Znanstvenik: ‘Stan i režije plaćam sam, iz Splita u Zagreb putujem autobusom, i na kraju mjeseca sam u minusu‘

Već danima mediji izvješćuju o saborskim zastupnicima koji dolaze iz područja izvan Zagreba, povlasticama i naknadama koje zbog toga uživaju: naknade za odvojeni život, plaćena najamnina stana, pun iznos naknada za putne troškove... Što stoji godišnje oko 8,5 milijuna kuna.

Dobro, po zakonu koji su sami izglasali to im i pripada, izbrani su zastupnici svoje regije i teoretski bi trebali služiti državi. No sasvim je drukčija situacija s ljudima koji također služe državi, ali ne dizanjem ruke u sabornici nego znanstvenim doprinosom zajednici: riječ je znanstvenim novacima kojih je na zagrebačkom Sveučilištu popriličan broj, a također žive izvan grada u kojem im je radno mjesto. Oni naknade, one najosnovnije, ne mogu ni sanjati!

Dok su naši saborski zastupnici budućnost Hrvatske i u njih treba ulagati, te pritom nipošto ne preispitivati njihova teško stečena (materijalna) prava, intelektualna elita koju predstavljaju (mladi) znanstvenici, učitelji, profesori, bez obzira na visoki stupanj stručne spreme koji moraju imati za obavljanje posla (za razliku od saborskih zastupnika), nisu baš te sreće. Ni kada je u pitanju smještaj, ni prijevoz, onaj minimum egzistencijalnih predispozicija koji bi im trebao omogućiti da svoj posao obavljaju u miru.

Razgovarali smo s jednim asistentom - doktorandom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, čija obitelj i dalje stanuje u Splitu (podaci poznati redakciji).

Čisti entuzijazam

- Od 2017. sam u statusu izvoditelja nastave i znanstvenog novaka – asistenta u Zagrebu, gdje sam prijavljen boravištem, a u Splitu prebivalištem, sa suprugom i djetetom. Svaki tjedan putujem u Zagreb, gdje predajem na dva do tri kolegija, što je otprilike tri dana tjedno, a ostatak tjedna bavim se znanstvenim radom. Moja neto plaća iznosi oko 6,5 tisuća kuna, a s naknadom za dijete i putnim troškom (gradski prijevoz od 200 kuna) narasla je na oko 7400 kuna. Kroz ovih pet godina stanovao sam na različitim adresama u Zagrebu, gdje je cijena najma stana od tridesetak kvadrata iznosila od 300 do 350 eura. Režije su oko tisuću kuna. Kad bih tjedno putovao osobnim automobilom na relaciji Split – Zagreb i natrag, plaćao bih gorivo i cestarinu oko tisuću kuna, a jedini način da uštedim bilo je putovanje autobusom koji plaćam od 150 do 200 kuna u jednom smjeru. Od plaće mi, kad se zbroje svi troškovi, ostane – ništa. To što sudjelujem u znanstvenoj zajednici pišući znanstvene radove i izvodim nastavu studentima izgleda kao čisti entuzijazam i hobi, jer mjesečno zagrabim i u obiteljsku ušteđevinu budući da mi plaća ne dostaje za normalan život – kaže nam splitski doktorand u Zagrebu, dodajući da njegova želja za edukacijom i radom u struci kojoj se posvetio na ovaj način postaje samo njegova osobna stvar: mogao je ostati u Splitu i raditi nešto sasvim drugo jer u Dalmaciji ne postoji odsjek na kojem radi u Zagrebu.

Zavirio je i u Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje pokušavajući pronaći neko rješenje, ali tamo stoji kako na naknadu za odvojeni život nema pravo ako je zaposlen po osobnoj želji i preko javnog natječaja!

- A kako bih trebao biti zaposlen da bih imao pravo na tu naknadu – protivno svojoj želji i izravnom pogodbom?! Radim i živim ovako godinama i nisam se nikome žalio, ali kad zadnjih dana pratimo povlastice i naknade državnih službenika i saborskih zastupnika, moramo se zapitati – doprinosimo li mi iz znanstvene zajednice barem nešto, kako bismo imali pravo na dostojanstven život, bez obzira gdje stanujemo?! Nekako, ne čini se ispravno ni pošteno – kaže naš sugovornik, koji je tek nedavno doznao da su u zagrebačkom naselju Borovje postojala čak 122 stana za znanstvene novake, izgrađena početkom 2000-ih godina, koji su za stančiće od 28 do 43 kvadrata plaćali vrlo pristupačnu najamninu prema četverogodišnjim ugovorima. No, u međuvremenu, stanove naseljavaju ilegalni stanari, znanstveni novaci ih napuštaju, natječaj nije raspisivan od 2011. i 101 stan je za svoje potrebe preuredilo Ministarstvo unutarnjih poslova i u njih uselilo policajce prema odluci Vlade. Sveučilišni asistenti koji imaju ugovore na određeno, zbog čega ne mogu dignuti stambene kredite, su "izvisili".

