"Šaljemo poruku o odgovornosti i poruku štednje energije. To što smo napravili iskorak, ne znači da istodobno ne računamo na racionalnost baš svakog pojedinca. Svi se u ovim okolnostima trebaju držati vrlo jasnih preporuka koje smo donijeli u srpnju. Stoga, svaka ušteda energije jača našu otpornost i omogućava da pomognemo onima kojima je to najpotrebnije", poručio je nedavno premijer Andrej Plenković prilikom predstavljanja Vladina paketa mjera za zaštitu kućanstava i gospodarstva od rasta cijena potaknutog tržišnim nestašicama.
No, u potpunoj suprotnosti od "štednje", "odgovornosti", "iskoraka", "racionalnosti", "otpornosti" i "pomoći", isti se ovaj premijer, samo desetak dana ranije, pohvalio rastom hrvatskoga gospodarstva – a time i njegove potrošnje – od 7,7 posto u odnosu na isto tromjesečje 2021. te izjavio kako ono "unatoč svim krizama ide dobrim smjerom" i to zahvaljujući upravo – mjerama Vlade Republike Hrvatske.
Dakle, ukoliko vam je dosad promakla gore ukrštena shizofrenija pri sagledavanju ekonomskih činjenica i promoviranju gospodarskog plana, službeni narativ Vlade bi se mogao sažeti u paradoksu: Zazivamo štednju, hvalimo se potrošnjom.
Jasno, bilo bi blesavo kriviti premijera zemlje čiji su se građani u krvi izborili za tržišni kapitalizam i koji tehnokratski provodi odluke EU-ove liberalne agende što kao standardiziranu mjeru uspješnosti gospodarstva uzima rast BDP-a, tj. potrošnju – koliko god to njegove međusobno poništavajuće pozive činilo tragikomičnima. On je samo – znamo svi – dobar učenik discipline temeljene na pseudoznanstvenim i disfunkcionalnim pretpostavkama – tržišne ekonomije.
Luđaci i ekonomisti
Naime, kapitalistički ideal galopirajuće potrošnje i nezaustavljive ekspanzije otvoreno demonstrira sistemsko neprepoznavanje ekoloških granica Zemlje i očiti nedostatak razumijevanja uzročno-posljedičnih odnosa eksploatacije ograničenih resursa na planetu konačnih datosti. Osim što svako povećanje potrošnje po definiciji iskazuje neefikasnost proizvodnog sistema - jer efikasnost podrazumijeva uštedu resursa - i neminovno devastira okoliš, neodrživost trenutnog socioekonomskog sistema i bunilo njegovih misionara je savršeno sažeo Sir David Attenborough, legendarni autor i voditelj prirodoslovnih dokumentaraca, riječima: "Svatko tko vjeruje u beskonačan rast na fizički konačnom planetu je ili lud ili ekonomist."
Ironično, o nepoćudnim rezultatima neobuzdanog konzumerizma – jednog od bitnijih obilježja društva u kojem živimo – govori i sama bazna teorija lassez-faire tržišta; iscrpljivanje prirodnih elemenata – uz istu ili veću potražnju – vodi rastu cijena, odnosno inflaciji. Nažalost, naša generacija ima privilegiju uživo promatrati eksponencijalno ubrzavanje ovakve prirode stvarnosti.
Ova "moderna" "ekonomska" "matematika" jamačno nije ona ista koju su stari Grci računali kad su se bavili oikonomijom, koja je podrazumijevala štedljivost, racionalnost i odgovornost pri upravljanju kućanstvom; smjernice na koje se pozvao i sam premijer u posljednjoj – za njegove običaje dijaboličnoj – verziji sagledavanja ekonomske paradigme, uslijed koje se nije libio objaviti rat antiekonomiji kapitalističkog konzumerizma.
Ipak, očekivano je za pretpostaviti da će kroz nekoliko mjeseci premijer resetirati svoje tržišno orijentirane postavke i ponovo zazivati ekonomski rast, a zajedno s njime i ekocid, povećanu količinu otpada i proizvodnju nisko kvalitetnog kontingenta proizvoda (čiji je životni ciklus kraći, a potrošački obrtaj veći i brži).
Pri tome novom pokretanju temeljite devastacije jedinog habitata koji imamo, a time i samouništenja čovječanstva, jedino čime ćemo se mi pripadnici nižeg staleža klasnog kapitalističkog društva moći tješiti su satirični prikazi dnevnih situacija iz života aktera koji aktivno sudjeluju u arhitekturi civilizacijske distopije. Tako bi jedan od tih humornih scenarija mogao oslikati premijera kao vješticu iz Ivice i Marice kako tjera vlastitu djecu na što bržu potrošnju asortimana frižidera obitelji Plenković, kako bi, dostizanjem obujma struka svog oca, osigurali zadovoljavajući gospodarski rast i oslobodili prostor za novu cikličku potrošnju.
