Je li slučaj "dečki iz Pršuta" izuzetak ili pravilo? Evo par zgodnih primjera iz zadarskog pravosuđa: nisu snimljeni, ali ne znači da se nisu dogodili

Nedavno sam se našao u sudnici kao svjedok u parnici za odštetu koju od naše firme traži jedna zadarska sutkinja. Tužila nas je ne zato što je netko od naših novinara nešto napisao o njoj nego zbog onoga što je njezin šef, predsjednik suda, u autoriziranom intervjuu, izjavio o njoj i drugim kolegama sucima, prozivajući ih za nerad, nepotizam i opstrukciju, što se njima nije svidjelo. Naša novinska kuća je tužena zato što smo objavili izjave predsjednika suda u – naglašavam - autoriziranom intervjuu, a njegove ocjene, vrijednosne sudove i stavove o kolegama prije objave nismo provjerili! Zatečen u toj kafkijanskoj situaciji, dobro sam zapamtio dva pitanja koja u svojoj srži ubijaju svaki smisao Ustavom zajamčenog prava na slobodu govora. Prvo, jesam li kao voditelj zadarskog dopisništva Slobodne Dalmacije i izvršni urednik na portalu Zadarski.hr - dakle ne kao novinar, jer razgovor je radio kolega - objavio intervju u dobroj vjeri, odnosno jesam li imao nekih prikrivenih namjera? I drugo pitanje, jesam li imao razloga vjerovati da je ono što govori naš sugovornik istina, odnosno zašto smo objavili njegove klevete?

U sudnicama sam već oguglao na raznorazna idiotska pitanja odvjetnika, tuženika pa i samih sudaca koji su rijetko kada, ako ikada, htjeli ili željeli shvatiti osnove novinarskog posla ili makar pokazali razumijevanje za pravi smisao prava na slobodu govora, ali moram priznati da su me ta pitanja pošteno iznervirala. Ako malo proniknete u njihovu namjeru, odvjetnik, odnosno tužiteljica pitaju zašto novinari i urednici nemaju prekognicističke sposobnosti. Zašto nismo spriječili riječi („laži”) prije nego što su postale djelo („kleveta”)? Po njihovoj logici, novinari su trebali prije razgovora ući u glavu predsjednika suda i znati što će on nama reći na pitanja koja ćemo mu postaviti u intervjuu. A kad nam je rekao to što nismo znali da će nam reći, trebali smo intervju, ili te dijelove provjeriti i izostaviti iz objave te tako, navodno, sačuvati „ugled i čast” sutkinje, odnosno sudaca koje je on prozvao! Zaboravlja se da je za novinare i javnost često važnije tko što govori, nego o čemu netko govori. Zar je predsjednik suda, u tom trenutku treću godinu za redom i službeno proglašen najboljim sucem u Hrvatskoj, kao visoki državni dužnosnik - nevjerodostojna osoba? Zar za javnost nije neprocjenjivo važno što misli o svojim kolegama i zašto tako misli? I to sve autorizirano!?

Nikad nisam bježao od odgovornosti, pa ni kad su ovakve apsurdne situacije u pitanju, ali sve mi je to još jednom došlo u grlo ovih dana dok pratim aferu „dečki iz Pršuta”, pet sudaca u Kerumovoj konobi, i što se tamo događalo, i kako se neki od njih sada iz toga vade. Čitam komentare kolega novinara, čitam izjave predsjednika Vrhovnog suda, čitam komentare na portalima i društvenim mrežama... Iako se s razlogom digla velika strka, mislim, a dosadašnja praksa me u to uvjerava, da od svega toga neće biti ništa, da će sve proći bez ikakvih bitnih posljedica, i za Keruma, i za suce, i za pravosudni sustav u cjelini. Jer snimka iz „Pršuta” nije otkrila ništa novo što i dosad nismo znali.

Nitko se, naime, ne pita, a što je s onim druženjima sudaca i političara, pravosudnih dužnosnika i gospodarstvenika, istražitelja i osumnjičenika, koji nisu snimljeni? Ili su možda i snimljeni, ali nisu (još) pušteni u javnost? Što je s onim drugim „nesnimljenim” susretima na gotovo dnevnoj bazi koji zauvijek ostanu izvan fokusa javnosti? Za koje nikad nećemo znati da su se dogodili, niti ćemo doznati što su njihovi krajnji učinci bili: jesu li to namješteni izbori, oslobađajuće presude, sklopljeni poslovi, prodane tvrtke, kupljene nekretnine, zapošljavanje rodbine, napredovanje u hijerarhiji...

