Dosta je više tog diletantizma zamotanog u mitologiju "veće od života" pomoću koje nas godinama varaju i pljačkaju! Hoću referendum o prodaji KK Zadar!

Referendum! Raspišimo referendum o KK Zadar. Hoćemo li ga prodati ili spašavati, kao ovih zadnjih 30 godina. Uglavnom neuspješno. U tu vreću bez dna ubačeno je toliko javnog i privatnog novca da su se sve zadarske ulice mogle pozlatiti, izgraditi vodovod, kanalizacija, nove škole i dječji vrtići. Zašto mazohistički ustrajavati na nečemu što ne daje rezultat? Zbog tradicije, mitova i legendi, identiteta, emocija, ”zadarske dice”, političkih floskula i populističkih fraza?

Zadnjih mjeseci u Zadru svjedočimo pokušajima nove gradske politike da popravi nešto što je godinama uništavala druga gradska politika. Pokušajima Ante Rubeše (Akcija mladih) i Enija Meštrovića (nezavisni) da raspetljaju gordijski čvor kojeg je davno prije zapetljao i do grla stegnuo HDZ. Kažem pokušajima, jer koliko vidimo, dosad ništa bitno nisu promijenili, niti je izgledno da će promijeniti, ako ovako nastave. Ne zato što nemaju dobre namjere, nego zato što nemaju znanja i sposobnosti, a ruku na srce, ni političkog talenta da postignu neophodan kompromis s nehadezeovskom većinom u Gradskom vijeću oko jedne tako zahtjevne operacije kao što je izvlačenja KK Zadra iz gliba.

Osobno me najviše smeta što se toliki silni javni novac tako olako rasipa kad je u pitanju KK Zadar (a isto vrijedi i za HNK Zadar), da me namah uhvati muka i bijes. Ne govorim, naravno, protiv košarke i zadarske košarkaške tradicije, naprotiv, ali zašto moramo beskonačno financirati nešto što je kronično neuspješno i bolesno, klub kojeg je politika učinila ovisnikom o proračunu i praktički kriminalizirala njegovo poslovanje (slučaj Giergia). Da netko u privatnom biznisu tako vodi firmu kao što desetljećima politika vodi KK Zadar, odavno bi završio na ulici, ali KK Zadar je na javnoj sisi i kad god zatreba, uzme se od građana - škola, vrtića, cesta, plaža, socijale, kulture, programa za mlade... - i puni džepove tamo nekim internacionalnim profesionalcima kojima KK Zadar služi kao protočni bojler.

Dokle će taj bastardni model, relikt socijalističkog samoupravljanja i skupog profesionalnog pogona, egzistirati? Zašto tu brigu jednostavno ne prepustiti tržištu, na kojem profesionalni igrači i sportski kolektivi prirodno posluju? Ulagačima koji znaju kako se vode profesionalni sportski klubovi bez džeparenja građana. Okej, neka 25 posto dionica ostane u vlasništvu Grada Zadra, ali troškove sastavljanje momčadi i njene ambicije neka određuje većinski vlasnik. Ovako kako sada Rubeša, Meštrović i kompanija namjeravaju promijeniti stanje u klubu, nije ništa drugo nego nastavak agonije drugim sredstvima. U prijevodu: sjaši Kurta da uzjaši Murta.

Tu dolazimo do druge, a zapravo prve, dimenzije problema. Političke bezidejnosti zadarske parlamentarne većine. Nakon 30 godina HDZ-ovog apsolutizma, opozicija je konačno dobila priliku upravljati Gradskim vijećem. No umjesto da stvari poslože tako da im gradonačelnik Dukić i njegova uprava jedu iz ruke, prvo su se međusobno dobro posvađali (razlaz s SDP-om baš na temu košarke), a svojom (auto)destrukcijom nas svakog dana uvjeravaju ne da nisu alternativa, nego ni šansa da Zadar jednog dana izađe iz političke monokulture. Godinu dana gledamo kako jalovo pokušavaju uspostaviti nešto što zapravo nitko više ne razumije što bi to trebalo biti.