Je li vas ova humoreska zabavila u svojoj apsurdnosti? Ako jest – nije trebala. Naime, tu apsurdnost živite svaki dan.
Osim toga, jako je interesantno – iz sociološke perspektive – promatrati javno zgražanje nad uputama o racionalnoj potrošnji i solidarnosti. Čini se da je višegeneracijsko marketinško iskorištavanje emocionalnih nesigurnosti i stvaranje lažnih potreba, kombinirano s općedruštvenim štovanjem materijalizma, uspjelo prebrisati ove socijalno orijentirane kategorije iz kolektivne svijesti. Tako danas na dvominutno tuširanje, gašenje svjetla u praznoj prostoriji, ograničenje zagrijavanja nastambe, paljenje samo punih perilica ili kuhanje s poklopcem mnogi gledaju kao otvorenu uvredu, umjesto odgovorno postupanje pripadnika društva.
Naravno, ništa od ovih "žrtvi" ne bi bilo potrebno da smo par desetljeća prije bili odgovorni umjesto "dobri potrošači" pa prešli na obnovljive izvore energije. U toj alternativnoj stvarnosti bismo istovremeno mogli raskuhavati juneći but, grijati butine naših sustanara na 24 stupnja i brčkati vlastite batke u vrućoj kupki. Međutim, ljudski rod se odlučio za "jeftinu" energiju konačnih fosilnih goriva i ubrzavanje klimatskih promjena koje, iz godine u godinu, otežavaju i proizvodnju hrane. Sada te intelektualno jeftine odluke dolaze na naplatu.
Medijsko ismijavanje
A koliko su ljudi izgubili doticaj sa svojom prirodom i prirodom općenito izvrsno pokazuje grupno medijsko ismijavanje zdravoseljačkih savjeta Ljube Jurčića, inače ekonomista. Njegove sugestije o kupnji izravno od proizvođača, izradi vlastitih suhomesnatih proizvoda i kiseliša, kupnji ledenice za skladištenje namirnica prije poskupljenja, popravcima umjesto kupnje novog i trampi dobara sa susjedima su dočekane gromoglasnom nevjericom i histeričnim pošalicama. Umjesto toga, hrvatski su građani, svom snagom svog intelekta, odlučili ostati vjerni supermarketima i njihovoj niskokvalitetnoj i neodrživoj ponudi, temeljenoj na uništenju agrarne potencije planeta, stakleničkim plinovima i jeftinoj radnoj snazi – sve do nestanka zaliha.
U isto vrijeme, u nekim neoliberalnim glasilima se mogu čuti fantastični savjeti za uštedu. Tako Branimir Perković, ekonomski stručnjak Indexa, preporuča: "Mnogi proizvodi imaju svoje jeftinije varijante. Jedna od opcija je zamjena maslaca margarinom. Umjesto gaziranih sokova, može se piti obična voda. Fizičke knjige tvrdog uveza mogu se zamijeniti za puno jeftinije e-knjige. Umjesto skupe ribe poput lososa, može se kupiti oslić."
Osim navedenih mudrosti, Perković, također, bez imalo srama, pokazuje sklonost ka zagađenju okoliša i neobuzdanoj potrošnji resursa navodeći: "Dokaz današnjeg blagostanja u kojem živimo je da se sve manje popravlja. Kada se nešto pokvari, ljudi kupuju novo, što je dokaz višeg životnog standarda, ali i činjenice da su danas mnoge stvari jeftinije nego što su bile u prošlosti." Ipak, pošto su zagađenje okoliša i neobuzdana potrošnja resursa prouzrokovali inflaciju, financijski savjetnik sugerira: "Rast cijene obuće i općenito svih troškova je dobar razlog za pronalazak jednog od rijetkih preostalih postolarskih obrta i popravak starog komada obuće koji je još uvijek dobar."
Mnogi njegovi liberalni istomišljenici raspolažu vlastitim, ali sličnim setom ideja. Tako iz tog tabora dolaze preporuke o obveznom radu u uredu gdje zaposlenici mogu napuniti telefon i laptop, skuhati dvije šalice čaja ili kave i podgrijali ručak, dok se pri odlasku u teretanu mogu tamo istuširati i osušiti kosu. Dakako, za najugroženija kućanstva ovakvi socijalno neosjetljivi savjeti mogu biti ponižavajući ili uvredljivi pošto podrazumijevaju članstvo u teretani ili bivanje zaposlenim.
