakinjama, u svojim logorima svojedobno masovno provodile Miloševićeve okupacijske snage, nerijetko braneći pobačaje zatočenim žrtvama svojega seksualnog nasilja sve dok ne bi bilo prekasno i dok ne bi bile prisiljene roditi.

Svako silovanje predstavlja sirov čin dominacije, pokoravanja i nasilne eksploatacije nezaštićene i slabije osobe, no iza ratnih silovanja skriva se i perfidna taktika straha, sramoćenja i stigmatizacije.

U BiH je, prema podacima humanitarnih organizacija, silovano između 20 i 50 tisuća djevojaka i žena koje su u nemalom broju slučajeva bile prisiljene rađati djecu svojih silovatelja.

U Hrvatskoj taj broj nije poznat, no procjene se kreću do barem nekoliko stotina.

Mnogu takvu djecu majke su odbacile, dale na posvajanje ili su odgajana kao siročad

Puno je primjera tragičnih sudbina takve djece koja su ubijena ili su odrastala u potpunoj tajnosti, ili su majke brisale iz sjećanja svaki trag njihova postojanja.

Mnoge žene su, prema prikupljenim svjedočanstvima, svoju proživljenu muku i mržnju prema nasilnicima nesvjesno projicirale na tu djecu, te su prema njima često bile nepravedno surove.

Tek rođena bića koja vape za nježnošću, pažnjom i ljubavlju postajala su tako nedužni objekti majčinskih drama i nastavak stravične transgeneracijske traume.

Arbitri tuđih života

Humanitarne organizacije na području Kosova imaju podatke kako je samo između prosinca 1999. godine i veljače 2000. godine kao posljedica ratnih silovanja rođeno više od stotinu beba.

Ta djeca su u ovoj konzervativnoj sredini najčešće napuštana nakon rođenja, sve se nastojalo držati u tajnosti, a neke majke su djecu ubile već nekoliko sati nakon poroda. Može li itko ikome silom narediti da rodi i odgaja bilo koje dijete, a pogotovo ono koje je na svijet došlo nakon brutalnog sadizma, ako sebe prethodno ne stavi u ulogu Boga koji ima pravo arbitrirati o tuđem životu, muci i psihičkim teretima?

Ima, dakako, i suprotnih primjera, gotovo pa biblijskih priča čija metafizika nadilazi sve čovjekove biološke impulse i sve ovdašnje političke manipulatore.

Prije nekoliko godina novine su donijele zapis o dvadesetogodišnjoj djevojci iz Dalja koja je 1991. godine brutalno silovana od uniformiranih pripadnika tzv. SAO Krajine pred očima cijele obitelji.

Stjecajem okolnosti rodila je čedo kojemu je bila predodređena sudbina žive uspomene na mrak, bijes i mržnju, no ona ga je, uz pomoć svog kasnijeg muža, s godinama ponosno uzdigla u dobra čovjeka i odgojila u ljubavi skupa s troje mlađe djece.

Herojstvo ovih ljudi koji su sjeme mraka vlastitim unutrašnjim snagama pretvorili u čovjeka svjetla i nade ne može se riječima opisati.

Njihovu djelu ne trebaju nikakvi spomenici ni spomen-ploče, no još manje im trebaju demagoške propovijedi instant-domoljuba Raspudića i Škore.

Dvojca koji bi na nesagledivu žrtvu svisoka i silom tjerao druge patnike, a da vlastitim primjerom nijednu politički deklariranu svetinju nije ni repom ni srcem očešao.