Ni privođenje ministra Horvata, ni mogući pad Vlade zbog kraka afere prema potpredsjedniku Miloševiću i ministru Aladroviću, ni produljenje roka za obnovu, ni gospodarske mjere za suzbijanje inflacije, ni Plenkovićeva uvrijeđenost što mu je USKOK pokvario subotnje jutro, ništa mi se ne čini važnijim za budućnost ove zemlje od eha jednog prošlotjednog događaja iz Zadra. On možda nema snagu vijesti o kojoj će se govoriti u 'prajm tajmu' nacionalnih televizija jer u osnovi ništa novo ne otkriva, ali zato sjajno dijagnosticira stanje u kojem se kao društvo nalazimo zadnja tri desetljeća. Događaj iz Zadra je zapravo vijest o postignutom dogovoru između Vlade RH i Zadarske nadbiskupije oko obeštećenja za nekretnine oduzete Katoličkoj crkvi za vrijeme komunističke Jugoslavije. Za one nekretnine koje se ne mogu vratiti u naravi, Zadarska biskupija je predložila zamjenske nekretnine. Država im je ponudila neke nekretnine, a oni su ih prihvatili. Među tom imovinom tako se našao i Dom županije na zadarskoj rivi.
Zgrada je izgrađena u drugoj polovini 19. stoljeća kao sjedište vojnog upravitelja, nakon 2. svjetskog rata u njoj je kratko stolovala engleska vojna uprava, potom je neko vrijeme bio Državni arhiv, ali onda ga je prisvojila JNA, da bi nakon Domovinskog rata postala sjedište županijske administracije. Lijepa ali derutna historicistička rezidencija s parkom i vidikovcem iznad Morskih orgulja i Pozdrava Suncu, tako je godinama bila izolirana od grada i građana. I sada kada se do kraja godine iz nje napokon treba iseliti županijska administracija, postat će ”Dom JNA Zadarske nadbiskupije”, kako se već sprdaju Zadrani, idealan za smještaj arhivske građe i kaptolske knjižnice. Reprezentativni prostor koji je praktički od izgradnje bio ”iza žice”, trebao bi tako opet ostati daleko od javnosti i interakcije s gradom.
Naravno, ovako ispričana, djeluje kao obična komunalna vijest. Ali upravo u tome jest njena skaredna skandaloznost. Čim je informacija objavljena, lokalni mediji su skočili na zadnje noge, zajedno s političarima, stručnjacima i običnim građanima, svi ogorčeni mogućnošću da jedna strateška nekretnina završi u rukama Nadbiskupije. Nitko, zanimljivo, ne inzistira na prodaji Doma za neki hotel ili kakvu drugu ”turističku svrhu”. Jednoglasni su u stavu da zgrada Doma županije mora biti javna, naša, svima dostupna. Naprotiv, mnogi, a među njima i sam Kalmeta, slažu se s prijedlogom prof. Pavuše Vežića da Dom županije, u skladu sa stoljetnom gradskom tradicijom, postane zadarski Glazbeni dom koji će udomiti sadašnje 'beskućnike', Srednju glazbenu školu, Zadarski komorni orkestar, Zbora Petar Zoranić, Gradsku glazbu, Koncertni ureda...
Politika se pritom pita kome je taj marifetluk uopće pao na pamet? Župan Božidar Longin, koji je o tome navodno imao saznanja, odbio je davati izjave za javnost. Zamjera mu se što pitanje budućnosti Doma županije nije upakirao u rješenje postignuto s bivšim ministrom Goranom Marićem oko preseljenja županijske administracije u zgrade bivše vojarne na Voštarnici, te zašto nije uknjižio zgradu na Županiju, ali se zaboravlja da to nisu pokušali napraviti ni njegovi prethodnici, od Prtenjače i Grbića do Zrilića, i to u vrijeme kada takve stvari kao od šale prolazile kroz zadarski zemljišnik.
Gradske ptičice međutim cvrkuću da je čovjek za vezu u toj nekretninskoj operaciji između Vlade i Nadbiskupije zapravo bio Zvonimir Frka Petešić, predstojnik kabineta premijera Plenkovića. Prošlog kolovoza, uostalom, Plenković i Frka bili su u gosti kod zadarskog nadbiskupa, kada je navodno i 'deal' oko nekretnina i (ne)službeno blagoslovljen. Sve to događa se u kontekstu skorog odlaska nadbiskupa Puljića u mirovinu, inače poznatog po svojim financijsko-nekretninskim avanturama u Dubrovačkoj biskupiji. Kad je od tamo premješten u Zadar 2010., Biskupiju je ostavio s ukupnim dugom od gotovo 50 milijuna kuna. No Vatikan ga je unaprijedio na katedru zadarskog nadbiskupa, a hrvatski biskupi iskazali su mu čast izabravši ga za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Možda ga je Vatikan tako samo htio imati više pod kontrolom, jer, ne zaboravimo, Zadarska nadbiskupija je jedina u Hrvatskoj pod nadležnošću Svete Stolice.
