Znate li što je Hikikomori? O fenomenu ekstremnog povlačenja tinejdžera iz društva, koji se pojavio u Japanu, danas izvješća stižu iz cijelog svijeta

Čuli ste za "hikikomori"? Ako niste, ne znate koliko ste sretni – to znači da nitko od mlađih članova vaše obitelji ne pati od ekstremne socijalne izolacije. Jer "hikikomori" je upravo to: stanje u kojem se mladi pogođeni tim sindromom posve povlače iz društva, na način da danima doslovno ne izlaze iz kuće. Riječ "hikikomori" na japanskom znači "povlačenje prema unutra".

Kako nedavno piše BBC-jev znanstveni magazin Science Fokus, ovaj je fenomen prvi put identificiran u Japanu krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, no aktualna istraživanja sugeriraju da se pojava u međuvremenu proširila i izvan Zemlje izlazećeg sunca.

"Hikikomori" najviše pogađa tinejdžere, populaciju od 13 do 19 godina, ali japanski ga istraživači nalaze i u kasnijoj dobi, čak i do 35. godine. Smatra se da samo u Japanu ima oko pola milijuna mladih koji su zahvaćeni ovim sindromom.

O ozbiljnosti situacije govori i podatak da mnoge japanske obitelji za svoje "hikikomori-tinejdžere" plaćaju uslugu "rent-a-sister" ("unajmi sestru") koju pruža organizacija "New Start". Riječ je o ženama koje nemaju formalno medicinsko obrazovanje – dakle, nisu medicinske sestre – ali su zadužene za to da izolirane tinejdžere izvuku iz kuće i izvedu ih u stvarni svijet. Kako je nedavno u jednoj reportaži objavio BBC, za jednosatni tjedni posjet "sestre" obitelji "hikikomori-tinejdžera" plaćaju 100.000 jena mjesečno (900 dolara).

Naravno, zabrinuti roditelji ne gledaju na novac – bitno je izoliranog tinejdžera pošto-poto izvući iz kuće.

Prava definicija

Jedan od vodećih istraživača "hikikomorija" je dr. Alan Teo, američko-japanski profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Portlandu, u američkoj državi Oregon. U nedavnom razgovoru za BBC profesor Teo je istaknuo kako je krajnje vrijeme da se ovo mentalno stanje jasnije definira, kako bi se omogućilo efikasnije liječenje.

– Pokušavamo revidirati definiciju "hikikomorija" na temelju novog znanja i kombiniranog iskustva koje sam imao u interakciji s pojedincima koji pate od ove pojave, kao i s mojim japanskim suradnicima. Ukratko, suštinska značajka "hikikomorija" je osjećaj fizičke izoliranosti u vlastitom domu, kakav god taj dom bio – rekao je profesor Teo.

Spomenuti istraživač iznosi da je imao priliku razgovarati s japanskim mladićima i djevojkama koji "nisu napustili svoju sobu ili nisu bili izvan svojeg doma mnogo godina". No, dodaje, to su najekstremniji primjeri, a definicija "hikikomorija" uključuje i blaže oblike socijalnog povlačenja.

– Točnije, ako napuštate svoj dom samo tri dana u tjednu ili rjeđe, vi ste prešli prag koji označava socijalno povlačenje. Drugim riječima, predlažemo da ta brojka bude prag za ispunjavanje definicije "hikikomorija" – kaže američko-japanski psihijatar.

U nastavku razgovora profesor Teo naglašava da je "hikikomori" prvi put identificiran u Japanu, ali upozorava na to da suvremena istraživanja pokazuju kako to nije ekskluzivno japanski problem.

– Postoje brojni izvještaji o "hikikomoriju" iz cijelog svijeta. Redovito me kontaktiraju istraživači iz Francuske, Turske i mnogih drugih zemalja koji bi željeli proučavati taj fenomen. Upravo zato sam pokušao dati preciznu definiciju "hikikomorija". Koristeći se primjerom fizičke izolacije, koji sam naveo kao osnovni kriterij, relativno je lako izmjeriti koliko često osoba napušta svoj dom. To je nešto što znanstvenici iz različitih zemalja i u različitim kulturama mogu dosljedno koristiti i primjenjivati tu definiciju – kaže dr. Teo.