Učitelji i znanstvenici, kao i ostali javni službenici (liječnici, socijalni radnici, kulturnjaci) većinu svojih materijalnih prava crpe iz Temeljnog kolektivnog ugovora, odnosno granskih kolektivnih ugovora, i najvećim su dijelom ta prava ista ili slična, dok se na saborske zastupnike odnosi niz zakona i odluka koji se najbolje mogu iščitati iz dokumenta zvanog „Pravni izvori zastupničkih prava i dužnosti“.

Ključne inicijative

Mladi znanstvenici, doktorandi i poslijedoktorandi koji dolaze u neki sveučilišni grad, recimo Zagreb, iz drugih, udaljenijih mjesta, ne mogu računati na to da će ih ondje dočekati stan po simboličnoj cijeni od 400-tinjak kuna kao uvažene narodne zastupnike ili, ne daj Bože, "pokriven" hotelski smještaj. Nema tog propisa koji na to obvezuje bilo koju ustanovu ili ministarstvo.

Dr. sc. Tvrtko Smital, znanstveni suradnik, voditelj laboratorija na Institutu „Ruđer Bošković“ (IRB) u Zagrebu i zamjenik predsjednika Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, prisjeća se kako su propale dvije ključne inicijative za rješavanje stambenog pitanja, prije svega mladih znanstvenika.

- Prije dvadesetak godina, još u vrijeme tadašnjeg ministra znanosti Hrvoja Kraljevića, imali smo gotov projekt fonda iz kojega bi se subvencionirali krediti, odnosno kamate na kredite, za stambeno zbrinjavanje mladih znanstvenika. To bi omogućilo iznimno povoljne kredite za njih. Međutim, nijednu vladu kasnije to nije zanimalo pa je ideja propala. Mladi znanstvenici sada, kao i svi drugi građani, mogu eventualno konkurirati za APN-ove kredite – ističe dr. sc. Tvrtko Smital. Drugi je projekt o kojemu se naširoko pisalo vezan za takozvane stanove za znanstvene novake u zagrebačkom naselju Borovje, ukupno 122 stana koja su prije više od 20 godina izgrađena upravo za tu namjenu ali su godinama zjapili prazni. U njih se provaljivalo, neki su dobrano devastirani, pa ih je u vrijeme hrvatskog predsjedanja Europskom unijom 2020. godine Ministarstvo znanosti i obrazovanja ustupilo MUP-u za smještaj policajaca zaduženih za sigurnost stranih delegacija. MUP je na uređenje utrošio još oko četiri milijuna kuna, zatražio da im se nekretnine daju na trajno raspolaganje za potrebe djelatnika MUP-a, međutim, u Ministarstvu znanosti i obrazovanja uvjeravaju da to neće učiniti „jer nisu odustali od daljnje potpore kategorijama zaposlenika u znanosti i visokom obrazovanju“. Također, Ministarstvo vodi sudske postupke za povrat protupravno useljenih stanova.

- Zagreb nije izgradio kampus pa mladi doktorandi ili postdoktorandi nemaju ni takvu mogućnost smještaja, dok postojeći studentski domovi u Zagrebu ne ispunjavaju ni deset posto potreba svojih studenata te su uglavnom namijenjeni smještaju studenata na preddiplomskim i diplomskim studijima. Cijene nekretnina otišle su u nebo, plaće mladih znanstvenika su takve kakve jesu, a nemali dio tog novca odlazi na podstanarske troškove. Moj doktorand na „Ruđeru“ može si priuštiti eventualno stan u rubnim dijelovima grada, odakle mu treba po sat vremena do Instituta – prepričava T. Smital.

Dodaje i da sve više priobalnih gradova, od Rovinja do Zadra i Splita, ima ogroman problem dobiti doktorande upravo zbog visokih troškova života.