Zoran Milanović, čovjek koji nije znao staviti točku: računamo li i šeretski nastrojenog Stipu Mesića, nikad nismo imali govorljivijeg predsjednika

Predsjednik Franjo Tuđman je preferirao govore i poslanice koje su već svojim nazivom trebale sugerirati dimenziju povijesne važnosti.

Shodno svom shvaćanju uloge predsjednika u tada polupredsjedničkom sustavu - nije baš bio sklon spontanom dijalogu s novinarima. Draže mu je bilo dociranje.

Aktualni predsjednik Zoran Milanović u javnosti gaji daleko opušteniji imidž, ali također voli docirati. U samoj prezentaciji ne pati od pompoznih detalja: radije samo stane pred novinare i onda krene s bujicom opservacija na aktualne teme, prekidan novinarskim pitanjima i potpitanjima, pri čemu najčešće bude građe za čitav večernji TV dnevnik. Eto veselja i dara s Pantovčaka za urednike medija u danima bez previše atraktivnih vijesti.

Pa je tako krajem prošle subote Nova TV uspjela gotovo sve priloge o svim udarnim temama u svom Dnevniku garnirati i izjavom predsjednika baš na tu temu. A zapravo je te subote predsjednik krenuo na obilježavanje 75. obljetnice oslobođenja sjeverozapadne Hrvatske u Podgariću, iako su njegova zapažanja i komentari pod točkom "razno" doslovno "pojela" osnovnu vijest o događaju na kojem se pojavio...

Komentar o svemu i svačemu

Računamo li i šeretski nastrojenog Stipu Mesića, nikad nismo imali govorljivijeg predsjednika, a njegovi su istupi natjerali i premijera Andreja Plenkovića da zaoštri ton svojih javnih nastupa, ali i da bude sarkastičniji nego ikad prije. Jer Milanovićeva logoreja – naravno, u pejorativnom smislu tog pojma – naprosto "traži" reakcije. U tom verbalnom ping-pongu ova dva nekadašnja studenta Pravnog fakulteta u Zagrebu, potom i perspektivnih kadrova Ministarstva vanjskih poslova, a onda i lidera dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj, zasad se čini da predsjednik Vlade ipak puno bolje stoji.

Jer aktualni predsjednik, s čijom se erudicijom i elokvencijom teško može mjeriti itko od prethodnika na Pantovčaku, ima jedan veliki problem: čovjek jednostavno ne zna staviti točku na kraju rečenice! Pa ga onda zarez i "ali" znaju itekako stajati ukupnog dojma.

Komentira tako s lakoćom Milanović i policijske akcije i izvide DORH-a, domaću stranačku scenu, ekonomske prilike, pismenost sudaca, a iako voli istaknuti da je pravnik, ne libi se, primjerice, vrednovati i rad rejting agencija međunarodnih financijskih institucija.

- U vremenu u kojemu je novac praktički besplatan, njihove prognoze ne znače ništa – konstatirao je gotovo u istom dahu sa svojim prvim istupom o aferi Janaf, nadovezujući se na vijest da je Standard & Poor's potvrdio kreditni rejting Hrvatske na razini BBB minus. Ocjene rejting agencija su, po njemu, stvar prošlosti...

Oni koji pozornije prate Milanovićeve istupe, vjerojatno će se sjetiti da je rejting agencije prvi put omalovažio još kao premijer, još početkom 2013., kada je u povodu tadašnje vijesti da su svjetske agencije rejting Hrvatske srušile na rang smeća kazao: "Kad bismo ih slušali, pitanje je kakvi bi nam rezultati bili"...

Posebno je opsežan bio na temu istrage afere Janaf s HNS-ovcem i bivšim SDP-ovcem Draganom Kovačevićem kao njezinim glavnim likom. Pa se čudio policiji: "Ako je zaista policija pratila nekoga tko nosi dva milijuna ili 200 tisuća kuna nekome da mu da mito, onda hapsiš istog trena i priča je gotova. Koga su čekali uhvatiti, američkog predsjednika?", upitao je Milanović, dodajući da njemu "ova istraga nije jasna".

Ovog tjedna je, osim držanja policije, problematizirao i činjenicu da premijer, kako kaže, nije ništa znao o čitavoj priči do uhićenja.

"Zna se tko vodi istrage – DORH i USKOK, zna se tko je informiran – šef DORH-a, ministar unutarnjih poslova i premijer. Bio sam premijer i znam sve, zato u tom svijetu kod mene nema tajni", ustvrdio je i izazvao lavinu reakcija. "Njemu (premijeru) to nije rečeno, ali mu je moralo biti. Njemu su to morali reći!"... On nije brifiran, i to je skandal!", nizao je kategorične tvrdnje Milanović.
Istina, ustavno-pravni stručnjaci su potom stali na stranu teza premijera Plenkovića koji je istaknuo da ništa nije znao, a i da u demokratskoj podjeli vlasti i ne treba znati za policijsko "skeniranje" Kovačevića i njegovih partnera u korupcijskoj aferi koja je, eto, bacila u sjenu i aferu "Vjetroelektrane", zbog koje je u pritvoru završila sad već bivša HDZ-ova državna tajnica Josipa Rimac.