Čavlom u glavu

Na upit BBC-jeva novinara postoje li neke zajedničke osobine među ljudima koji su zahvaćeni "hikikomorijem", profesor sa Sveučilišta Oregon odgovara:

– Obično se "hikikomori" razvija dulje vrijeme. Nije to prekidač koji se samo odjednom uključi. Osobe s "hikikomorijem" rano su u životu imale velike stresore, poput maltretiranja ili akademskih poteškoća u školi. Možda su se suočili s problemima pohađanja škole. A to se vremenom nakuplja, pretvarajući se u produljeno socijalno povlačenje koje vidimo. Sukob u obitelji, poteškoće sa školom ili druga rana traumatična iskustva: sve se to s vremenom gomila dok ne dostigne sindrom socijalnog povlačenja – tumači dr. Teo.

Kao najveći problem u istraživanju ovog fenomena Teo navodi pronalaženje mladih koji su zahvaćeni "hikikomorijem", odnosno stupanje u kontakt s njima.

– Tu udaraš čavlom u glavu. Zasigurno je poteškoća s dosezanjem i navođenjem pojedinaca s "hikikomorijem" da sudjeluju u istraživanju glavna prepreka za brži napredak istraživanja ovog fenomena – priznaje američko-japanski stručnjak, ističući da najveću pomoć istraživačima može pružiti obitelj izoliranog tinejdžera.

– Članovi obitelji obično su prvi ljudi koji se obrate za pomoć. Redovito dobivam mailove o izoliranim tinejdžerima, ali oni su gotovo uvijek od brata, majke i tetke. Dakle, netko tko kaže: "To stvarno razdvaja našu obitelj. Možete li nam pomoći?" Prema tome, obitelj je prva kontaktna točka i ona može biti od velike pomoći u vezi s ranom identifikacijom "hikikomorija" – kaže profesor Teo, te zaključuje:

– Znamo da postoji značajno kašnjenje u pogledu vremena koje nam treba da identificiramo slučaj. Međutim, ako su članovi obitelji angažiraniji, a oni svakako mogu rano prepoznati znakove "hikikomorija", onda bismo možda mogli intervenirati ranije i poduzeti bolje i efikasnije liječenje tog stanja.

Evolucijska greška

Na neki način, "hikikomori" predstavlja evolucijsku grešku. Jer kao što reče Karl Marx, a kasnije potvrdiše i evolucijski biolozi, čovjek je društveno biće.

"Naši daleki preci morali su se držati zajedno u skupinama kako bi uspjeli preživjeti, pa bi instinktivna averzija prema izolaciji imala evolucijsku svrhu. Baš kao što je glad način na koji vam tijelo govori da trebate jesti, usamljenost je poput zvona za uzbunu koje signalizira da se morate ponovno povezati s ljudima. Usamljenost je vrsta društvene gladi: to je poruka koja nam govori da trebamo hraniti svoje društveno ja", rekao je nedavno za BBC dr. Timothy Matthews s King’s Collegea u Londonu.

S druge strane, činjenicu da "hikikomori" nije ograničen na Japan – odnosno da zahvaća i mlade u drugim zemljama, osobito na zapadu – nije teško povezati s činjenicom da se zbog višedesetljetne dominacije neoliberalnog kapitalizma, koju prate rast društvene nejednakosti i potop srednje klase, na zapadu pojavila generacija koja će po općoj ocjeni ekonomista i sociologa živjeti lošije od svojih roditelja. Sociolozi tu generaciju nazivaju "prekarnim naraštajem" – njihove društvene perspektive su takve da i ne čudi što mnogi od njih ne žele izići iz kuće.

No u ovom tekstu ipak ćemo se koncentrirati na japanski odsječak priče – ako ništa drugo, "hikikomori" je japanska riječ. Zašto je, dakle, taj fenomen nastao baš u Japanu?

Možda nam u otkrivanju odgovora mogu pomoći spoznaje iz znanosti o samoubojstvu, odnosno iz suicidologije.