Još neke od sjajnih ideja su one libertarijanskog profesora Richarda Wellingsa o "ukidanju zona za kontrolu dima kako bi umirovljenici koji se smrzavaju mogli spaljivati drva i stare knjige", torijevke Edwine Currie koja je sugerirala ljudima da stave limenu foliju iza svojih radijatora kako bi mogli "smanjiti termostat bez izazivanja dodatne nelagode" ili bivšeg britanskog premijera Borisa Johnsona o tome da kupnja novog kuhala za vodu za 20 funti može kućanstvima uštedjeti čak 10 funti godišnje na računima za struju.
Očito, oni koji, za razliku od vrlih savjetodavaca, moraju živjeti s niskim primanjima (pošto klasno društvo ne može egzistirati bez siromašnih), obično su već vrlo iskusni u upravljanju ograničenim proračunima i smanjenu resursa do granice preživljavanja. Zaklada Resolution je objavila da će kućanstva s niskim prihodima morati smanjiti potrošnju na nebitne potrepštine tri puta više nego imućnija kućanstva kako bi mogla platiti svoje račune za energiju ove zime. Ususret nedavnim poskupljenjima, dobrotvorna organizacija National Energy Action ustvrdila je da milijuni britanskih kućanstava s niskim primanjima više nemaju što rezati.
Međutim, jedan od glavnih razloga abnormalno visokih računa za električnu energiju diljem Europe je sam način obračuna njezine cijene. Ili, točnije, privatizacija elektroenergetskog sustava po modelu koji je prvi instalirala širiteljica Friedmanove neoliberalne doktrine šoka – Margaret Thatcher. Ono što je ona uvela jest implementacija simuliranog tržišta električne energije. Zašto simuliranog? Jer jedini način za imati tržište električne energije jest da postoji desetak različitih električnih kabela koji ulaze u svaki dom, pri čemu potrošač može odabrati od kojeg će uzimati struju; onda bi to bilo tržište. Ali, naravno, bilo bi glupo imati 50 različitih električnih mreža koje prolaze kroz svaku kuću i svaku državu u svakoj zemlji. Dakle, postoji jedna, tako tvoreći knjiški primjerak prirodnog monopola.
Lažno stvoreno natjecanje
Kako izgleda ta simulacija? Najprije se državna elektroprivreda podijeli na najmanje tri dijela. Prvo je proizvodnja električne energije, pri čemu svaka vrsta (ugljen, plin, hidro, solar, vjetar itd.) postaje tvrtka ili vlasništvo tvrtke koja može posjedovati više izvora. Drugi dio je sama mreža koja pripada drugoj firmi, a treći su distributeri električne energije. Dakle, lažno je stvoreno natjecanje između proizvođača kako bi – barem u teoriji – omogućili što manju razliku između veleprodajne i maloprodajne cijene.
Onda, kad postoji ovako umjetno kreirano tržište, trebaju se nametnuti i umjetno određena pravila. Stoga, proizvođači se međusobno "nadmeću" oko toga tko će osigurati sustav, ali zanimljivo je da se pritom događa upravo suprotno od onoga što bi zdravi razum očekivao kada je u pitanju prava dražba. Naime, na ovom tržištu pobjeđuje tvrtka koja ponudi najveću cijenu, a onda je ta cijena ista za sve proizvođače. Ovaj suludi model se zove granična cijena koštanja i upravo zbog njega sada Europa za sve izvore struje plaća jednaku cijenu kao za električnu energiju koja dolazi od one čija je cijena nedavno eksplodirala – plina.
Europska unija je ovim načinom željela nagraditi obnovljive izvore energije – koji su najjeftiniji proizvođači – debelim profitom koji je onda trebao biti uložen u dodatne kapacitete ovakvih pogona. U međuvremenu, postrojenja na zagađivačka goriva ne bi imala gotovo nikakvu zaradu (budući da bi cijena jedva pokrila njihove granične troškove), a time ni poticaj za daljnji rad. Ali stvarnost je bila manje popustljiva od teorije. Pandemija je poremetila globalne opskrbne lance, a cijena plina rasla te se utrostručila kada je Rusija napala Ukrajinu. To je pomoglo pogonima obnovljivih izvora da izvuku ogromne rente od maloprodajnih potrošača.
