Emocije i populizam oko Jazina: koliko je novca potrebno da „spomenik” bude dovoljno dobro sačuvan kako mit ne bi prokišnjavao?

Rezultati prošlih lokalnih izbora su u zadarskom HDZ-u doživljeni kao politička kataklizma, svojevrsni pad meteora u dotada potpuno kontroliranu utvrdu stranke naviknute na čvrstu kontrolu i apsolutnu većinu. Bio je to preokret u političkoj kemiji grada, naznaka mogućih promjena što ih u HDZ-u ni u snu nisu očekivali jer se naknadno pokazalo da je lista HDZ-ove koalicije rutinski sklepana od prevelikog broja podkapacitiranih i politički neprofiliranih ljudi: očigledno se računalo da će birači zažmiriti i biti impresionirani dotada neprobojnim štitom stranačkog autoriteta.

Kad su u HDZ-u shvatili da je štit šupljikav, bilo je kasno: rezultati su pokazali da se autoritet „nepobjedive opcije” izlizao, a gradski vijećnici moćne stranke odjednom su se našli u „neprirodnom životnom okruženju”, ostali su bez lagodne većine u kojoj bi čak i ovakvi vijećnici odgovorili namijenjenoj im ulozi bezbrižnih „dizača ruku”. Bili su nespremni za ono što ih čeka, nisu ni bili programirani za potpuno nove okolnosti, pa su na početku bili šokirani brutalnom političkom energijom opozicijskih vijećnika koji su nanjušili krv.

Već u izbornoj noći Božidar Kalmeta je govorio o „zasićenju birača” željnih promjena, o jasnoj poruci HDZ-u da se mora mijenjati, kadrovskim promašajima i odlukama upravljačkog aparata na kojima su HDZ-ovi izborni postoci kopnili. Ukratko, Kalmeta je najavljivao „novo vrijeme” i „novi način upravljanja” u kohabitacijskoj situaciji u kojoj je izvršna vlast u rukama HDZ-a, ali bez većine u Gradskom vijeću. Kalmeta je pledirao za „puno više tolerancije, međusobnog uvažavanja i dogovaranja”.

Što je od svega toga ostalo godinu dana kasnije i dokle je stigao „zadarski politički eksperiment” s kohabitacijom kao modelom u kojega nitko iskreno nije vjerovao? Teoretski, on je i dalje moguć, ali se u praksi kohabitacijski model raspada jer je provalija između „dviju strana” preduboka, a međusobno nepovjerenje pregolemo. Je li sustav upravljanja gradom promijenjen ili makar prilagođen „novom vremenu” i što se dogodilo s „tolerancijom, međusobnim uvažavanjem i dogovaranjem”? Dogodio se potop međusobnih uvreda, optuživanja, skandaloznih i redikuloznih javnih nastupa u kojima HDZ pokazuje manjak volje za suštinskim, makar taktičkim popravljanjem sustava, a opoziciji ionako nedostaje jasna strategija i razrađene politike za razgrađivanje postojećeg i trasiranje novog upravljačkog modela. Zato je lokalna javnost godinu dana gledala kontinuiranu političku opstrukciju kao jedinu metodu prihvaćenu s obje strane sve vidljivijih barikada.

Vrijeme od izbora do danas je radilo za HDZ: procjenjujući da do izglasavanja proračuna ne mogu zatezati konopac prema opoziciji jer je njen izborni uspjeh još dovoljno svjež, a naklonost javnosti nepotrošena, u HDZ-u su čekali da SDP, Enio Meštrović i Akcija mladih „izginu u prijateljskoj vatri”. Artikulirana opozicijska većina nikada nije postojala, rascjep između Meštrovića i Radetinog SDP-a je s vremenom postao gotovo nepopravljiv, Ante Rubeša i Akcija mladih su, unatoč verbalnoj agresivnosti, u silaznoj putanji, a svi zajedno su ispunjavali - očekivanja HDZ-a koji se zbijao oko izvršne vlasti i gradonačelnika Branka Dukića (čak i onda kada su Dukiću iz stranke stizale teške primjedbe) i jednostavno čekao da se „opozicijska priča iskompromitira”. Većine u Gradskom vijeću ni danas nema, a izvršna vlast je kompaktna, ma koliko bila loša i smušena.