Školski (ne)uspjeh

Specifičnost japanske psihologije – bolje reći specifičnost odnosa između (mladog) građanina Japana i japanskog društva – ogleda se i u statistici suicida. Već desetljećima upravo japanski tinejdžeri po stopi samoubojstva (broj suicida na 100.000 pripadnika neke populacije) prednjače u odnosu na vršnjake iz svih drugih dijelova svijeta.

Doajen suicidologije na ovim prostorima, poznati vojvođanski psiholog Mikloš Biro, još je 1982. u knjizi "Samoubojstvo – psihologija i psihopatologija" objavio da stopa suicida kod japanskih adolescenata iznosi nevjerojatnih 35:100.000, više nego što većina zemalja bilježi među odraslom populacijom.

Iste te 1982. japanski psihijatar A. Kitamura publicira rad pod naslovom "Komparativna studija suicida kod djece i adolescenata: Zapadna Njemačka i Japan". Uspoređujući te dvije visoko razvijene industrijske zemlje, Kitamura drastično veću stopu suicida kod japanskih u odnosu na njemačke adolescente tumači (pre)snažnim pritiskom japanskog društva na postizanje školskog uspjeha. A stvari se u ovih četrdeset godina nisu bitno promijenile.

Jedan od preteča suicidologije, francuski sociolog Emile Durkheim, u svojoj knjizi "Le Suicide" iz 1897. razrađuje tezu da je opća učestalost suicida u određenom društvu indikator nekih osnovnih obilježja tog društva. Prema Durkheimu, glavni uzrok suicida je poremećaj socijalne ravnoteže i narušeni odnosi između pojedinca i socijalnih institucija. Durkheim prije 120 godina nije pisao posebno o Japanu, ali su kasniji istraživači ustvrdili da se neke njegove postavke iskazuju upravo u toj zemlji.

Harakiri i modernizacija

Durkheim razlikuje tri društvena tipa samoubojstva ("egoističko", "altruističko" i "anomičko"), od kojih nam je ovdje interesantno ono "altruističko", koje on opisuje kao posljedicu prejake društvene integracije, zbog čega je individuacija osobe preslaba. Za ovaj tip samoubojstva karakteristično je da se pojedinac suviše dosljedno odriče vlastite koristi i da se u potpunosti poistovjećuje s društvenom zajednicom.

U ovom kontekstu važno je naglasiti kako su potonji istraživači ustanovili da je ovaj tip suicida tipičan za primitivna društva (samoubojstvo žene nakon smrti muža u Indiji, suicidi starih i iznemoglih osoba kod Eskima), odnosno da ovog tipa suicida nema u suvremenom društvu. Osim – u Japanu. Srednjovjekovni samurajski harakiri uspio je preživjeti modernizaciju, te i dalje u nekim formama opstaje u suvremenom Japanu.

Specifičnost japanske psihologije neizravno je, u jednom drugom kontekstu, na stranicama Slobodne Dalmacije nekidan potvrdio i fizičar i bivši saborski zastupnik dr. Tonči Tadić, potpredsjednik Hrvatsko-japanskog kulturnog i gospodarskog društva i čovjek koji je svojedobno i živio u Japanu, te ga se smatra jednim od najvećih poznavatelja Japana u Hrvatskoj.

Govoreći o skorašnjim Olimpijskim igrama koje bi se trebale održati u Tokiju, odnosno o odnosu japanskih građana prema cijepljenju od koronavirusa kao preduvjetu za održavanje Igara, Tadić je opisao neke japanske običaje i karakteristike njihova mentaliteta koji potvrđuju nalaze svjetskih suicidologa.

Planiranjem protiv spontanosti

Među ostalim, na novinarsko pitanje kako je moguće da je u Japanu – koji slovi za jednu od najrazvijenijih i najorganiziranijih država svijeta – dosad cijepljeno tek 6,3 milijuna od ukupno 126 milijuna građana, odnosno samo pet posto populacije, Tadić kaže: "Iz jednostavnog razloga što Japanci žele da sve bude organizirano na zavidnoj razini, uz planiranje do najsitnijeg detalja. Čak bih rekao da oni sve preplaniraju kako bi sve bilo savršeno i bez pogreške."