Od privatizacije europskog elektroenergetskog sustava razlika između troška proizvodnje prosječnog kilovatsata i maloprodajne cijene utrostručila se, što ukazuje da taj trend ima veze sa samim sustavom, unatoč tome što troškovi proizvodnje rastu. Troškovi sada rastu jer raste cijena prirodnog plina, ali to ne objašnjava zašto su profitne marže tvrtki sve veće.
Ovo ludilo (nametnutog!) tržišnog fundamentalizma, pri kojem električnu energiju koja dolazi iz solarnih panela – čija proizvodnja ne košta ništa – privatna tvrtka prodaje po istoj cijeni (po kilovatsatu) koja bi bila da je proizvedena iz najskupljeg prirodnog plina, valjalo bi ukinuti po hitnom postupku, eliminirajući super profite rukotrljajućih firmi.
To se, govori Yanis Varoufakis, može odraditi vrlo jednostavno: tako da za svaki kilovatsat cijenu treba odrediti država, na način da ona bude jednaka prosječnoj cijeni iz tog izvora, plus 5 posto marže. "Da smo to napravili i zbrojili sve izvore električne energije, još u ožujku bismo imali smanjenje prosječne cijene struje više od 50 posto, bez ikakvih subvencioniranja, bez zaduživanja države i bez dodatnog oporezivanja. Sve što bi se dogodilo jest da bi super profiti tvrtki s najnižom razinom graničnog troška bili eliminirani ograničenjem cijena", kaže suosnivač prve paneuropske stranke DIEM25.
Uz to, inzistira na osnivanju socijalizirane europske unije zelene energije koja bi se planirala na razini EU-a i bila u vlasništvu zajednica na općinskoj ili regionalnoj razini, nadzirana od strane građanskih zborova. "I treća stvar koju moramo učiniti, a znam da to zvuči kontroverzno, jest ukinuti sankcije na rusku energiju. Jedini koji imaju koristi od sankcija na ruski plin i naftu su ruski oligarsi i europski oligarsi. To ne pomaže Ukrajini, to ne potkopava Putina, već bogati njega i njegovu svitu", ističe Grk.
U srijedu, 14. rujna je Ursula von der Leyen, predstavljajući prijedloge mjera za smanjenje cijena energije, istaknula ograničenje prihoda energetskih tvrtki koje ne koriste plin za proizvodnju električne struje, ali najavila i reformu tržišta električne energije; samo dokazujući da je riječ o umjetnoj tvorevini.
Europska komisija je tako predložila da se prihodi tih poduzeća ograniče na 180 eura za megavatsat, a razlika između toga iznosa i veleprodajne cijene išla bi u proračune država članica, koje bi ih distribuirale potrošačima kao izravne rabate, za financiranje izolacije i drugih mjera učinkovitosti ili prelazak na tehnologije s niskim udjelom ugljika. Trenutačna cijena u Njemačkoj za megavatsat je veća od 450 eura.
Horor-bajka
"U našem socijalnom, tržišnom gospodarstvu profiti su dobri, ali u ovakvim vremenima krivo je izvlačiti izvanredne rekordne dobitke, profitirajući od rata i na leđima potrošača. Dobit se mora dijeliti u ovakvim vremenima i usmjeriti prema onima kojima najviše treba. Dok se bavimo sadašnjom krizom, moramo gledati naprijed. Sadašnji koncept tržišta električne energije nije pravedan prema potrošačima, oni bi trebali ubirati plodove od jeftinih obnovljivih izvora energije", kazala je Von der Leyen, a na sličnoj kognitivnoj liniji je i hrvatska Vlada koja je u paket uvrstila stavku "pravedna raspodjela profita", koja će u idućem razdoblju "dodatno oporezivati poduzeća koja ostvaruju značajnu razinu dobiti".
Stoga, dragi građani, uživajte u nadolazećoj renesansi krize; planiranoj privredi, odbacivanju konzumerizma te ekološkoj i socijalnoj osviještenosti. Nakon toga opet kreću ona "dobra" vremena neobuzdanoga gospodarskog rasta, devastacije okoliša, rasta društvene nejednakosti i nebrige za socijalno ugrožene.
A ova horor-bajka konstantnih kriza će trajati sve dok Ivice i Marice ne stave sve vještice na hlađenje u frižider. Naravno, da bi si mladost uopće mogla priuštiti struju za bijelu tehniku, bit će im potrebno najjeftinije napajanje; ono koje dolazi iz obnovljivih izvora energije. U suprotnom, da prežive zimu, će od nečega trebati napraviti zimnicu.