Pritom jedni druge optužuju za „neviđenu opstrukciju”, ne sluteći koliko su svi u pravu. (Usput, ako im je ovo visoka razina opstrukcije, što bi se dogodilo da je Marko Vučetić postao gradonačelnik, Enio Meštrović predsjednik, a Dado Burčul „šef opozicije” u Gradskom vijeću?! U odnosu na taj „nuklearni rat”, ovo je kohabitacijska idila!)

Ako se politička moć sastoji od kontrole novca i kontrole kadrova, što se u Zadru za godinu dana promijenilo?

HDZ je prije četiri godine bio protiv Marija Paleke kao direktora Turističke zajednice, a u stranci se procjenjivalo da je upravo on jedan od kadrovskih promašaja koji su na izborima odnijeli poneki postotak. Sada, Paleka je, unatoč protivljenju opozicije i dobrog dijela zadarske javnosti, jedini kandidat za novi (osigurani) direktorski mandat, što nedvosmisleno indicira u čijim su rukama ostale kadrovske škare.

U 12 mjeseci, opozicija je kadrovsku politiku HDZ-a poremetila utoliko što nije izabran ravnatelj Znanstvene knjižnice, a Upravno vijeće sastavljeno po prijedlogu te iste opozicije još nije stiglo ni raspisati novi natječaj. U međuvremenu, poremećeni su i odnosi između članova UV i njihovih predlagača.

I, ako je to neki dojmljiv uspjeh, iz KK Zadra su maknuli Branu Longina. Dakle, ništa ozbiljno.

Kontrola novca? Jedan od razloga rascjepa između Meštrovića i Rubeše s SDP-om je njihov ulazak u NO KK Zadra. U SDP-u su smatrali da su ušli u pogrešan autobus i da će ima svaka stanica biti pogrešna. Meštrović i Rubeša ni danas ne mogu reći da pouzdano kontroliraju novčane tokove i nadziru sve cjevčice koje novac pumpaju iz gradske kase prema Klubu, a SDP, gledajući sa strane, ima još manje snage provesti svoje zamisli o Klubu.

A onda odjednom, svi zajedno, kao u ostvarenju ludog kohabitacijskog sna, jednoglasno istrče na teren eksploatacije pukih emocija pokazujući strah od javnog zamjeranja populističkim snovima o „košarkaškom mitu”: i HDZ i kompletna opozicija, okupe se oko proglašenja stare i derutne dvorane Jazine za kulturno dobro iako nitko od njih nema blagog pojma što to točno znači, tko će to sve platiti i koliko je novca potrebno da „spomenik” bude dovoljno dobro sačuvan kako mit ne bi prokišnjavao.

I nakon godinu dana i jedni i drugi smatraju se pobjednicima. Bez obzira je li pobjeda iscrpila pobjednike ili su pobjednici iscrpili pobjedu, slijedi još tri godine međusobnog ranjavanja jer trenutno nema političke matematike po kojoj bi Zadrani mogli na izbore. Meštrović procjenjuje da je svatko tko ih zagovara igrač HDZ-a, Marko Vučetić misli da je ponavljanje izbora s istim kandidatima potpuna besmislica, pa je za očekivati da sljedeće tri godine proteknu u atmosferi kontinuirane predizborne kampanje za izbore koji se neće dogoditi. Kada bi do tih izbora nekim slučajem i došlo, jedini domaći rad u trogodišnjoj predizbornoj kampanji bi bio kako odgovornost za nove izbore svaliti na one druge.

A to će biti itekako zamorno i iscrpljujuće tapkanje u mjestu.