Premijer ne smije ništa znati

Naime, pravni su stručnjaci upozorili da se upravo po tome demokracije razlikuju od diktatura, odnosno da je u duhu demokratskog poretka da premijer ne zna za tijek istraga. Naposljetku, i bivši SDP-ov ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić je izjavio da je takve informacije dobivao tek nakon što je neko istraživanje bilo dovršeno.

Svašta smo još ovih dana saznali od Milanovića; da je sudac Ivan Turudić imao navodno loše ocjene na Pravnom fakultetu; zatim da "Dragan Kovačević nije bio loše društvo", odnosno, da je on "čovjek s referencama"... Onda nam je otkrio i da "u Europskom sudu također ima i budala"... "Evo ja ću njih pitati smijem li ja govoriti o istragama. Ja ću govoriti o onome što mislim da treba govoriti... Ako predsjednik države neće komentirati istrage, neće nitko".

Također, predsjednik je potvrdio i da je s Kovačevićem – koji mu je inače 2008. bio protukandidat na unutarstranačkim izborima u SDP-u, nakon čega se Kovačević odlučio na pragmatični prelazak u HNS - prije nekoliko mjeseci bio i na zajedničkom ručku.
"Ja sam s Draganom bio dobar, ne neki prijatelj, ali dobar", ustvrdio je u svom stilu Milanović.

"Nikakva poslovna suradnja. Novac? Žene? Ništa! Dosadno! Ovo što sada vidim me uznemirava. Pitajte članove Vlade, sve koliko su proveli vremena u tom prostoru. Pitajte ih. O pitanjima socijalnog miljea i druženjima znam puno. Nisam bio tamo s bivšim ministrom Damirom Krstičevićem. Pitajte Damira. Ove godine nisam bio tamo ni sa Kovačevićem. Znam tko se tamo ponaša kao dio inventara", samo je dao naslutiti kako su mu poznate brojne indiskrecije iz tuzemnih političkih kuloara, što će reći da se ipak ne bavi baš po čitave dane samo proučavanjem djela suvremenih teoretičara kao što je recimo Thomas Piketty.
Iako je Milanović više puta, kao kakav antipolitičar ili performer na tragu još jednog poznatog Sinjanina, Siniše Labrovića, znao ironizirati predsjedničke ovlasti u aktualnom sustavu, evidentno je da ipak ima potrebu komentirati "sve i svašta".

Točnije, nema važne teme o kojoj predsjednik od dolaska na Pantovčak nije iznio svoje mišljenje, iako ni o čemu važnom zapravo ne odlučuje.

Na tu sklonost predsjednika da se očituje i o stvarima i temama u kojima praktično nema nikakvih ovlasti, premijer – još otkako su u javnost procurili detalji njihovog neslužbenog razgovora na dan kad je Plenković odnio 76 zastupničkih potpisa na Pantovčak – reagira kombinacijom superiornog ignoriranja Milanovićevih opaski i oštrog kontriranja. Naprosto ga pušta da se "istrči".

Sukob kojeg nema

Kad bismo ih uprizorili kao dvojicu boksača, Milanović bi bio onaj ukopani u središtu ringa, koji širokim zamasima i uz pomoć "trash talka" pokušava dekoncentrirati, a onda i oboriti protivnika te impresionirati publiku, dok Plenković izbjegava klinč stalnim promjenama smjera i tako pokušava izmoriti suparnika, pustiti ga da se izblamira, e kako bi mu tu i tamo uzvratio oštrim direktima.

I dok bi predsjednik, što se vidi po gorljivosti njegovih zapažanja, očito na dnevnoj bazi rado polemizirao s premijerom o nizu tema na koje nema realnog utjecaja, premijer ga ne propušta "staviti na mjesto".

Sjetimo se, Milanović je prije povjeravanja mandata Plenkoviću za formiranje nove Vlade imao potrebu iskomentirati i rad Stožera civilne zaštite, kritizirati (ne)donošenje Zakona o obnovi Zagreba nakon potresa, a spominjao je i "žetončiće". Na to mu je Plenković odgovorio, što izjavama, što držanjem, da se svatko od njih treba baviti svojim poslom i jasno pokazao da nema namjeru baviti se primjedbama na teme koje uopće nisu bile tema njihova tadašnjeg susreta.