Iz ovih riječi vidimo da dr. Tadić duboko poštuje japanski detaljizam. No baš to "preplaniranje kako bi sve bilo savršeno", koliko god pozitivno utjecalo na konačni društveni ishod (procijepljenost populacije), ipak ima neke negativne efekte na ljudsku psihu. Jer to "preplaniranje" naprosto ukida spontanost, odnosno sprječava očitovanje one spontane kreativnosti koja je važna odlika homo sapiensa.

Kao primjer "preplaniranja", Tadić u tom razgovoru za "Slobodnu" navodi primjer japanske organizacije znanstvenog kongresa:

"Oni do u detalje rade razdiobu posla, tako da svatko zna što treba raditi. Primjerice, kada organiziraju neki kongres, postoji osoba koja je na tom kongresu zadužena samo za paljenje i gašenje svjetla, osoba za uključivanje i isključivanje projektora..., dok recimo kod nas sve to radi jedna osoba i sve je improvizirano. Kod Japanaca nema mjesta improvizaciji."

Nogometaši bez mašte

Točnost ovih Tadićevih opažanja kolektivne japanske psihologije potvrđuje i činjenica da vrlo slično o toj psihologiji govori i slavni sarajevski nogometni trener Ivica Osim, posljednji selektor nogometne reprezentacije Jugoslavije, koji je kasnije u karijeri nekoliko godina vodio japanski nogometni klub JEF United, a potom i nogometnu reprezentaciju Japana.

Upitan u jednom razgovoru da usporedi osobine balkanskih i japanskih nogometaša, Osim je najprije nahvalio niz karakteristika japanskih nogometnih profesionalaca – predanost, poslušnost, taktičku disciplinu, fizičku izdržljivost – da bi se potom, birajući riječi, manje pohvalno izrazio o japanskoj sposobnosti improvizacije. Slobodno prepričano, Osim je rekao sljedeće:

"Kad sam trenirao klubove u Jugoslaviji, najveći mi je problem bio natjerati igrače da trče i da razmišljaju taktički, jer su sve željeli rješavati kroz maštu i improvizaciju. A kod japanskih igrača nikad nisam imao problem s trkom, zalaganjem i taktikom. Ali kad im u zadnjem dijelu treninga kažem: 'Hajde sada malo mašte i improvizacije', tu nastanu problemi: japanski igrači gledaju me kao da ne razumiju što želim od njih. Nikad od njih nisam uspio dobiti improvizaciju."

Vidimo da se ista stvar može promatrati iz barem dva kuta: japanska odsutnost improvizacije u očima fizičara je plus, a u očima nogometnog trenera minus. Ono što je korisno u organizaciji znanstvenih kongresa istodobno je limitirajući faktor u svijetu (nogometne) igre.

Poziv na cijepljenje

Možemo povući i analogiju između ekonomije i psihologije: iste karakteristike japanske društvene psihologije koje su se pokazale korisnima u pretvaranju Japana u visoko organizirano i hiperuspješno industrijsko društvo, istodobno se iskazuju kao ometajući faktor u postizanju individuacije. Jer individualizam je u Japanu gotovo nepristojan, o čemu govore riječi dr. Tadića:

"Kada direktor pozove svoje zaposlenike na cijepljenje, nema šanse da će neki od njih to odbiti. Kod njih vlada kolektivni duh i važno je biti dio kolektiva. Ako je, zbog činjenice da je neki zaposlenik odbio cijepljenje, ugrožen kolektiv, kod njih je to kažnjivo djelo i takav će djelatnik biti izložen ruglu, odnosno nitko s njime neće htjeti imati ništa i bit će marginaliziran, doživjet će društvenu izolaciju. Od njega će svi bježati kao 'vrag od tamjana'", ustvrdio je Tadić.

Očito je da je ovaj Tadićev opis blizak Durkheimovoj definiciji "altruističkog tipa" samoubojstva, koje, podsjetimo, Durkheim vidi kao "posljedicu prejake društvene integracije" i atmosfere u kojoj se "pojedinac u potpunosti poistovjećuje s društvenom zajednicom". Iz istog izvora, dakle, dolaze i procijepljenost japanske populacije i velika stopa suicida kod japanskih tinejdžera.

Nesumnjivo je da potpuna podređenost kolektivu i radikalna odsutnost individualizma ima i dobrih strana. Ali druga strana te medalje je "hikikomori".