Za većinu ovih, a i brojne slične slučajeve, doznao sam kao novinar baveći se - mogu slobodno reći - ovlaš pravosuđem u Zadru zadnjih dvadesetak godina. Za svaki od navedenih primjera zna se tko je stajao s jedne, a tko s druge strane 'kazana', tko je primao, a tko davao, ali za sve te sumnje, kvragu, nemamo snimku poput ove iz „Pršuta” koja u kontekstu potencijalne korupcije funkcionira kao iznimka koja potvrđuje pravilo.

Neke su se trgovine događale u vrijeme kada nije bilo mobitela i kada ih niste mogli snimiti iako su se događale ispred vaših očiju, neke su se događale daleko od očiju javnosti, ali ste iz nekih kasnijih odluka, ponašanja, upisanih vlasništva, dobivenih poslova, prodanih nekretnina, naglih napredovanja, političkih reakcija... mogli rekonstruirati kako su se i zašto mogle dogoditi.

Kako se recimo neka zataškana istraga za prometnu nesreću sa smrtnih ishodom mogla pretvorila u luksuzni stan na top lokaciji u Zadru. Kako je imenovanje nekog direktora povezano s napredovanjem člana rodbine u pravosuđu. Kako je stečajna odluka na nekim tvrtkama dovela do novog vlasnika i gradnje stanova u kojem je svoje mjesto pronašla i familija nekih pravosudnih dužnosnika. Kako su neki blagovali na večerama s onima koje su trebali po kaznenim prijavama istraživati. Kako su za pojedine sudačke odluke neki dobivali novčane pozajmice i proširenje voznog parka. Kako su neki ispadali iz istraga zato što su bili preveliki da se u mrežu uhvate...

Nemam nimalo razloga ne vjerovati, možda bolje reći sumnjati, da takva praksa nije prisutna samo u Zadru. Slučaj „Pršut” govori nam da suci, za razliku od novinara, nemaju prekognicističkih skrupula, da se ne ponašaju ne samo u skladu sa sudačkom etikom, nego ni kao odgovorni građani, zbog nepoštivanja protuepidemijskih mjera.

I suci su krvavi ispod kože, ali ako za suca, kao i za novinara, kako piše Inoslav Bešker, ne postoji besplatan ručak („osim eventualno jedne jedincate kave”), zašto ne bi suci bili jednako tretirani, dakle u sudnicama, a ne kroz disciplinske postupke. Zašto se novinare može tužiti za ono što nisu predvidjeli, a suce ne može za ono što su napravili? I tko bi taj „kadijski” posao trebao odraditi, neko etičko povjerenstvo DSV-a ili njihove kolege u sudnici?

Nećemo daleko doći ako nastavimo ovako, ali nešto bi iz svega valjalo izvući kao pouku. Ponašanje splitskih sudaca nije izuzetak koji potvrđuje pravilo da se sudačka kasta drži podalje od kliskog terena sudačke nepristranosti i trgovine utjecaja. Ponašanje visokih splitskih sudaca meni govori koliko su svjesni svoje svemoći i nedodirljivosti u postojećem sustavu gdje mogu raditi što ih je volja i ni za što neće odgovarati. U našem pravosuđu, nakon što vas jednom imenuju za suca, treba stvarno biti zadnji kreten da izgubite takav status. Na ovom mjestu i na stranicama Slobodne opisao sam slučajeve više sudaca kojima definitivno nije mjesto u sudnicama, ali ne samo da ti napisi nisu demantirani, nego se tim sucima ništa nije dogodilo, a neki su nakon toga još i napredovali.

Mogu se Plenković i njegov ekipa po tisuću puta izvlačiti na pandemiju, ali ključni razlog zašto ovo društvo ne ide naprijed leži u pravosuđu, u deficitu pravednosti i moralnog ponašanja dužnosnika, što generira opće nepovjerenje u državne i društvene institucije. Dok se tu ne dogodi zaokret od 180 posto, svaki stvarni pokušaj neke reforme - od gospodarstva i obrazovanja do zdravstva i lokalne samouprave – neće biti moguć.