AFP

U najnovijoj aferi "Janaf", na Milanovićeve tvrdnje da je premijer naprosto morao znati što se sprema s Kovačevićem, Plenković je u sličnom stilu odgovorio da je "svađa njega i Milanovića samo narativ u medijima", i da sukoba među njima – u stvari i nema!
Hladan je to tuš na Milanovićevu verbalnu neurozu: "Premijer govori da sam nervozan. Nisam, ja sam bijesan! Mislim da se on u ovoj situaciji nalazi zbog neznanja ili gluposti svojih suradnika. Neovisnost jedne institucije, konkretno DORH-a, ne znači neznanje i neinformiranost o bilo čemu. Ako nisi ulovio lava, na kraju si mi donio očerupanu kokoš. Lava preskačeš jedino ako loviš King Konga. Ovo je bio King Kong, imaš ga na dlanu, dva milijuna kuna je u pitanju, i onda si gledao kamo ide i znao si što se događa i nisi ga uhitio. Zašto? Ja imam pravo to pitati i to pitanje mora postaviti i osoba bez pravnog obrazovanja koje se često mistificira", komentirao je u svom živopisnom stilu predsjednik o aferi "Janaf".

"Iskreno ne znam koji je to kamenčić u cipeli koji ga muči, nešto ga očito muči, ne znam točno što je", uzvratio je naknadno premijer, očito zadovoljan superiornom pozicijom, u kojoj je predsjednik taj koji se izlijeće s izjavama.

"Samo se nadam da nemamo novih zaraznih bolesti. Bjesnoća je jedna vrlo loša zarazna bolest, ima jako loše simptome, a i posljedice", zagazio je na teren ironiziranja, gotovo izrugivanja, Plenković, riskirajući pritom da prijeđe tanku granicu koja bi njegovo poentiranje učinilo kontraproduktivnim.

I dok Plenkovića analiziraju tek možda posljednju godinu-dvije, otkako je na saborskim "aktualcima" pokazao da i on zna imati nervoznijih epizoda, Milanovićeva je politička retorika i godinama ranije izazivala pozornost brojnih stručnjaka i komentatora.
Zanimljivo je podsjetiti i na njegovu rečenicu iz intervjua "Jutarnjem listu" od 31. ožujka 2012., kad je kazao i sljedeće: "Nemam potrebu da sve i u svakom trenutku komentiram. Ne hodam okolo nutkajući se kao seoska mlada... Taj model rada u kojem vas kamere i mikrofoni stalno okružuju i prate, svjestan sam, jako olakšava i banalizira novinarski posao. Ne želim tome stajati na putu, ali nemam želje niti mi je zadaća da u tome sudjelujem".

Kao što vidite, stvari su se u međuvremenu ipak poprilično promijenile...

Kad je meni pukla cijev...

Uostalom, još je Dražen Lalić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u svojoj analizi Milanovićeve političke retorike ("Političke analize", broj 13, ožujak 2013.) primijetio, a prošlo je od tada više od sedam godina: "Sredinom ljeta 2012. počinje niz začudnih govora i izjava premijera koji traje do danas. Oni su neuobičajeni za vrhunskog političara, osobito premijera". Pa navodi primjere, od "slučajne države" koja je izazvala lavinu reakcija, preko preuzimanja bandićevskog diskursa u izjavi "Ako te zaboravim, Slavonijo, neka mi se osuši desna ruka!", začudnih konstatacija poput one da je "Hrvatska raznolikija zajednica od svih ostalih u Europi".

Da ne spominjemo opjevanu zgodu iz Rajeva Sela, u srpnju 2014., kad je za obilaska poplavljenih sela očajnim stanovnicima kazao da i on zna "koliko traje isušivanje" jer je i njemu jednom "pukla cijev u stanu".

Vrijedi upamtiti i opasku analitičara Žarka Puhovskog iz tog doba, po kojemu se Milanović više ponaša kao komentator, a ne kao predsjednik Vlade...

Lalić je konstatirao da "zabrinjava što je Milanovićeva retorika mutirala od početka prosinca 2011. od demokratskog prema ekskluzivnom političkom jeziku".

Ona sve više izražava "visoku politiku", odnosno uzak "elitistički" svijet premijera i njegovih suradnika, a sve je nerazumljivija građanima; u njoj slabi korektan, a jača netolerantan odnos prema suparnicima... Budući da ne ispunjava dobro svoje temeljne funkcije, premijerova retorika postaje sve neuvjerljivija i nevjerodostojnija te tako pridonosi slabljenju veza između građana i države.... Riječju, mnogočime frustrirani premijer svoje frustracije često izražava u retorici. To je razumljivo ljudski, ali nije politički, konstatirao je Lalić.

No, rekosmo, uvijek može kazati da je sve bio - performans. I da je upravo on, a ne Labrović, vodeći politički performer podrijetlom iz Cetinske krajine.