Ako se bore protiv HDZ-a zašto su glasali za HDZ-ov proračun? Zašto Dukiću i njegovi partnerima nisu nametnuli svoj proračun? S jasno definiranim ciljevima i javnim politikama koje bi za njih provodio gradonačelnik iz HDZ-a? Među njima i rješavanje sudbine KK Zadar. Ali ne, oni su se odlučili za strategiju ”svako-za-se-travu-pase”, dok ih HDZ gleda sa strane i uživa u njihovom ambicioznom samoubojstvu. Sve opet na štetu nas, građana.

Toliko je važnijih stvari na dnevnom redu Zadranki i Zadrana da ovakvo rasipanje energije na košarku izgleda kao zadnji, najviši stupanj petparačkog populizma. Koji ima potencijal uskoro prijeći u nešto puno gore. U situaciji kada ponestaje izlaza, a problemi se množe, svaka kritika, pa i ovaj komentar, može biti shvaćena kao navijanje za suprotnu stranu ili izlika da se prije vremena napusti teren, uz opravdanje kako su se ”svi protiv nas urotili”. Ne želi se priznati da politika koju predstavljaju parazitira na problemima iz prošlosti, a pritom ne nude - ne samo za košarku - nijedno konstruktivno rješenje za budućnost. Što sve skupa užasno košta i nepotrebno opterećuje javnost, a suštinski ništa ne mijenja.

Svjedočimo tako ”izgradnji” nove klupske uprave od isluženih imena jer novih voljnih da uđu u taj brlog zapravo nema, a ako ih i ima, nisu u njihovom političkom jatu. Sve to, naravno, nije nikakav jamac da će se u klubu nešto promijeniti na bolje, sve dok političari imaju glavnu riječ i nemilice troše naš novac.

Zato, ponavljam, predlažem referendum, neka oni koji već desetljećima plaćaju taj poligon političke manipulacije i egzibicionizma, odluče žele li to i dalje raditi.

Košarka u Zadru zbog toga neće nestati, ali KK Zadar u ime slavne prošlosti ne smije beskonačno rasipati novac građana i kockati se s povjerenjem javnost. Tome treba stati na kraj i stvar prepustiti u ruke onima koji znaju kako se to radi. Ako je KK Zadar takav sportski brend kakvim ga gradski vijećnici smatraju, onda neće biti problem pronaći investitora, samo treba maknuti politiku iz kluba. Ako je ovu ili neku drugu politiku strah donijeti takvu odluku, neka lijepo raspišu referendum i pitaju građane što o tome misle. Istina, politika građane svake četiri godine nešto pita na izborima, ali rijetko je tko u svom programu na prvo mjesto stavio privatizaciju kluba. Dok se to jednom zauvijek ne skine s vrata građana, svjedočit ćemo novim žalosnim epizodama kakvima KK Zadar zadnjih tjedana zasipa medije te bujanju jeftine demagogije kao što je jednoglasna odluka Gradskog vijeća da se derutna dvorana u Jazinama proglasi kulturnim dobrom.

U kampanji za prošle lokalne izbore gradonačelnik Dukić je osnažen idejama tadašnjeg savjetnika Jerka Trogrlića najavljivao uvođenje online referenduma putem kojih bi se građane izravno pitalo što misle i kako žele riješiti neke probleme. Jedan od takvih oblika ”izravnog pregovaranja” s građanima razvio se kroz projekt Kvartipo, no online demokracija švicarskog tipa je usput negdje nestala. Evo sad prave prilike da se ispuni predizborno obećanje i građane pita što žele od KK Zadar. Žele li njegovu prodaju ili ne?

Naime, bojim se da treći put, kroz tzv. socios model - klub ustrojen kao neprofitna udruga u vlasništvu svojih članova po načelu 'jedan član jedan glas' – uz najbolju volju u Zadru teško može zaživjeti.

Ako dakle većina želi da političari i dalje nerazumno troše njihov novac na KK Zadar, neka tako bude. Neka oni koji hoće plaćaju te beskrajne avanture. A onima koji se s tim ne slažu, bilo bi poželjno da Grad ponudi mogućnost da svoj novac usmjere u neke druge, korisnije svrhe. Ili da, po uzoru na financiranje crkve u Njemačkoj, uvedemo ”košarkaški porez”. Oni koji žele da politika i dalje upravlja klubom, neka to plaćaju iz svog a ne mog džepa.

Dosta je više tog diletantizma i demagogije zamotane u mitologiju "veće od života" pomoću koje nas godinama varaju i pljačkaju!

Referendum!