Zašto je to tako, odnosno zašto Vatikan ne skida ruke sa Zadra, objasnio je prof. Vice Profaca prije dvije godine na stranicama Slobodne: „Zadar ovako ima svu potporu Vatikana koji kroz Vatikansku banku realizira i neke svoje mutne poslove, a kada istražitelji uđu u trag manipulacijama, sredstva se prebace u Zadarsku nadbiskupiju. Sve to ima utjecaja na političku klimu, političku scenu i kadrovsku politiku u Zadru, kao i na utjecaj na Sveučilište u Zadru. U pitanju je preveliki materijalni interesi Vatikana i Zadarske nadbiskupije".
Koliko veliki, podsjetio je županijski vijećnik SDP-a Jure Zubčić. Prema dokumentaciji koji je javno iznio, u zadnjih 20 godina Katoličkoj crkvi (Zadarskoj nadbiskupiji, Benediktinskom i Franjevačkom samostanu...) samo na području Zadarske županije vraćeno je 1000 hektara u nekretninama! Gotovo deset milijuna kvadratnih metara! I to, naravno, nije sve. Država im je još dužna oho-ho, a kad će im i kako vratiti te milijarde vrijedne hektare i nekretnine, doznat ćemo ovako, kao i za Dom županije.
Priče o Domu županije je zato priča o Vatikanskim ugovorima. Međunarodnim ugovorima koje je administracija Franje Tuđmana potpisala s Vatikanom 18. prosinca 1996, bez ikakve javne rasprave i uvida u njihov sadržaj. Njima je Katolička crkva, kao nevladina organizacija, stekla nevjerojatne materijalne beneficije i mogućnost izravnog uplitanja u sekularni život Hrvatske. Jedna od tih beneficija zatefterena međunarodnim ugovorim je i preuzeta obveza tada mlade tek iz rata izašle države da će Katoličkoj crkvi vratiti nekretnine oduzete za vrijeme „komunističke Jugoslavije”.
Na ovom mjestu nema prostora spomenuti stotine i tisuće hrvatskih građana, i Zadrana, kojima je ta „komunistička Jugoslavija” nacionalizirala zemlje, kuće i stanove, a zauzvrat im je isplaćeno smiješnih nekoliko tisuća kuna, nekima čak ni toliko. Neću spominjati ni pozivanje Katoličke crkve na vlasništvo stečeno u feudalno doba za koje svi dobro znamo kakvu je ulogu u njemu imala crkvena hijerarhija i kako su dolazili do nekretnina. Ali ću spomenuti deset milijuna kvadratnih metara razloga zašto Vatikan ne želi Zadarsku nadbiskupiju pustiti iz ruku. I brojne hektare koje su raznorazni crkveni redovi nakon povratka budzašto prodali sudjelujući, svjesno ili nesvjesno, u velikoj poslijeratnoj Hypo-praonici novca na zadarskom području, za neke bankare, profitere i hohštaplere iz Zadra, Klagenfurta i Lihtenštajna.
Zato lako mogu zamisliti kako neki nekretninski špekulant u ime nadbiskupije obilazi Zadar, ili bilo koji drugi naš grad, i upire prstom: ja bih ovo, ja bih ono, ja bih ovo... a neki ćato iz ureda premijera sve to bilježi u notes i nosi u Zagreb. I onda se jednog dana sastanu, sjednu za stol, daleko od očiju javnosti, politike i građana, i podijele plijen. Naše postane njihovo, a njihovo nikad nije naše. I kako se oni dogovore, tako mora biti. Jer tako kaže zakon, tako kažu Vatikanski ugovori. A oni su iznad Ustava, oni su međunarodni, i za njihovu promjenu nije dovoljna samo dvotrećinska većina u Saboru. Nego i dugotrajan proces pregovaranja s upitnim ishodom. A kada uđete u pregovore s Vatikanom, to može trajati desetljećima. Naravno, pod uvjetom da uopće postoji politička volja u zemlji da se Vatikanski ugovori, ako ne raskinu i odbace, onda barem revidiraju, i da se ovoj zemlji i građanima s vrata skine teret za kojeg ih nitko nije pitao žele li ga nositi. I želi li njihovu cijenu svakog mjeseca plaćati, bio vjernik ili nevjernici, katolik ili budista, na uštrb svoje budućnosti. Po modelu, kako je to kolega Hrvoje Šimičević zgodno sročio: Crkvi novce, HDZ-u ovce.
Zato je prošlotjedna vijest iz Zadra meni važnija od svih hapšenja ministara i mogućih padova vlade. Sve je to prolazno u ovoj zemlji, kao dan i noć. Samo dvije stvari ostaju vječne: korupcija i Vatikanski ugovori.